Ah, ta Pula. Ta velika, kamena Arena koja u tami istarske noći redovito podsjeća na to da su ljudske priče ono što nas najdulje drži na okupu. 73. izdanje Pulskog filmskog festivala počelo je s onom vrstom dostojanstva i emotivne težine kakvu domaća kultura rijetko uspijeva artikulirati, bez patetike.
Kao netko tko je imao priliku provesti dane na samom snimanju filma „Svadba“, promatrajući mehanizam nastanka te priče iz novinarske blizine, moram priznati da sinoćnje, treće gledanje – u ovakvom kontekstu – donosi posve drugačije slojeve. Film koji u kinima prebaci magičnu, gotovo nezamislivu brojku od 800 tisuća gledatelja prestaje biti samo autorsko djelo i postaje “dijagnoza” jednog vremena, fenomen koji je u Areni slavio svoj trijumf.
73.Pula: Oproštaj od velikana
Najvažniji, onaj stvarni i najtiši trenutak večeri, zbio se prije nego što su se ugasila svjetla. Dugotrajni, spori pljesak kojim je prepun amfiteatar odao počast nedavno preminulom redatelju Zrinku Ogresti bio je lišen festivalskog glamura – bio je to trenutak čiste, kolektivne zahvalnosti čovjeku koji je zadužio našu kinematografiju.
Sve ono što je uslijedilo, od šarmantnog i odmjerenog vođenja Martine Validžić i Boška Picule, do slavlja s jubilarnim 800-tisućitim gledateljem (koji već ima ulaznicu za nastavak Svadba 2), imalo je smisao dobro režirane drame. Umjetnički program, duboko naslonjen na mediteranski kod i stihove Daniela Načinovića u izvedbama Nike Ivančić, Luke Mihovilovića i Lare Živolić, funkcionirao je kao fin, poetski uvod u noć, dodatno podcrtan minucioznim glazbenim dionicama Zoe Šestan, zbora Zaro i Brune Krajcara.
Nakon predstavljanja žirija i filmova koji tek ulaze u borbu za Zlatne arene, platno je preuzelo riječ. „Svadba“ je ponovno potvrdila zašto drži publiku. Jedan od boljih tuluma otvaranja sinoć je priredila naša slavna fotografkinja, u ulozi DJ-a, Mare Milin.
