Sara Pukanić, kći ikoničnog izdavača Ive Pukanića, danas je fotografkinja specifičnog stila, sirovog i okrenutog introspekciji, s aluzijama na Davida Lyncha, ali i na vlastito djetinjstvo, odrastanje, prerani gubitak oba roditelja, na njihov medijski hiperpraćeni toksičan odnos koji je naprasno završio kad je Ivo Pukanić ubijen u centru grada. Sara je tada imala sedamnaest godina, no nije se okrenula mami. Odlučila je živjeti sama.
Bila sam ljuta i nezrela
“Moj život prije gubitka bio je tipičan život srednjoškolke. Vrtio se oko učenja, prijatelja, simpatija, ponekog izlaska i maštanja o budućnosti. Roditelji nisu imali savršen brak. Tata je puno radio, a mama je, nažalost, oboljela pa nije uvijek bilo onako kako sam željela. Kako sam odrastala, postajala sam sve povezanija s tatom. Razumjeli smo se na razini koju ne mogu riječima opisati. Posljednjih šest mjeseci njegova života živjeli smo sami, bez mame. Kada danas razmišljam o najljepšim i najbezbrižnijim razdobljima svog života, tih šest mjeseci svakako su među njima i uvijek ću ih pamtiti s posebnom toplinom. Nakon tatine smrti većinom sam živjela sama. Smatrala sam da, s obzirom na mamino tadašnje stanje, ne bi bilo dobro da ponovno živimo zajedno. S mamom sam se vidjela nekoliko puta nakon njegove smrti i zbog toga se i danas grizem. Bila sam ljuta i nezrela. Neki njezini postupci su me povrijedili, a tada mi je bilo teško sve to pripisati dijagnozi i praviti se da je sve u redu. Imala sam 21 godinu. Danas bih postupila drugačije da je ostala živa. Bila je dobra duša, iznimno pametna, lijepa i duhovita. Mislim da joj je bilo jako teško nositi se s ličnošću kakva je bio moj otac, njegovim poslom i svime što ga je okruživalo. Načeta još od mladosti, jednostavno se u svemu tome izgubila”, priča Sara koja ne bježi od naslijeđa, ali ga i ne nosi kao teret, ne pokušavajući biti svoj otac ili se nasloniti na njega. No tvrdi – zauvijek će biti ponosna što je njegova.
“Nimalo mi ne smeta što ljudi u meni vide kćer Ive Pukanića. Naprotiv, to me čini ponosnom. Moj otac ostavio je snažan i neizbrisiv trag u hrvatskom novinarstvu. Bio je hrabar, pametan i iznimno sposoban – i upravo je zbog toga stradao. No prije svega, bio je divan otac i čovjek. Unikat. Beskrajno duhovit, emotivan i brižan. To je ono što ću uvijek pamtiti.” Sara gradi svoj identitet koji je vidljiv i na prvi pogled: nježna i mirna, prvo što će vam pasti na pamet kad je upoznate je dragost, a tu je i njezina očita alternativna misao, ali bez siline, zauzimanja tuđeg prostora te s puno čekanja na svoj trenutak. Njezina najpoznatija izložba inspirirana je – obiteljskim trokutom.
Serija fotografija o gubitku roditelja – prava je umjetnost emocija
“Inspiraciju za svoju možda najemotivniju seriju crpila sam iz gubitka roditelja. Radila sam aproprijaciju fotografija na kojima je tata snimao moju mamu u njihovoj mladosti. Našla sam se i iza i ispred objektiva – riječ je o autoportretima. Zahvaljujući radu na toj fotoseriji, odnosno zahvaljujući umjetnosti uspjela sam se ponovno povezati s njima. Imala sam osjećaj kao da se svakodnevno družimo. Bilo je to lijepo iskustvo, ali i emotivno iscrpljujuće.”
“Vjerujem da je način na koji gledamo svijet snažno oblikovan našim emocijama, a one su rezultat naše prošlosti i sadašnjosti. Moje emocije su povezane s iskustvom gubitka, ali nisu samo melankolija. Tu su i ljubav, briga, povezanost i bliskost – sve ono što njegujem u odnosu sa suprugom, obitelji i prijateljima. Za mene je umjetnost emocija, bez emocije nema umjetnosti. Ono čemu kao fotografkinja najviše težim jest rad na osobnim fotografskim serijama u kojima mogu izraziti i svoje emocije i estetske sklonosti.“
Na sličan je način Sara odgovorila i na zadatak koji smo joj “zadali” – autoportret. Niz za Elle nastao je na proputovanju Azijom gdje se uputila sa svojim suprugom. “Putovanje je bilo prekrasno iskustvo. No shvatila sam da, koliko god volim putovati, još se više volim vratiti kući i svojoj ‘monotonoj’ svakodnevici. Upravo u toj svakodnevici pronalazim mir i stabilnost.” Sara se udala prošle jeseni, u prekrasnoj vjenčanici Marije Kulušić. Postoji nešto katarzično za sve nas promatrače koji (i krivi i nedužni) promatramo obrise Sarina života s interesom koji izvire iz činjenice da smo nešto znali o njezinu ocu, u ideji da je Sara pronašla ljubav kad joj je toliko one osnovne, primarne, oduzeto – sudbinom, greškama predaka, nasiljem drugih. Te fotografije njihova vjenčanja, njihovih zagrljaja i sreće melem su koji govori: što god vam se dogodi kad ste mali, to je samo dio priče, uvijek je stignete nastaviti pisati.
“Za mene je najveća snaga moj suprug Marko, zbog njega su teški dani lakši, a sretni još sretniji. Moj najveći oslonac i najveća ljubav je on. Ali radost crpim i iz odnosa koje gradim u svom životu, svojih predivnih prijatelja. A gledanje filmova mi je posebno drago i inspirativno.” Pitam je, iako djeluje sređeno i smireno, ide li na terapiju. “Još od srednje škole. Promijenila sam nekoliko terapeuta, ali posljednjih sedam godina idem kod iste terapeutkinje jednom tjedno. Ona mi je velika podrška i pomogla mi je da posložim život te dođem do stadija u kojem sam danas – a to je da sam većinom zadovoljna i sretna osoba. Danas je mnogo više dobrih i pozitivnih dana nego tužnih i bezvoljnih.” Koliko plače, pitam. “Ovisi o razdoblju. U posljednje vrijeme vrlo rijetko, ali tijekom PMS-a gotovo uvijek.” Sada kada gradiš vlastitu obitelj i odnose, vraćaš li se vremenu primarne obitelji, preispituješ li i postavljaš pitanja? “Često. No vjerujem da je to sasvim prirodno. Svi mi, svjesno ili nesvjesno, preispitujemo svoje korijene dok gradimo vlastite odnose. Razmišljam i o svom majčinstvu. I strah me i veselim se. Strah me najviše promjene i kako će se odraziti na mene, ali istodobno vjerujem da će sve biti u redu i da će to biti jedno lijepo razdoblje kada mu dođe vrijeme. Dijete sam svojih roditelja, ali sam i osoba za sebe koja sama donosi odluke o tome kako će mi život izgledati.”
Nije bilo nikoga, samo nas dvoje
“Moji najmračniji trenuci bile su dvadesete kada sam najviše tragala za svojim identitetom uz koji danas sigurno stojim. Tek sada u tridesetima mogu reći da sam zadovoljna životom i da se nikada ne bih vratila u dvadesete. Rana mladost ima svoje čari, ali zrelost i iskustvo donose mir, a on je neprocjenjiv.”
Prošlo je puno godina u životu bez roditelja. Molim Saru da zatvori oči i prisjeti se djetinjstva. Što pamti? “Kod mame najviše pamtim njezinu duhovitost i njezin stil. Uvijek je nosila potpetice i nije se bojala eksperimentirati. Znam da sam je uvijek gledala s divljenjem kada bi se sredila za izlazak i da mi je bila najljepša na svijetu. Vezano uz tatu najviše pamtim jedan kolovoz. Mi smo bili u Zagrebu. Ja sam bila možda prvi srednje. Patila sam za nekom simpatijom kojoj se ja nisam sviđala i tata me izveo na kebab u Tkalču. Kako smo živjeli u Ilici, bilo je kasno i nije bilo prometa, možda su bili i neki radovi, ne znam, ali sjećam se da smo hodali po tračnicama. Nije bilo nikoga, samo nas dvoje i samo smo pričali i osjećala sam se bolje nakon toga. On je bio kombinacija najboljeg prijatelja i oca. O svemu smo mogli razgovarati, a opet je tu bila neka zdrava granica. Znala sam da mu mogu sve reći i to je bilo predivno. Nitko u mene nije toliko vjerovao kao on tada i sada – moj Marko.“
Spoj svega njihovog – čini mene ovakvom, tu gdje jesam
Koje joj je odgovore donijela introspekcija? “Sretna sam što su mi roditelji Mirjana i Ivo. Kada bih mogla birati ponovno, ne bih odabrala drugačije. Upravo zbog njih, koliko god je ponekad bilo teško i komplicirano, danas sam ovakva osoba kakva jesam. A općenito sam zadovoljna sobom, iako uvijek postoji prostor za rast. Spoj njihovih karaktera, gena i prošlosti – a time i moje prošlosti – čini mene. Tek sam nedavno shvatila da roditelje ne smijem idealizirati niti prema njima biti prestroga. Oni su prije svega bili ljudi, a tek onda moji roditelji. Kada to osvijestiš, mnoge stvari postanu lakše. Istodobno, gradim svoj život koji je u mnogočemu drugačiji od onoga koji su oni živjeli i to me čini sretnom. Ponekad imam osjećaj da sam bila na pravom mjestu u pravo vrijeme, okružena pravim ljudima – i da je to razlog zašto sam danas tu gdje jesam.”
