Ima nešto u načinu na koji Pascal Rambert prilazi kazališnom aparatu, usudio bih se to nazvati – sekularnom melankolijom. Njegov dramski tekst Kazalište – ova riječko-pariško-svjetska konstrukcija čiji se otkucaji srca događaju u specifičnom mikrokosmosu riječkog kazališta – nastavlja tamo gdje je autor stao sa svojim paradigmatskim Zatvaranjem ljubavi. Ali dok je to ranije djelo bilo brutalno seciranje intimnog terora dvoje ljudi u nestajanju, što smo svojedobno gledali u nezaboravnoj, silovitoj izvedbi Ramberta i ZKM-a s Ninom Violić i Goranom Bogdanom, ovaj novi tekst širi svoj dijagnostički spektar pa se u njemu ne zatvara samo jedna ljubav, nego se u dramatičnom, polifonom krešendu zatvara samo kazalište.
Buka vlastitih taština
Napisana u prepoznatljivom Rambertovom stilu bez klasičnih rečeničnih stanki koje bi olakšale disanje, drama funkcionira kao tijelo u stanju povišene temperature, gdje rečenice teku poput slapova i neprimjetno prelijevaju komornu ispovijed u priču o banalnosti kazališnoga zakulisja, politički oportunitet i čistu, povremeno povišenu liriku.
Scena kao crna kutija u kojoj se ostaci povijesti izravno sudaraju s banalnim protokom svakodnevice dok publika još ulazi, glumci ponavljaju prizor iz Andrićeve Na Drini ćuprije, pa velika reprodukcija višegradskog mosta u dubini i bijeli blokovi od stiropora postaju nositelji višestrukog kodiranja, spajajući univerzalni simbol mosta s otpadcima kapitalističkog i birokratskog kaosa. Rambert semiotički razmontirava označitelje kazališne moći kroz mikrofone, neprestano skrolanje po mobitelima i torte s pogrešnim natpisima, no pravi se vrhunac ne događa u jeziku, nego u njezinu potpunom napuštanju. Kada Romina Tonković, kao plesačica koja unosi strano tijelo pokreta u svijet prenapregnutog logosa, izvede svoju nevjerojatnu plesnu minijaturu predstave na bezvremensku pjesmu Što te nema?, znakovni se sustav naglo lomi. Njezin ples postaje koreografski krik i čista tijelesnost koja nadilazi nemoć izgovorene riječi, pretvarajući se u posvetu onome što izmiče i pogledu koji nam uvijek fali dok se utapamo u buci vlastitih taština.
Predstava rasvjetljuje i strukturalne truleži i klasne jazove unutar unutar-kazališne mikrozajednice. Na jednom je kraju ravnatelj Jasmin, opterećen političkim diktatima i strahom od uzburkavanja stvari, kao tipična figura suvremenog kulturnog menadžera čija je jedina misija pacificiranje umjetnosti u ime sponzora i administrativnog mira. Na drugom su kraju veterani Olivera i Sabina, čiji odnos donosi gorak uvid u čestu sudbinu ostarjelih glumica u utilitarnom sustavu koji troši svoja tijela i potom ih odbacuje na otpad, dok između njih rotira mlada generacija koja sanja o Berlinu i Hollywoodu te autor Petar koji uzalud brani kralježnicu teksta pred zahtjevima da se sve skrati jer ljudi danas žive na mobitelima.
Verbalni projektili i Goran Bogdan u polu-cameo ulozi
U toj konstelaciji mikro-drama i staleških sujeta, pojava Gorana Bogdana funkcionira gotovo kao mitološki i strukturalni potres. Bogdan ulazi u tekst i u predstavu kroz formu, nazovimo ga “povišenog” cameo nastupa, ali njegov je dramski učinak razoran jer utjelovljuje glumca koji je prije deset godina otišao uz skandal, iznevjerivši i kazalište i ljubav, da bi se sada vratio kao duh koji remeti lažni mir ansambla. Njegov ulazak nosi izravnu intertekstualnu i glumačku vezu sa spomenutim Zatvaranjem ljubavi, jer kao što je u toj predstavi scenski prostor bio arena verbalnih projektila, tako i ovdje Bogdanov susret s Aleksandrom otvara stare, nezarasle rane. Njegov monolog na prosceniju o kazalištu kao posljednjem mjestu gdje je još moguće brinuti se za krhkost riječi izveden je s onom prepoznatljivom sirovom karizmom, mješavinom mekoće i unutrašnjeg sagorijevanja, pa njegov glumački doseg leži u tome što ne glumi veličinu, nego utjelovljuje duboku ranu u kolektivnoj memoriji grupe.
Estetski, drama počiva na principu predstave u predstavi, no Rambertova se redateljska inovacija ne nalazi u formalnom usložnjavanju, nego više u ogoljivanju prostora i izvođača. Konstruirajući scenu kao prostor izmjene povišene dramatske energije i potpune tišine, on nas prisiljava na posvećeno slušanje, dok se glumački dosezi pretvaraju u glazbenu partituru koja se kreće od polifoničnog kaosa priprema za rođendan, preko komičkog impromptua u kojem ansambl na spojenim stolovima improvizira Život i smrt Olivere, sve do elegijskog smirenja u kojem likovi polako tonu u tišinu. Inovativnost je upravo u tome što Rambert kazalištu oduzima njegovu spektakularnu mašineriju kako bi mu vratio njegovu iskonsku moć: glumca koji stoji na samom rubu scene i govori u mrak.
Čuvari unutarnje vatre
Politička i ideološka poruka teksta pritom izbjegava prvoloptaško moraliziranje, što se ponajbolje vidi u trenutku kada glumica primijeti kako joj je dosta komada o našim ratovima koje obožavaju u Berlinu ili Parizu jer tamo vole kupovati tuđe nesreće, čime Rambert autoironizira i vlastitu poziciju europskog redatelja na Balkanu. Političnost ove predstave ne leži u jeftinoj katarzi, nego u njezinim otporu zaboravu i površnosti, pa u svijetu brzi informacija kazalište postaje političko upravo po svojoj sporosti, po svojoj tvrdoglavoj nepotrebnosti i svojoj krhkosti. Ono je prikazano kao Kronos koji proždire svoju djecu, izjedajući privatne živote i proizvodeći taštine i opustošene biografije, no u tom dobrovoljnom žrtvovanju ujedno leži i jedina preostala plemenitost izvođača.
Završni monolog Olivere, dok u svečanoj haljini prigušuje rasvjetu i korakne prema prosceniju kako bi udišući kazalište rekla zbogom svojoj jedinoj pravoj ljubavi, zvuči istovremeno kao opijelo i kao blagoslov. Ova je analiza i sama posveta pogledu koji nam uvijek fali, onom pogledu koji ne osuđuje nego suosjeća i koji u glumačkom tijelu ne vidi samo zabavljača za jedno večer, nego čuvara unutrašnje vatre. Rambert, Bogdan, sjećanje na Zatvaranje ljubavi, riječki ansambl i Romina Tonković u svom plesnom-kriznom trenutku stvorili su predstavu-spomenik: posvetu slušanju, posvetu našim malim, tragičnim taštinama, i prije svega posvetu kazalištu koje nas ubija, ali bez kojeg bismo umrli daleko brže i daleko hladnije. Da parafraziram dio iz predstave….
Fotografija: Dražen Šokčević
