Sentimentalna vrijednost: Je li bolje imati dom ispunjen nemirom ili prazninom?

Dansko-norveški redatelj Joachim Trier očito zna kako pridobiti publiku. Nakon hvaljenog filma Najgora osoba na svijetu, njegova drama Sentimentalna vrijednost, nagrađena lani Zlatnom palmom u Cannesu i nedavno Oscarom za najbolji strani film, oduševila je gotovo sve. Nažalost, ne i mene, ma koliko se trudila. Pritom nemam problem sa skandinavskim sineastima – Bergman mi je jedan od najdražih redatelja. Naprosto, Trier i ja se ne razumijemo.

Njegov novi film pomalo podsjeća na Allenove obiteljske drame iz sredine osamdesetih (na pamet mi padaju Hannah i njezine sestre), koje pokušavaju tajne, laži, tišine i sjećanja jedne obitelji pretvoriti u univerzalno prepoznatljive osjećaje, gotovo kao da su naši. Priča je ispričana iz perspektive obiteljske kuće smještene u Oslu. Zidom se proteže duga pukotina, kao da se kuća polako urušava, baš poput obitelji koja u njoj živi.

Stvarna pukotina -sentimentalna vrijednost

Nora (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) kćeri su poznatog filmskog redatelja Gustava (Stellan Skarsgård). Odnos između njih i oca daleko je od toplog – obje mu zamjeraju što je napustio obitelj i razveo se od njihove majke dok su još bile djevojčice. Odgojila ih je majka u staroj obiteljskoj kući koja je u vlasništvu Gustavovih predaka već generacijama.

U odrasloj dobi Agnes je udana majka i radi kao povjesničarka, dok je Nora uspješna kazališna glumica koja se bori s tremom. Nakon majčine smrti Gustav se vraća kući s ponudom: napisao je scenarij za novi film i želi da Nora odigra glavnu ulogu. Kada ona to odbije, ulogu nudi američkoj glumici u usponu, Rachel Kemp (Elle Fanning).

Puta ka lomu

Kroz kuću, koja je središnje mjesto radnje, proteže se stvarna pukotina nastala zbog pogreške pri gradnji. No ta pukotina simbolizira i onu drugu, dublju, emocionalnu rascjepanost koju generacije obitelji Borg nose u sebi. Još dok je Gustav imao sedam godina, njegova majka Karin počinila je samoubojstvo u toj istoj kući. Karin je tijekom Drugoga svjetskog rata bila članica norveškog pokreta otpora i preživjela je nacistička mučenja.

Nikada nije govorila o onome što je pretrpjela, ali teško je povjerovati da njezina trauma nije ostavila trag u životima njezine djece i unuka, iako ih nikada nije upoznala. Pukotina u kući godinama zrije, poput rane koja nikada ne zacjeljuje, a Gustavova odluka da snimi film upravo tamo donosi konačni emotivni lom.

Iluzija dubine

U uvodnom dijelu čujemo Norin glas iz djetinjstva: prisjeća se školskog zadatka u kojem je kuću opisala kao živo biće. Pisala je o roditeljskim svađama, ali je primijetila da je tišina bila gora. „Kuća je valjda voljela kad je puna”, govori Nora. Možda je pitanje filma upravo to: je li bolje imati dom ispunjen bijesom i nemirom ili onaj koji ostaje prazan i tih?

Iako mi je premisa filma bila zanimljiva, ostala sam ravnodušna. Djelovao mi je hladno, kao da se pretvara da istražuje psihološku kompleksnost, dok u stvarnosti nudi samo njezinu površnu reprezentaciju, prilagođenu publici koja traži iluziju dubine, a ne stvarni susret s njom. Gluma Renate Reinsve je izvrsna, ali njezinu liku ne vjerujem. Ta praznina između njezine prošlosti i sadašnjosti na ekranu djeluje kao neuspjeli pokušaj emocionalne autentičnosti. Kao da redatelju nedostaje interesa za vlastite likove.

Dvosatna reklama?

Vidi se da je Trier na početku karijere snimao reklame jer njegovi filmovi izgledaju kao savršeno producirani proizvodi namijenjeni precizno ciljanoj skupini. Sentimentalna vrijednost djeluje kao dvosatna reklama za redateljevu vlastitu vrijednost. Slično sam doživjela i film Najgora osoba na svijetu. I tamo su likovi osmišljeni tako da djeluju suvremeno i aktualno, ali bez stvarne brige za unutarnju istinu. Njegovi su protagonisti melankolični, nadareni i pogubljeni ljudi koji, u nedostatku stvarnih egzistencijalnih problema, sami sebi stvaraju dramu.

Njegova Norveška djeluje kao utopija – melankolično lijepa i bogata, ali prazna. U takvom okruženju neuspjeh nema stvarnih posljedica, osim onih emocionalnih. Trierovi likovi kao da projekte započinju samo kako bi ispunili život, a ne iz unutarnje nužnosti da stvore nešto više. Djeca i nada koju ona predstavljaju motiv su koji se ponavlja u njegovim filmovima. Tako i u Sentimentalnoj vrijednosti Nora s nećakom dijeli dirljiv trenutak u krevetu kad joj mališan kaže da će se, kad odraste, oženiti njome. Taj prizor, s dozom tjeskobne nježnosti, predstavlja rijedak trenutak autentične topline u inače hladnom i proračunatom Trierovu svijetu.