Hrvatska diskografska nagrada Porin nekada je bila ogledalo i refleksija kakve-takve industrije te odbljesak inačice Grammyja, sa svim svojim prednostima i manama, ali neupitno potrebna, i to ne samo instituciji samoj po sebi. Danas je ona sve češće tek ogledalo u dvorani nakrcanoj za potrebe prime-time televizijske emisije, pri čemu nitko više nije siguran tko bi se u njoj trebao veseliti, a tko “glavama šarati po zraku”.
Večeras se dodjeljuje Porin, no ako ste to upravo saznali čitajući ovaj tekst, niste u manjini – dapače, vi ste, statistički gledano, hrvatska većina. Negdje između nominiranih glazbenika, diskografskih kuća i hodnika HTV-a postoji čitav svemir nagrada koje se dodjeljuju: drže se govori, trofeji mijenjaju ruke, dok zemlja s druge strane ekrana uglavnom spava, skrola ili gleda nešto na Netflixu. Porin nije nestao, samo ga, osim samih nominiranih, više nitko ne traži.
Tko nedostaje?
Kad pročitate da na pozornici splitskih Gripa večeras nastupaju Let 3, Klapa Šufit, Matija Cvek, Marko Tolja, Vatra, Pavel, Baby Lasagna, Goran Karan, Rišpet, Jelusick, Dunja Ercegović, Mayales, Tonka Šerić, Henry Radanović Quartet, Mangroove, Zbor Izvor, Ana Opačak, Martina Filjak, Martina Mikelić, Valerija Nikolovska… zapitate se nedostaju li tu i MPT i Jakov Jozinović? Urban? Cetinski? Bare? Vitasović? Mia Dimšić? Cura i Dečko? Nemeček? J.R. August? Remi? Vojko V? Peki? Baks? Luzeri? Silente? Grašo? I to nabrajajući samo nasumična imena iz svih “ladica” scene. Pogled na ovogodišnji izvođački lineup nije bez kvalitete, daleko od toga. No, on je bez iznenađenja. Ista lica, iste grupe, isti registar kulturnih referenci koji se reproducira kao da postoji nacionalni popis odobrenih glazbenika koji rotiraju između Porina i ostalih glazbenih programa HTV-a.
Nagrade i propušteni trenuci
“Kad nagrada prestane biti signal i postane ritual, ona više ne mjeri izvrsnost, nego izdržljivost”, rekao je nominirani glazbenik koji nas je zamolio za diskreciju (podaci poznati redakciji), dodavši: “Jer nagrada koja ne otvara vrata, ne prodaje albume i ne mijenja karijere nije nagrada, nego ceremonija. Samo, to oni ega i taštine s HTV-a ne smiju i ne žele čuti.”
Usporedba Porina sa Statusom i Rock&Offom – glazbenim nagradama koje godinama funkcioniraju kao zatvorena petlja samopotvrđivanja – nije slučajna ni zlonamjerna; ona tek dijagnosticira doseg (reach). Obje su nagrade propustile trenutak u kojemu su mogle postati relevantne široj publici; taj su trenutak tiho i bez drame izgubile. Porin danas funkcionira kao godišnji skup strukovnog udruženja: važan onima unutra, nevidljiv gotovo svima ostalima. Problem nije u nagradama per se, koliko u tome što one odavno više ne generiraju razgovor izvan glazbenih redakcija i ureda diskografa. Nema Facebook grupa zagriženih fanova, kao što je to slučaj s Eurosongom.
Glasanje po poznanstvima
Godinama se u glazbenim krugovima, u kojima se takvi razgovori vode šaptom, ukazuje na isti strukturni problem: glasačko tijelo nije kompetentno na onaj način na koji bi trebalo biti. Glasanje po poznanstvima, lobiranju i simpatijama nije anomalija sustava – ono jest sustav.
Profesionalno preslušavanje nominiranih djela, komparativna analiza i praćenje produkcijskih trendova tek su teorijski koncepti kojima se u praksi gubi trag, plutajući na pola puta između dobre namjere i lijene navike. Rezultat su pobjede i dobitnici koje poluzainteresirani publicist, zamoren godinama istih lica, može predvidjeti tjednima unaprijed. Ne zato što je nominirana glazba iznimna, već zbog inercije i znanja tko s kim pije kavu i tko komu duguje uslugu – što pretvara nagradu u kuloarski pikado.
Televizija je izgubila bitku
Proglašenje pobjednika nije problem nagrađenih – većina je njih legitimno talentirana – no pristanak na proceduru koja tu talentiranost tretira kao sporednu varijablu poražavajući je. Primjerice, nekadašnje Urbanovo odbijanje nagrade za alternativnog izvođača bio je bunt protiv sustava u kojemu je on zapravo mainstream. Zašto vlada indolencija? Odgovora je nekoliko i svi su neugodni na različite načine.
Prvo, televizija kao medij izgubila je bitku za pažnju generacija mlađih od šezdeset godina. Borba za umirovljenike ne zahtijeva trud; oni su tamo po zadatku. HTV može emitirati Porin u udarnom terminu, ali “zlatni termin” 2026. godine ne znači isto što je značio 2006., a kamoli 1996. Publika koja bi nagradu pratila s interesom uglavnom ne gleda linearnu televiziju, a ona koja gleda, nije ona koja strastveno raspravlja o nominacijama na društvenim mrežama. Demografska realnost jednostavno ne zanima televizijske urednike i producente.
Drugo, nagrade u Hrvatskoj nemaju praktičnu niti tržišnu vrijednost. Grammy ili Brit Award otvaraju vrata, donose ugovore, mijenjaju streaming algoritme i generiraju medijsku pažnju koja ima mjerljiv financijski učinak zbog zakona velikih brojki globalnog tržišta. Porin? Donosi Propadalovu staklenu statuu i eventualno objavu na Facebook stranici diskografske kuće. Na intuitivnoj razini publika to zna i sukladno tome kalibrira svoj interes. To nije cinizam, već racionalan odgovor na nedostatak poticaja.
Treće, glazba je odraz stanja. Hrvatska glazbena industrija strukturno je mala, financijski iscrpljena, distributerski ovisna o stranim platformama i kulturno razapeta između lokalnih idioma i ambicija prema regionalnom tržištu. U takvim uvjetima, nagrada koja ne donosi novac, vidljivost ni kredibilitet teško može biti išta više od internog rituala. Porin reflektira stanje industrije, a industrija reflektira Porin.
Ima li rješenja? Svakako…
Profesionalizacija glasačkog tijela s jasnim kriterijima, digitalna distribucija nagrade kao sadržaja koji funkcionira i izvan linearne televizije, uvezivanje nagrade s konkretnim benefitima (turnejski fondovi, streaming promocija, medijska prisutnost), partnerstva s regionalnim tržištima te kategorije koje prate suvremenu glazbenu realnost umjesto administrativnih navika devedesetih… Sve je to moguće, samo nije besplatno – ni financijski, ni politički, a ni u smislu volje da se naruši ugodna rutina onih unutar sustava.
Večeras će Porin biti dodijeljen. Glazbenici će biti zahvalni, govori će biti prekratki ili predugački, a najave mahom scenaristički neduhovite, dok će ih voditelji pokušati spasiti. Kamera će snimati trofej iz pet kutova, orkestar HTV-a bit će sjajan, a sutradan će se dobitnici zahvaljivati na društvenim mrežama i čekati novi spektakl.
Pitanje iz naslova nije retoričko. Gledamo li mi Porin ili Porin gleda nas i u tom pogledu vidi glazbenu kulturu koja je postala savršeno opremljena za ignoriranje same sebe? Odgovor nije u večerašnjim trofejima, već u gledanosti, kompetentnosti i volji za stvarnim pomacima. A tu, nažalost, ne trebamo čekati službene podatke da bismo znali kako priča i ove godine završava.
Fotografije: Unsplash/ PR
