Prvo na što pomislim kad netko kaže Guilty pleasure je hrana. Nisam si nikad oduzimala od usta: jela sam sve što sam poželjela, osim sirovog u trudnoći, ili fast fooda u četrdesetima. No sama činjenica da sam, da bih izgubila baby weight, morala početi paziti koliko kruha, procesuiranog i šećera unosim u sebe bila je svojevrsna žrtva- iako, naravno, i zdrava navika, koju sam zadržala i nakon mršavljenja.
Zbog tih odricanja danas moja je čežnja za palačinkama s pekmezom, princez-krafnama, profiterolima ili pizzom još veća: sve navedeno ponekad si (gotovo uvijek kad sam u prilici) dopustim, no potom osjećam ogromnu krivnju.
KRIVNJA ŽENAMA NIJE NEPOZNANICA
Nevjerojatno mi je, zapravo, da mi je hrana, s kojom oduvijek imam prilično zdrav odnos, prva na top listi zadovoljstava koja nas katapultiraju u krivicu. Krivnja mi, pak, nije nepoznata suputnica. Krivnju sam osjećala često i zbog stvari koje mi ne pružaju zadovoljstvo, koje nisu gušt, ali to sam pripisivala „normalnom“ karakteru: tko se, zaboga, ne osjeća krivom kad odbije muškarca koji joj se ne sviđa?
U redu, to su bile dvadesete, i srednja škola (pisat ću jednom prilikom o tome kako me dvojica odbijenih JOŠ UVIJEK ne pozdravljaju u gradu, smatrajući mojim nevjerojatnim krimenom to što mi se nisu sviđali sa 16), ali i kasnije sam osjećala krivnju zbog tipičnih ženskih navada: nisam pristala raditi prekovremeno (u redu, to se nikada nije dogodilo, to spada pod tekst „mokri snovi“), nisam skuhala lazanje from scratch za dijete, već sam ih naručila (strašno), kupila sam nešto što mi se sviđalo umjesto da sam stavila novce sa strane (užasni guilt i strah svaki mjesec- hoću li, poput Carrie, zaista živjeti u cipelama?), nisam skinula šminku prije spavanja (ostarjet ću prebrzo, već se vidi, zar ne?), nisam zube očistila zubnim koncem (sama sam si kriva za sve buduće karijese), preskočila sam nešto od navedenog: mamografija, ultrazvuk maternice i jajnika, magnet grudi, ultrazvuk sisa, vađenje hormona 2,.5. i 21. dan ciklusa, vađenje krvi, kontrolu štitnjače, feritina, kolesterola i madeža (sama sam kriva ako teško obolim), premalo spavam (ostarjet ću definitivno i to nervozno), ništa ne čitam, samo skrolam (što mi u potpunosti mijenja identitet iz prosječne žene u budalastu), pojela sam jučer pizzu s publishericom (ali smo podijelile samo jednu!). I hop- opet smo na hrani.
Nema pomoći. Hrana je mjesto koje muči sve žene ovoga svijeta, pa čak i ako uspiješ (a Bog zna da je društvo postavilo mnoge zamke da ne bi uspjela) nemati neki love-hate s istom, svejedno ćeš malo prije svog 45. rođendana gledati natpis „canelloni siciliani“ i postavljati si neizgovoreno pitanje „kad sam posljednji put vježbala“. Kao da je vježbati lako, uz majčinstvo, posao, promet u Zagrebu, odvoz smeća u Zagrebu, skin care i fiskalizaciju.
DEKAMERON
Nisam kupila canellone siciliane, ali još uvijek mislim na njih. Možda ih skupim na putu do kuće s posla. Što je to u nama što nas tjera da u nekim stvarima uživamo, iako znamo da ne bismo trebali?
I tko nam je točno objasnio da ne bismo trebali? Koliko je u tom miksu osjećaja ljudskog, a koliko nas je društvo istreniralo šapćući nam da ako nam nešto paše (orgazam, veselje, radost, pjesma, glasan smijeh, dugo spavanje, tjestenina, kruh, botox) moramo nekako biti loše zbog toga, ne dovoljno duboke, krive?
Jesmo li sami, kao vrsta, toliko kompleksni da u jednostavnu radnju kao što je čaša alkohola i ples do zore moramo učitati i osudu, da bismo si postavili, nesvjesno, granicu koju ipak ne želimo prijeći (i plesati pijani baš svaku noć do zore)? Čuvamo li se, zapravo, ubacivanjem mentalne batine nakon mrkve? Bismo li bili obijesni, kao izašli iz Dekamerona, da naš pleasure nije guilty, i moramo li paziti da ne postanemo moralno upitni pod egidom „imamo pravo na užitak“ (pogledati pod: preljub, kocka, droga, cigarete, pornografija)? Ili je društvo to koje nas je naučilo da se sjećamo krivima jer smo zastranili od ucrtane forme kapitalizma – red, rad i disciplina, za tuđi kapital?
TKO JE KRIV ZA KRIVNJU?
Istina je, kao i obično, na pola puta: naravno da se štitimo ne dopuštajući si da svaki dan žlicom ispred telke jedemo Ledova 4 okusa (to više nije guilty pleasure, već tješenje hranom, koje utječe na naše zdravlje). Društvo je šugavo i želi da žene ne uživaju u životu: ako vam treba veći dokaz od ritualnog obrezivanja djevojčica u svrhu da im se oduzme orgazam, čekirajte svoju privilegiju.
Naravno da je velik dio „guilta“ u sintagmi i osjećaju „guilty pleasure“ namenut: tko je mene ikad naučio da ne smijem imati 5 kila viška, koje bih imala da se ne odričem sicilijanskim poslastica? Ne mogu pokazati prstom, naravno, ali u pitanju je sasvim sigurno kombinacija nekadašnjeg modnog narativa (nothing tastes as good as skinny feels), fotografija s kojima smo bombardirane, i muške požude koja se negdje baš u doba moje mladosti šiftala s oblina na perverzno ravna tijela.
S treće strane, unatoč ateizmu, i dalje živimo u dominantno kršćanskoj kulturi, pa je tako svaka korizma prilika da pokažem osobnu iskaznicu u društvu i kažemo: ja ne jedem slatko/masno/meso! Ja sam bolja, ja sam čista vrlina!
HARMONIJA
Ipak, ta međuigra toksične krivnje od koje baš sve žene na Balkanu boluju (ili se liječe) i zdrave podsvjesne brane između potpune sociopatologije koja hedonizam pretvara u kaznena djela, dopušta nam da imamo trenutke u životu kad si dopustimo: preskupe cipele, preveliku torbu, predugačak san, burek, reći burek za sirom, čitati ljubiće, gledati Emily u Parizu, jesti sladoled iz McDonaldsa ili tiramisu. Taj savršeni ples zove se i harmonija, kao što me naučila moja yoga teacherica, koja jako voli čips, zove se ravnoteža, u kojoj se nalazi ključ zdravlja, a možda i tajne sretnog života.
O svojim i najčešćim guilty pleasuresima ovaj petak za vas piše redakcija Ellea Hrvatska. A koji je vaš?
