Guardian cover
Kad sam ove veljače ugledala naslovnicu kultnog časopisa Guardian, srce mi je zatitralo: na njemu je bila bijesna, nimalo lijepa, a opet prelijepa, odrasla (je li politički korektno reći „starija“?) žena, nenašminkana, iako njezine crte lica, tamne obrve, trepavice i kosa, kao što to obično biva kod žena anatolskog podrijetla, zapravo licu daju prednost prirodne trajne šminke (ono što mi plavuše panično crtamo, a onda izgledamo smiješno, kao lutke na napuhavanje). Na naslovnici subotnjeg Guardiana bila je Tracey Emin, Dame Tracey Emin (2025. kralj George proglasio ju je damom), britanska umjetnica čiji je rad još od devedesetih prkosio tada vrlo konzervativnim normativima čak i „moderne“ art scene.
Izložba u Tate Modern
Razgovor je objavljen povodom otvaranje izložbe u Londonu koja prikazuje 40 godina rada Tracey Emin, a zatvara se 31.8. Ukoliko imate prostora za neki city hopping, i ostalo vam je budžeta za jeftine Ryan Air karte do aerodroma Stansteda, predlažem vam da si učinite uslugu i pogledate ovu izložbu oko koje je kritika ujedinjena: sjajan rad kustosa, fantastični trenuci za reminiscenciju, promišljanje oko toga kako je biti žena i koliko smo se pomakle (jesmo li?) od devedesetih kad je Emin počela stvarati. Izložbu sam gledala sa svojom mamom, što je samo doprinijelo emotivnosti: nešto što se jednom smatralo vulgarnim, razgovor o seksu, intimi žene, dvije su žene (71 i 45 godina stare) promatrale tiho, sa sigurne udaljenosti vlastitih iskustava, ujedno i sa mjesta sigurnog prihvaćanja zbog- vlastitih iskustava. Tracey Emin više nije šokantna; ona je sad nježna, iskrena, duboka, poznata. Ona više nije vrisak, sad je zagrljaj.
Drugi život
Tracey Emin bolovala je od teškog oblika raka prije samo pet godina: borba protiv te okrutne bolesti bila je žestoka, i, kako ju sama opisuje u predgovoru svojoj knjizi Strangeland, vrlo neizvjesna: prošla je niz stravično bolnih operacija, ostala je bez nekih važnih dijelova tijela. Smrtna maska, koja je izložena u završnoj dijelu sjajne retrospektive Second Life u muzeju Tate Modern u Londonu kao da je stvorena za to vrijeme, dok se borila protiv bolesti za vrijeme koje su joj prognozirali brzu smrt: iznenadila sam se kad sam vidjela da je to prekognicističko djelo, masku od bronce, stvorila 2002. Pretpostavljam da se tada htjela zaštititi od pogleda u svoj privatni život koje je istodobno zazivala. Skrivena Tracey postoji unatoč ispovjednoj umjetnosti, kao da je govorila. Danas ta maska dakako govori nešto posve drugo: dodir smrti koji je osjetila, zbog kojeg je u potpunosti promijenila svoj divlji život.
Strangeland
U autobiografskim zapisima koji su nekako prije dvadeset godina postali knjiga o njezinom životu (iako Emin inzistira da nije pisac i da su to „samo“ zapisi, ali njezin umjetnički talent nadilazi tu vrstu određivanja, i knjiga je sjajna), Emin otkriva da je bila silovana sa samo 13 godina. Odrastati kao dijete iz braka miješanih rasa, i zapravo bez oca (koji je imao drugu, službenu obitelj, a Traceyjna majka, Britanka, bila mu je stalna ljubavnica), bilo je teško, a kad je mami otkrila silovanje, tješenje se svelo na: Nije to tako strašno, i nikad više nisu razgovarale o tome. Zato je hipersekualizirana žrtva seksualnog nasilja postala promiskuitetna djevojčica, djevoka, pa i žena, no i umjetnica koja je taj zločin izbacila iz sebe kroz (tada) provokativnu umjetnost.
Što su joj zamjerali?
1998. protresla je umjetnički svijet svojim, danas ikoničknm, radom „My bed“, koji sam imala prilike vidjeti i u Tateu. Rad prikazuje krevet u pravoj veličini, zgužvane posteljine, te s mnogo stvari kraj njega: kondomi, anti-baby pilule, roba, knjige, novine, smeće. Kritičari su tada taj rad opisivali kao dio „neuredne sobe“, ali danas se i ta, kao i većina kritika Emininog rada, može promatrati kao šovinistička buka prikladna za to doba: što žene imaju fotografirati podnožje svog kreveta i predmete koje njima čine život? Od kakve je to važnosti? Zašto bi se umjetnošću nazivao unutarnji svijet jedne žene, koja je prošla nevjerojatan put od seksualno zlostavljane djevojčice rođene u izvanbračnoj aferi do jedne od najvažnijih modernih umjetnica današnjice? Njezin rad često su nazivalli preotvorenim, preispovjednim, narcističnim, prepunim samoljublja. Emin je doista uvijek istraživala svoj svemir: seks, tijelo, ljepotu, pripadanje, oprost, pobačaje, majčinstvo, identitet, odnos s bratom blizancem. Takva vrsta inzistiranja da je sve osobno duboko političko, da je njezina priča i priča Velike Britanije, da je bilo koje autentično žensko iskustvo (vagina, penetracija, silovanje, seks, trudnoća, prekasni pobačaji, ljepota, ples, grudi, maternica, medicinski gaslighting) važan, i za društvo, i za umjetnost, i da je priča i stvaranje koje se može (mora) graditi oko njih također važna, živcirala je umjetnički svijet u devedesetima i dvijetisućitima, kad je Emin, agains all odds, postajala slavna i uspješna i prepoznata.
A danas?
Ima nešto staromodno u kritikama njenog rada, ali i u samom radu. U potpunosti razumijem vrisak koji je osjećala, potrebu da se snimi, naslika, fotografira, izgovori i ispiše svako iskustvo koje je ženu Londona tada činilo ženom. Možda su najpoznatniji njezine crochet deke kojiam je kreirala jedan cijeli pseudoslatkasti, samo na prvi pogled romantični, svijet žene koja čeka bebu, koja odrađuje slavni „nesting“, ali čiji je svijet, zapravo, satkan od mizoginije, rasizma, nasilja. Poznat mi je taj vrisak, iako moj, tada, nije bio pun bijesa, već naivne iskrenosti. Zaista sam smatrala da je ženska kolumna nešto što vrijedi čitati. Evo nekoliko javno upućenih rečenica koje pamtim:
To je kolumna ni o čemu (gay muškarac)
Ali ne postoje istraživanja koja podupiru ta njena iskustva (heterseksualni muškarac)
Ona piše o brijanju nogu (Slavni književnik)
Možda ima i malo bijesa, koji nisam detektirala ranije, ali, stati ću, da me ne optužite, kao što su to desetljećima činili Emin, za narcizam. Sve ono a što su je optuživali moglo bi se svesti na vještičarenje, ili na činjenicu da je Emin, iako rođena da bude krhka i žrtva, postala moćna, sažna žena, sjajno usmjerenog talenta, unatoč činjenici da je s 13 pobjegla iz škole.
Knjiga
Knjiga se sastoji od tri poglavlja: Motherland, Fatherland i Strangeland, od kojih je, sad već pogađate, Čudna Zemlja zemlja u kojoj živi i radi Tracey. Puno pije, drogira se, seksa, spava do kasno ali i istražuje svoje podrijetlo da bi shvatila kako je postala to što je postala: žena koja će jednom uzurjati uštogljenu šovinističku kritiku snimkom svog plesa. I ta snimka je dostupna u muzeju Tate, predivna je, prikazuje autoricu kao mladu djevojku, u tipično grunge ansamblu tog vremena, s bobom, kako uživa u svom postojanju. Pretragično je da je to djelo ikoga uznemiravalo. Priča o njezinom ocu, magičnom bivšem alkoholičaru, turskom Cipraninu s kojim će provesti mnoga ljeta u pradomovini, jednako je zanimljiva kao i priča o mami, ljubavnici karizmatičnog stranca, ženi na koju su pljuvali u Margateu, gradiću na plaži u pokrajini Kent, u kojem e dogodilo sve ružno ali i sve čarobno iz njezinog života.
Margate
Emin se nakon bolesti vratila u rodni grad. U predgovoru autobiografije, koja je napisana intuitivno, sjajno, britko, bez fokusa na umjetnost i stvaranje, ali s fokusom na djetinjstvo i nasljeđe, kaže da je potpuno promijenjena osoba nakon bolesti i ozdravljenja. Guglajte, gledajte njezin art barem na internetima, čitajte o Emin, intervjue, ili naručite Strangeland. Ima nečeg silno nježnog u fokusu na roditelje, kao da je Emin, odrasla u moćnicu kakva jest, koja pobjeđuje i heteronormativni svijet, i smrt, zapravo zauvijek dijete, ono dijete prije trinaeste, kad je postala žena, na najgori mogući način.
