Ispisivati čega se sve dotakla kritička dijagnoza društva kroz film “Oče naš” Gorana Stankovića u kontekstu u kojem živimo – nemamo vremena. Stankovićev prvijenac, nastao na temelju mučnih i stvarnih epizoda iz susjedstva, nije samo potresna i natprosječno precizno režirana psihološka drama; on je mučna anamneza prostora u kojem se na ranjivost gleda kao na grijeh koji se mora iskorijeniti batinom, dok se pod okriljem religijske dogme gradi savršeno podmazan aparat autoritarne moći.
O redatelju i filmu
Između autorskog sazrijevanja na prestižnom Američkom filmskom institutu, gdje je u Los Angelesu usput i na tren dijelio šank s Quentinom Tarantinom, i generacijskog prijeloma koji je tako vjerno oslikao u hit-seriji “Jutro će promijeniti sve”, redatelj Goran Stanković oduvijek je gradio specifičan osjećaj za društvene frke. Njegov dugometražni igrani prvijenac “Oče naš”, premijerno prikazan na festivalu u Torontu, a nedavno i na 73.Puli gdje je glavni glumac Vučić Perović osvojio nagradu za najboljeg glumca u manjinskoj produkciji predstavlja logičan, no tematski neusporedivo mračniji nastavak te redateljske autopsije kolektivne psihe Balkana. Stanković se u ovom ostvarenju hrabro hvata u koštac s kontradikcijom koja leži u srcu regionalnih trauma: kako je moguće da se na mjestu predviđenom za duhovnost, vjeru i spasenje brutalno nasilje opravdava kao čin milosrđa i iscjeljenja? Polazeći od stvarnih događaja iz samostanske komune na periferiji Srbije, on ne upire prstom samo u karizmatične i autoritarne svećenike poput oca Branka, nego izbliza i bez patetike raščlanjuje očaj obitelji, šutnju institucija te suptilnu mehaniku manipulacije zbog koje i same žrtve s vremenom pristaju na uloge egzekutora.
Taj senzibilitet prema glumcu i precizna vizualna dinamika nisu slučajni. Stanković iza sebe ima iskustvo dječjeg glumca, naknadno formalizirano beogradskom i američkom akademijom, što se u filmu “Oče naš” zrcali u briljantnim, izrazito napetim i suzdržanim glumačkim ostvarenjima Vučića Perovića, Borisa Isakovića te hrvatskih glumaca Gorana Markovića i Dade Ćosića. Redatelj koji se nakon potresne i politički osjetljive serije “Sablja” izložio dugotrajnom istraživanju mračnih transkripata i institucionalnog raspačavanja novije povijesti, u svoj prvi film unosi upravo tu istu, beskompromisnu opsesiju istinom. Stankovićev profesionalni radni tempo, u kojem sam priznaje da pati od svojevrsne fobije od slobodnog vremena i stalno bježi u nove prostore kreativnog nemira, ovdje stvara iznimno zgusnutu, klaustrofobičnu filmsku atmosferu. “Oče naš” tako prestaje biti tek izolirana priča o jednoj zabačenoj komuni i izrasta u univerzalan, izrazito zreo redateljski autogram o krhkosti ljudskog morala pod pritiskom lažnih autoriteta.
Ogoljeni patrijarhat
U tom izoliranom, hladnom i od svijeta odsječenom mikrokosmosu samostanske komune, patrijarhat ne nosi zaštitničko lice nego se prokazuje u svom najogoljenijem i najbrutalnijem obliku. Otac Branko, kojeg Boris Isaković donosi s onom zastrašujućom, poznatom karizmom ovdašnjih neslužbenih vođa, nije iscjelitelj nego vladar koji poslušnost utjeruje strahom, dokazujući da je patrijarhalna matrica na ovim prostorima gotovo bez iznimke – nasilna. Unutar tog sustava muškost se svodi na predvidljivu i toksičnu formulaciju izdržljivosti i dominacije. Svaki nagovještaj emotivnog loma, odustajanja ili ponovnog posrtaja tretira se kao izdaja koja zahtijeva javno i brutalno prinuđivanje na pokornost. Pristup ovisnosti pritom nije zdravstveni nego moralni: umjesto empatije i stručne podrške, ovisnicima se nudi tek zamjena jedne ovisnosti drugom, onom o strahu i slijepoj poslušnosti prema Vođi.
Reprodukcija nasilja
Najstrašniji sloj ove filmske i društvene studije razotkriva se u trenutku kada ranjeni i ovisni pojedinac, tražeći spas u krilu autoriteta, biva usisan u mašineriju koja od žrtve stvara novog egzekutora. Lik Dejana, kojeg Vučić Perović glumi izrazito suptilno i bez ijednog patetičnog tona, postaje zastrašujući simptom te metamorfoze. Da bi preživio i opravdao novostečeni status u hijerarhiji, on svjesno pristaje prigušiti vlastitu savjest, pristajući na ulogu onoga koji udara kako sam ne bi bio udaren. Film time iznimno dobro detektira i ispisuje mehanizam reprodukcije nasilja u kojem žrtva preuzima metode svog tlačitelja, ostavljajući nas pred poraznom spoznajom o lakoći kojom se u izoliranim i usamljenim zajednicama rađa mikrofašizam.
Sve to ne bi bilo moguće bez šireg, sistemskog okvira koji takvim praksama godinama daje legitimitet. Crkva se ovdje prokazuje kao nedodirljiva i privilegirana institucija koja, pod izgovorom duhovnog uzdizanja i spasa posrnulih duša, sustavno kontrolira, zarađuje i kažnjava, ostajući vječno izvan dosega pravne države. Čak i u trenucima kada u javnost procuri dokaz o zlostavljanju, reakcija institucije nije katarza niti preuzimanje odgovornosti, nego dobro poznato regionalno zbijanje redova i zataškavanje zlodjela kako bi se po svaku cijenu zaštitili vlastiti monstrumi. Stankovićev film nas tako primorava da se zagledamo u vlastitu suodgovornost i zapitamo se koliko smo dugo spremni šutke promatrati kako se tuđa ranjivost prinosi kao žrtva na oltaru autoritarne moći. Uostalom, takvih sličnih priča u našoj avliji imamo napretek, nažalost.
Fotografije: Press
