Porto Morto za ELLE ususret velikog koncerta u Tvornici kulture: Minimum kao maksimum
Regionalna kritika složna: Porto Morto isporučio je svoj najbolji album dosad. Razgovarali smo s dvojicom od sedmero članova ususret koncertu u Tvornici kulture.
Veliki samostalni koncert prati “Minimum”, četvrti studijski album u diskografiji Porto Morta koji donosi ukupno 17 pjesama i niz intrigantnih suradnji. Od trenutka izlaska izdanje hvali regionalna glazbena kritika.
Regionalni kritičari ne štede riječi hvale za novi album Porto Morta. Ističe se da je Minimum vrhunski uradak koji spada među ponajbolja ovogodišnja hrvatska izdanja te da su njihovi nastupi uživo jedinstven spoj moćne svirke i upečatljivog scenskog nastupa. Album donosi novu širinu u kojoj se susreću domaća tradicija i moderni svjetski zvukovi.
Porto Morto – između davanja minimuma i ulaska u mistiku
Album je najavljen singlovima “Paradoks”, “Na površini” i “Tu” (ostvarenim u suradnji s Hiljsonom Mandelom) te pjesmom “Gužva”, koja je osvojila nagradu Porin za najbolji videospot. Uz naslovni “Minimum”, cjelinu čine i “Refleks” (s gostujućim Canetom iz Partibrejkersa), “Keš mašina”, “Ništa novo”, “Intersvijest”, “2D”(u suradnji s Davorinom Bogovićem), “Drag’N’Drop”, “Kofein” (uz Tetu Lizu), “Crna rupa”, “Utopija (Svjetlo Placebo)”, “Transformiram”, “Nisam na prodaju” (sa srpskom kantautoricom Bojanom Vunturišević) te “Glad”.
Zagrebačka sedmorka – Antun Aleksa, Matija Brajković, Roko Crnić, Hrvoje Klemenčić, Marijan Uroić Norman, Matej Perić i Marin Živković – profilira se u jedan od najprepoznatljivijih bendova na ovim prostorima koji svoj prepoznatljiv zvuk spaja s detaljno razrađenim vizualnim izričajem, suvereno kombinirajući žanrove poput progresivnog popa, art rocka i indie elektronike. Ulaznice za zagrebački koncert u prodaji su u sustavu Core Event po cijeni od 20 eura.
U susretu s Rokom Crnićem i Hrvojem Klemenčićem Klemom ususret koncertu u Tvornici kulture otvaramo razgovor izravno, u srž njihove nove stvaralačke i konceptualne faze.
Napuštanje autoreferencijalne matrice i logika sedmeročlanog benda
Svaki pomak u imenovanju izdanja kod autorâ koji pomno grade svoj vizualni i zvučni svijet predstavlja simptom dublje estetske transformacije. Ulazeći u razgovor s Rokom i Klemom, uočavam osnovni formalni rez: do ovog albuma naslovi su se natjecali u autoreferencijalnosti – Porto Morto, Portofon, Portopolo. Sada na koricama stoji lakonska, gotovo reduktivna riječ: Minimum.
Prezentirali ste se dosad kao samodostatni, samodovoljni i autoreferencijalni, a sad istupate iz matrice. Što to znači?
Hrvoje Klemenčić: Ovo je prekid paterna. Prekinuli smo patern Porta jer je Porto prešao u zvučni aspekt. Nije više nužno da ga spominjemo u naslovu. Sad ga spominjemo u tekstovima. Porto je prešao na sljedeću razinu.
Roko Crnić: Porto je zapravo sam preuzeo i on imenovao album.
Funkcioniranje unutar sedmeročlane zajednice u kontekstu suvremene glazbene industrije, koja primarno potiče individualizam i praktičnu isplativost, nameće pitanje organizacije kreativnog procesa.
Je li teško biti u toj sedmeročlanoj obitelji? U kontekstu kreativnog procesa, što to znači? Tu sigurno nema demokracije. Zvuči više kao kreativne orgije.
Hrvoje Klemenčić: Pa je li teško voljeti? U kontekstu kreativnog procesa to je zahvalno, ali je i dvosjekli mač. Ako uspijete zadržati sedmero ljudi na okupu da svi stoje iza neke ideje, onda je to iznimno moćno.
Roko Crnić: Sistem danas sugerira da je bolje biti individualac, odnosno isplativije je biti solo izvođač. Definitivno bismo mogli funkcionirati i kao manji sastav, ali naša je bit i snaga u ovoj cjelini.
Refleksi umjesto pjesama: Ulazak Caneta i beogradska epizoda
Jedan od ključnih trenutaka albuma i njegovog otvaranja predstavlja skladba “Refleks”, na kojoj gostuje Zoran Kostić Cane iz Partibrejkersa. Suradnja nije proizašla iz proračunate kalkulacije, već iz konkretnog autorskog impulsa koji se dogodio u beogradskom studiju.
Uveli ste Caneta, kako ste ga zapetljali, kako se on nametnuo? Je li pjesma tekstualno vaša ili je jezik njegov?
Roko Crnić: Klema ga je složio i javili smo mu se. Na početku je postojala skepsa kad smo ga pozivali, ali onda je čuo demo pjesme, nazvao nas i rekao da mu se sviđa te da dođemo probati to zajedno snimiti.
Hrvoje Klemenčić: Otišli smo u Beograd kod Petrovića u studio i tamo radili. Nakon toga smo se čuli telefonski još desecima puta. I zanimljivo je, ta pjesma otvara album i verbalno postavlja tezu: ovo nisu pjesme, ovo su refleksi.
Spada li Cane u registar vaših fetišiziranih idola iz mladosti? I kako je to kada ih dekonstruirate, kada ih upoznate kao obične ljudske figure?
Hrvoje Klemenčić: Apsolutno, i iz mladosti i iz starosti. U životinjskom svijetu, osim ljudi, jedino pčele imaju jezik – one otplešu nešto što druge pčele razumiju i doslovno ih pošalju na lokaciju. To je kodirana koreografija. Mi se oslanjamo na to da ovo stvarno nisu klasične pjesme, nego refleksi. Nešto što je iracionalno i što se reflektira na postojeću buku.
Roko Crnić: Uvijek je korisno i zanimljivo ući s drugim umjetnikom u dijalog i proces.
Otpor karaoke-kulturi i proizvodnja u vremenu toksičnog obilja
U nastavku razgovora otvaramo pitanje materijalnih uvjeta proizvodnje i statusa umjetničkog rada danas. U vremenu koje je Dubravka Ugrešić nazvala “karaoke kulturom” – kulturom neprekidne reprodukcije i estetskih imitacija bez supstance – Porto Morto izbacuje obiman album s čak 17 pjesama.
Proizvodite kulturni proizvod koji ima svoje vrlo konkretne uvjete proizvodnje – prostor, opremu, ljude. Koliko su vaši procesi logistički korigirani, a koliko dopuštate instinktivnom kaosu da vodi?
Hrvoje Klemenčić: Trudimo se jako biti logistički postavljeni i strukturirani, ali intuicija je jača od nas. Kaos je uvijek u prvom planu. Prvenstveno smo tu radi ljubavi prema procesu, a ne radi nekakve koristi.
Roko Crnić: Ima puno različitih pokretačkih motiva kroz tijek procesa. Jedan je taj prvi impuls da se napravi nešto iz ničega, drugi su impulsi koji to oblikuju, treći je nagon svjestan komunikacije s publikom. To su otvoreni procesi koji se mijenjaju kako se mijenja sve što je živo. A izbaciti 17 pjesama odjednom veliki je korak i tek ćemo vidjeti što smo iz toga naučili.
Kako se usudite izbaciti tako puno materijala u generalnoj recepciji gdje se stalno mora upravljati dojmom o sebi i graditi hit-singlove?
Hrvoje Klemenčić: Pjesme će do publike doći u etapama. Nema ambicije da to budu hit-singlovi za radio i televiziju. Nismo gađali taj format. Često, umjesto da pjesma traje dvije minute i zadovolji estetski format, odaberemo drugi put jer nas intuicija tamo povuče. Danas je problem što sve estetski nalikuje na pravu stvar, ali je izgubilo bit – mrkva izgleda kao mrkva, ali nema okusa; pjesma izgleda kao pjesma, ali je svedena samo na estetsku vrijednost. Živimo u vremenu ogromnih proizvođača i jako toksične, kancerogene ponude. Mi pokušavamo unijeti malu, iznenađujuću anomaliju koja personalizira nešto generično.
Pojam “minimuma” u tom kontekstu dobiva inverzno značenje
Roko Crnić: Nas često pitaju o velikim zalogajima. Mi smo ovim albumom htjeli osvijestiti da je to naš ‘minimum’ da 17 pjesama sugerira da je riječ o nekom drugom minimumu, a ne o onom na koji je pristala estetska komponenta industrije. Ovaj je album možda naš najkonceptualniji rad dosad.
Kako se vi odnosite prema ideji autentičnog u umjetnosti?
Roko Crnić: Često spominjemo u intervjuima da se bavimo preslagivanjem postojećeg. U trenucima kreacije sve su to neki naši refleksi u odnosu na ono što nam se svidjelo u glazbi i tekstovima. Ništa od toga nije racionalno konstruirano, nego intuitivno osjećamo i dajemo si dopuštenje da radimo što hoćemo s tim osjećajem.
Hrvoje Klemenčić: Kreativni proces je u svojoj biti racionalno nastojanje da se uđe u mistiku s velikim ‘M’. Dakle, ne u jeftinu mistiku, nego u to da stvarno osposobiš alate i budeš spreman za bacanje u potpuno nepoznato stanje duha i uma.
Koja vas pitanja zapravo muče, a niste ih još javno otvorili? Može li se živjeti samo od ovoga?
Hrvoje Klemenčić: Tema Portocoina nas strašno zanima. Portocoin je tema kojom se bavimo – to je jedan džep velik kao grad, koji je lijep i prazan. Piše se jednom riječju, malim slovom ‘p’.
Roko Crnić: To je prostor koji nas interesira kako bismo mogli sačuvati svoj glas umjesto da se izobličimo, dok ljudi istovremeno sudjeluju i podržavaju to što radimo.
Zagrebački koncert 17. listopada u Tvornici kulture stoga neće biti samo formalno predstavljanje novog materijala, nego nastojanje da se ta konstrukcija od 17 refleksivnih naslova provjeri uživo – u prostoru koji dobro poznaje sve dimenzije njihova zvuka i vizualnog svijeta.
Fotografije: Marko Zbodulja, Goran Popovski, Ernest Mazarekić
