„Tema ovog teksta je zeznuta, da ne kažem grublju riječ“, započela sam razgovor oprezno da bi mi, svojim specifičnim, u umjetničkom svijetu dobro poznatim veselim rašpastim glasom Anja Maksić Japundžić, kazališna redateljica koja stoji i iza mnogih poznatih sinkronizacija, odmah spremno replicirala:
„Problem teze ovog komada osjetila sam čim sam ga pročitala, a kasnije i kada sam pogledala snimku praizvedbe. Shvatila sam da ni u toj, danas već kultnoj produkciji koja je osvojila brojne nagrade na West Endu i Broadwayu, nije zaobiđena određena ‘aktivistička’ nota. Štoviše, s obzirom na to da predstava ‘Prima Facie’ tematizira nedostatke i ograničenja pravnog sustava u tretiranju slučajeva seksualnog nasilja, u jeku pokreta #MeToo te vala razgovora o nasilju, traumi i vjerodostojnosti snažno je odjeknula te postala svojevrsni kulturni fenomen.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
Njezin utjecaj bio je dalekosežan – kako na kazališni svijet (posebice u popularizaciji monodrame kao atraktivne forme koja pruža jedinstvenu platformu za demonstraciju glumačke vještine), tako i na stvarne pomake u odnosu prema žrtvama i raskrinkavanju mitova o silovanju, osobito u kontekstu pravosudnih sustava.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
S cijelim autorskim timom vrlo sam rano podijelila svoju želju da naša izvedba vjeruje u snagu ideje koju drama inherentno nosi – dinamičnu i nepredvidivu izmjenu prizora i humor koji, iako gotovo kontraintuitivan u odnosu na ozbiljnost teme, zapravo osnažuje dramu i daje joj uvjerljivost i živost. Nikako ne bih htjela da publika s predstave izađe s dojmom da joj se docira ili da joj se drži predavanje na odavno poznatu temu, nego da ih, prizor po prizor, uvučemo u intimno putovanje jedne žene – od cinizma i istrenirane bešćutnosti prema empatiji i pronalaženju vlastitog glasa“.
SVE ŽENE prvog pogleda
Na setu s mnogo žena gdje lete najlonke, komentiraju se pete cipela (s fokusom na ljepotu, ali i udobnost), preporučuju se izložbe u Milanu, Anja govori o predstavi čija se premijera preklapa s izlaskom našeg broja. Kao da smo intuitivno osjetili žensku energiju koja se okupila oko tako važnih tema kojima smo se paralelno odlučili baviti: seksualno zlostavljanje, njegov tretman u medijima, ali i u sudnici, tretman žrtava svakog mogućeg zlostavljanja u društvu, pa i u našim dušama.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
„Ovaj sam tekst slučajno već poznavala prije nego što me Katarina (producentica, op. a.) nazvala“, dodaje Nataša Janjić Medančić, jedna od najboljih hrvatskih glumica, koja nikad nije radila monodramu – do sada. „Zapeli su mi za oko neki isječci i materijali na internetu gdje sam vidjela fantastičnu Jodie Comer, a zatim i moju kolegicu Mašu Dakić u Beogradu. Sjećam se da sam im zapravo malo pozavidjela što im je taj materijal došao pod ruke, ali nisam mogla ni zamisliti tu hrabrost da ga sama odaberem za sebe.
Kad me Katarina nazvala da je otkupila prava na njega i ponudila mi ulogu, nisam mogla vjerovati tom sudbinskom slučaju i odmah sam pristala. Tek sam kasnije počela razmišljati o svim posljedicama te odluke – o tome da ću zaista morati biti sama na sceni 80 minuta, da ću nositi cijelu predstavu i biti svojevrsni master of ceremony“, smije se Nataša iako tema ove predstave nije tema koja može izazvati smijeh, pa teško da može biti obožavana među širom publikom.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
Često takve predstave, koje imaju neku vrstu didaktičnog karaktera, nespretno djeluju na pozornici, kao da ne znaju proplivati između aktivizma i umjetnosti. Mnogi veliki, važni tekstovi „padnu“ na toj zapreci. Pitam Anju i Katarinu Madirazzu, glumicu koju je majčinstvo „pretvorilo“ u kazališnu producenticu (i neka je: takvih nam ženskih „zvijeri“ nedostaje u umjetnosti), jesu li se tog sindroma bojale. „O tome smo puno razgovarale i zapravo smo bile vrlo složne – željele smo se odmaknuti od aktivizma i baviti se isključivo predstavom. Bilo nam je važno pristupiti temi iz umjetničke perspektive. Vjerujemo da će predstava otvoriti važna pitanja i potaknuti promišljanje, što umjetnost i treba činiti“.
Tko je „iskopao“ tekst? „To bih bila ja. Iz želje da kreiram projekte i uloge iza kojih stojim svim srcem, nastao je Petit teatar. Intenzivno sam čitala i kopala po raznim tekstovima, a tada sam naišla na klip iz National Theatrea koji me zaintrigirao. Čim sam počela čitati, shvatila sam – već nakon prvog daha – da je to to. Iskreno, kada sam birala projekt, prvotna ideja bila je da ja igram tu ulogu.
Tekst je izvrstan, a uloga toliko sočna i inspirativna za kreiranje da sam jedva čekala uskočiti u nju. No kako sam u međuvremenu ostala trudna, shvatila sam da se glumački neću moći posvetiti tome kako treba, a ne volim raditi stvari napola. Nisam dugo dvojila – odlučila sam projekt realizirati kao producentica i okupiti najbolju moguću ekipu. Znale smo da je za ovaj komad presudno imati zvijer od glumice jer raspon ove uloge ne može odigrati svatko.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
U ‘Prima Facie’ Tessa prolazi put od briljantne, samouvjerene kaznene odvjetnice koja bezrezervno vjeruje u sustav do žene koja, nakon što sama postane žrtva, doživljava njegovu brutalnu ograničenost iznutra. Njezin emocionalni luk je raspad identiteta – od potpune kontrole i racionalnosti do fragmentacije, sumnje i konačne transformacije.
Najizazovnije je igrati taj prijelaz: zadržati inteligenciju, humor i snagu iz prve polovice, a istodobno autentično prikazati traumu bez patetike. Budući da je riječ o monodrami, Nataša nosi cijeli emocionalni raspon sama, bez predaha, što traži iznimnu preciznost, izdržljivost i duboku unutarnju istinu i uživam gledati je na svakoj probi jer njezin talent i predanost nemaju granica. Kada pogledam unatrag, jasno mi je da se ovaj projekt morao dogoditi upravo u ovoj kombinaciji – s ovim divnim umjetnicima i beskrajno genijalnom Natašom koja razvaljuje u ovoj ulozi. Mislim da publika ovakvu Natašu još nije vidjela – za mene je ovo njezina apsolutna kruna karijere“, kaže Katarina.
U gotovo cjelokupno ženskoj ekipi, iako Katarina inzistira da moramo spomenuti Marka Levanića koji potpisuje glazbu, kao i Petra Strmečkog, dizajnera svjetla, apsolutna prvakinja što se tiče iskustva i umjetničkog staža je Dženisa Pecotić, kultna kostimografkinja koja zasigurno stoji iza odluke da se probe odvijaju u inspirativnom, za kazalište neizostavno vezanom prostoru kazališne kavane Kavkaz. Zanima me njezin dojam teksta s obzirom na to da je počela stvarati u svijetu koji nije poznavalo pokret #metoo. „Moje prvo čitanje teksta bilo je zbunjujuće. Zatim sam postupno postajala gnjevna jer mi je bilo koji oblik nasilja potpuno neprihvatljiv.
Na kraju je ostala tuga. Tuga zbog konačne spoznaje da živimo u svijetu kojim vlada puno različitih istina. Možda je među najokrutnijima ona koja na sudu kaže da ne postoji ‘istinska’ istina. Da postoji samo pravna istina. U kazalištu sam od 1987. godine i na pitanje o položaju žene u odnosu na nekada nemam konkretan odgovor, osim što primjećujem da danas žene češće dobivaju status prvakinja i nacionalnih prvakinja. Omjer se time gotovo pa izjednačio s muškarcima. Nakon svega čemu sam svjedočila rekla bih – samo ne šutjeti, treba govoriti i govoriti. Jedino tako se može boriti protiv svih oblika nasilja, pa tako i seksualnog. U bilo kojem segmentu koji čini život, pa i u svijetu umjetnosti.“
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
Na nju se nastavlja još jedna ikona umjetničkog svijeta, glazbenica Ivana Starčević: „Dosta se toga promijenilo u smislu osnaživanja i percipiranja žena, ravnoteže u raspodjeli poslova, većeg broja ‘ženskih’ tema kojima se bave razne umjetnosti. Moja iskustva u umjetničkim krugovima, i dobra i loša, uvijek su bila puno više vezana uz karakter nego uz spol. Tako da ipak najviše od svega vjerujem u ljubav, ljubaznost i razum te mislim da je odgovornost svakog od nas ponašati se u skladu s tim vrijednostima.“
A kako se stvaraju glazba, kostimi i scena za ovako tešku priču? „Privatne, manje produkcije najčešće su ograničene znatno manjim budžetima – potrebno je zaista lavovski izboriti se za neka konkretnija sredstva, pronaći sponzora i usmjeriti pažnju na manje, ali umjetnički važne projekte. Ali uspoređujući ovakav projekt s radom u većem kolektivu gradskog ili nacionalnog kazališta, rekla bih da je suradnja s manjim brojem ljudi nerijetko puno kreativniji i inspirativniji proces – prepreke se rješavaju brže, rasprave su konciznije te često dolazimo do otkačenijih i zanimljivijih rješenja“, kaže Andrea Lipej, scenografkinja.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
„Za mene, kazalište je zaraza za koju, srećom, nema lijeka. Biti podrška glumcima, pjevačima i plesačima stvarajući im kostim koji s njima diše, glumi, pjeva i pleše neopisivo mi je privlačna avantura. Biti zajedno u prostoriji i uskladiti različite energije znači samo jedno. Pažljivo slušati onoga koji poput dirigenta stoji pred orkestrom. U ovoj predstavi to je naša redateljica Anja“, govori Dženisa okrenuta mi leđima dok je promatram kako majstorskom vještinom kroji sako iz njezinih snova doslovno na Nataši.
„Glazba za predstavu je podrška i nadogradnja, uvijek, tako i ovdje te svaki broj promišljeno prati scenu, na neki način filmski, pa je raspon atmosfera i emocija jako velik. Nama je to izazov u kojem beskrajno uživamo, baš zato što ima tako puno glazbe, raznih žanrova i instrumentarija. Posebno sam sretna zbog prilike da se u predstavi koristi naša autorska pjesma ‘Dosta’ s mojeg aktualnog EP-ja ‘Lažem’“, dodaje Ivana. Kada ste sve zajedno u prostoriji, ima li vas previše? Kako pomirujete sve energije? „S obzirom na to da ja dolazim iz muzičkog, bendovskog okruženja, gdje sam okružena muškom energijom, a imam i sina, meni je svaki projekt u kojem ima puno žena super. Nemam problema s energijama, dapače, paše mi jako za ravnotežu“, zadovoljno zaključuje.
Proces kad si žena
„Što ako jednog dana u kalendaru imam gostovanje u nekom dijelu Hrvatske, a ujutro se probudim s bolesnom djecom? Koga zvati u zadnji čas i platiti cjelodnevno čuvanje djeteta? No znatiželju i potrebu koju sam osjetila za ovim projektom jednostavno sam morala materijalizirati. Ne mogu reći da je bilo lako, prvi sam put morala puno učiti i kod kuće nakon proba, pronaći neko novo glumačko i osobno samopouzdanje pa je zapravo na trenutke djelovalo gotovo neizvedivo uz život s dvoje male djece koji vodim. I, evo, sada se prvi put nalazim potpuno sama na sceni. Sama se nosim s memoriranjem ogromne količine teksta, s utjelovljivanjem niza likova i različitih situacija, bez ikoga uza se.
Ono što zasad znam jest da se veselim prilici ispričati jednu zaista važnu priču koja me dira na toliko razina, otvara mnoga pitanja, ogoljuje neke moje predrasude i istodobno mi odgovara na nedoumice koje i sama imam kad je riječ o ovakvim temama. I pritom me profesionalno uzbuđuje i testira jer su sad publika i nešto malo rekvizita, uz scenografiju, moji jedini partneri. Ako se na kraju pojavi katarza, ona ne dolazi iz happy enda ni iz jasne pouke, nego iz prepoznavanja. A to je za mene mjesto gdje kazalište ima najviše smisla“, govori mi Nataša dok se promatramo u zajedničko zrcalo – ona testira kostim, ja u njoj vidim i Tessu, ali i moju sestru s klase, dijete od prije 25 godina.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
Može li kazalište uopće progovarati o viralnim temama ili mora ostati vezano uz tekst kao osnovu, pitam je. Ili sebe. „Mislim da kazalište ne funkcionira dobro kad pokušava biti ‘viralno’. Njegov je jezik sporiji, dublji i zahtijeva koncentraciju.“ Koliko se položaj žene promijenio u teatru? „Ne ravnomjerno i ne onoliko brzo koliko bismo voljele misliti. Danas postoji veća svijest o nejednakostima i teme koje se prije nisu mogle ni izgovoriti danas su legitimne i na stolu. Ono što se, međutim, sporije mijenja je struktura. Tko vodi procese, tko donosi odluke, tko ima dugoročni kontinuitet, a tko stalno iznova mora dokazivati svoju vrijednost.
Žene su i dalje u poziciji da balansiraju između profesionalne strasti i privatne odgovornosti na način na koji se to ne očekuje od muškaraca. U umjetničkom procesu odnosi su uvijek intenzivni, emotivni i često vrlo izloženi, pogotovo u glumi. Upravo zato pitanje povjerenja, granica i moći postaje ključno.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
Ne mislim da se radi o tome da je danas sve opasno ili zabranjeno, nego da postoji veća odgovornost svih uključenih u umjetničke procese. Osobno, kad se osvrnem na neka svoja iskustva, vidim koliko smo često pristajale na stvari koje nismo znale drugačije artikulirati ili odbiti. Ne nužno zato što nismo imale stav, nego zato što nismo imale jezik ni kontekst. Danas barem imamo mogućnost razgovora, postavljanja pitanja i jasnijeg dogovora. I to ne doživljavam kao ograničenje umjetnosti, nego kao njezin nužan preduvjet.
U obitelji se, barem na deklarativnoj razini, puno toga pomaknulo. Govorimo o ravnopravnosti, o podjeli odgovornosti i roditeljstva, o partnerstvu. U praksi, međutim, velik dio emocionalnog i organizacijskog tereta i dalje ostaje na ženama. Razlika je možda u tome što se danas o tome smije govoriti naglas, bez osjećaja krivnje ili srama.“
Anja se ubacuje te nastavlja iskreno: „Tijekom rada na tekstu osvijestila sam i neka vlastita, potisnuta iskustva vezana uz rodnu dinamiku i shvatila sam da sam samu sebe cjeloživotno trenirala da određena ponašanja ignoriram, pravim se luda ili ih normaliziram, predstavljajući to sama sebi kao društvenu etiketu, samonametnuti bonton u drevnom folkloru između muškaraca i žena. Ono što me možda i najviše iznenadilo jest spoznaja da, iako sam se nadmeno smatrala liberalnom, tolerantnom i informiranom – posebice jer je riječ o problematici koja me zaokuplja ne samo profesionalno nego i osobno, i sama gajim određene predrasude i stanovito nerazumijevanje ove kompleksne teme.
Osvijestila sam još konkretnije kako su te, po samoj svojoj prirodi, duboko intimne situacije između dvoje ljudi isprepletene predverbalnim emocijama, moći, očekivanjima i društvenim obrascima. Također, vjerujem da mi je rad na ovom dramskom tekstu i predstavi donio jedan novi, tananiji senzibilitet.
Fotografija: Matea Smolčić Senčar
Osjećam da danas pažljivije slušam i istinski čujem svoje prijateljice, ali i žene općenito kada progovaraju o neugodnim i bolnim iskustvima. Voljela bih vjerovati da sad ovoj temi i u društvenom i u emotivnom smislu pristupam sveobuhvatnije, s više empatije i manje brzih zaključaka. Također, i s više optimizma. Jer ‘Prima Facie’ nam daje jedan novi vokabular da progovorimo, a onda i međusobno razgovaramo o teško izgovorljivim stvarima, daje nam priliku za solidarnost i međusobnu podršku.
Osim toga, otvara i potiče dijalog kako o vrlo važnoj temi pristanka, tako i o nužnosti preispitivanja pravnog sustava i njegovoj spremnosti i (ne)mogućnosti da prepozna i zaštiti istinske žrtve.“ Dok se izmjenjuju ispred objektiva još jedne žene, promatram koliko su sve posebne i lijepe – jer im se na licima i tijelima odražavaju talent i iskustvo.
Želim da ovaj projekt uspije, da postane kultan kao i strane verzije, da postane, unatoč težini, omiljen. A što one žele? „Da se Nataša nikad ne osjeti sama na sceni“, kaže Anja usput, ali shvaćam da je to metafora i za svaku ženu, na sceni, u sudnici, u mraku najcrnje noći.
Dvanaesto, proljetno izdanje Elle magazina pronađite na vašem najbližem kiosku – ali i online! Dovoljno je poslati mail na adresu info@elle.hr (cijena 10 € + trošak dostave). Na isti se način možete pretplatiti na 4 izdanja magazina Elle i 2 izdanja Elle Decoration po promotivnoj cijeni od 49,99 € uz koju dobivate odlične darove* –ISDIN Fusion Water Magic Glow SPF 50!
*Količina darova uz pretplatu je ograničena. Pretplata po promotivnoj cijeni traje godinu dana, a nakon isteka promotivnog razdoblja automatski se produljuje. Poštarina nije uključena u cijenu.
