Zanimanje glumca jedno je od onih koje u djetinjstvu požele gotovo svi – sanjamo o pozornici, slavi, vidljivosti i ljubavi šire javnosti. Međutim, kada se u taj svijet uđe dublje, shvati se da prave veze s glumačkom umjetnošću nema u sjaju, već u nečem puno osjetljivijem i intimnijem. Pia Vrdoljak, mlada glumica čiji je talent na regionalnoj sceni već snažno odjeknuo, odrasla je uz glumu i kazalište, pa joj poziv nikada nije bio tek impuls za eksponiranošću.
Objektiv u dječjem koraku – mala i velika Pia Vrdoljak na istom putu
Razgovarajući o tim prvim impulsima prema glumi, Pia se prisjeća kako je taj san dio svačijeg odrastanja: “Pa ja nekako mislim da je jedno 85 posto ljudi, možda i više, kao djeca to požele. Osobno nekako nisam nikad zapravo na taj način to stvarno… možda i zato što sam odrasla uz to i tako to, pa mi je onda sve to bilo normalizirano.“ Budući da je odrastala uz majku, glumicu Goranu Marin, cijeli joj je taj svijet bio prirodan. Nije imala klasične idole niti je bila opsjednuta celebrityjima, ali priznaje kako je imala jednu drugu stvar koju je tek godinama poslije povezala s pozivom: “Čak ono kad sam bila mala zapravo nisam imala neke da sam idolizirala, nisam bila opsjednuta celebrityjima. Jednostavno tog nije bilo, ali sam imala jednu drugu stvar koju sam poslije tek povezala. Nekako sam uvijek, još od malih nogu, dok bih hodala, zamišljala da ide kadar i da sam u nekom filmu. Samo hodam, pa kao sad oni meni snimaju noge, pa mi leđa… I onda je mama rekla: ‘Ovo nije dijagnoza, it’s acting talent.'”- govori kroz smijeh.
Ta iskra prirodnog promatranja i unutrašnjeg osjećaja za kadar pratila ju je i na prijemnom ispitu na Akademiji u Sarajevu: “Zapravo da, nešto što ti kažu i na prijemnom otprilike – to je kao to, ako vi želite ovo zato da bi bili poznati, onda nemojte to raditi. I mislim da to zapravo i je istina. Stvarno mi to nikad nije bio neki cilj. Lijepo je naravno bit primijećen kad nešto napraviš, normalno, i mislim da mi to svi volimo, i tko kaže da mu nije bitno – laže sto posto. Naš je posao takav, želiš se svidjeti ljudima jer jednostavno nekako ide jedno s drugim. Dosta slušam te neke priče o tome – kao odvoji se od ega, što je super ako je moguće, ali ima taj pozitivni ego koji mislim da je potreban i normalan, svi smo mi egoisti.”
Terapeutski proces i povratak sebi
Glumački proces za Piju nikada nije bio samo izvođenje zadatka iz teksta, već duboko unutarnje istraživanje i terapeutski rad: “Meni je nekako gluma jako često djelovala terapeutski, stvarno sam dosta nekih svojih boljki preboljela kroz neke procese na akademiji, van akademije, bilo kazalište ili film. A što se tiče transformacije, to je baš zanimljivo zato što na prvoj godini kreneš s tom glumom u svoje ime, a onda se na četvrtoj zapravo vratiš – sad se to ne zove više u svoje ime, nego se zove vlastiti stil. I nekako mislim da se uvijek vraćaš sebi kroz raznorazne neke ljude, likove, uloge i sva neka privatna iskustva.”
Sva se iskustva mogu pretočiti u uloge, a Piji je uvijek najzamamnije igrati likove koji su joj potpuno suprotni: “Stvarno volim raditi nešto što je skroz suprotno od mene, to mi je uvijek najzamamnije zato što je izazov.” Kada gradi novi lik, njezin istraživački apetit potiču tjelesnost i neočekivane ljudske reakcije: “Prvo mi padne na pamet kako hoda, neke te neočekivane reakcije na nešto. Neka reakcija koja je potpuno iracionalna, primijetiš je u tom trenutku i budeš kao ‘ajme ovo je baš super’, pa zapamtiš pa iskoristiš u nekom momentu. Taj hod mi je strašno važan, to je neki centar tijela zapravo i kako se ta osoba kreće. I obuća u kojoj sam često! Iskreno, ja kad obučem štikle i kad obučem tenisice, to je druga osoba nekako, drugo je držanje, sve je drugo.”
No, najdragocjenije što je naučila kroz glumu jest empatija prema ljudima: “To što je meni super s glumom jest što te nauči da manje osuđuješ generalno ljude, zato što sve te likove ti moraš negdje opravdati zašto su oni to napravili. Moraš zavoljeti tu osobu da je najgora na svijetu i moraš pronaći razlog zašto je ta osoba takva kakva je, pa da je i najveći negativac. A s druge strane imati racionalnu distancu i moći imati svoj neki komentar unutar toga, ali bez da si odvojen potpuno od lika kojeg igraš.”
Red Carpet, osude i nova generacija
Rast pod reflektorima sa sobom nosi i pritisak javnog prostora, osobito na festivalima poput Sarajevo Film Festivala, gdje se fokus medija prebacuje na izgled na crvenom tepihu. Pia na odijevanje gleda kao na još jedan vidi izražavanja: “Meni je uvijek neki stil oblačenja bio neko izražavanje, bitno mi je to, volim to. Volim uzeti i na second handu, to mi je možda čak i najdraže jer mi je to nekako pokazatelj karaktera.”
Komentirajući svoje iskustvo hodanja po crvenom tepihu i doček medija, iskreno priznaje: “Užasno mi je zapravo bizarno da, desila se emancipacija, a onda su nas moje kolegice i mene isprozivali, kao da nemamo drugih problema. To je bio tada naš prvi red carpet i glavna udarna vijest što je ona obukla. To je stvarno ružno i mislim da ljudi, nažalost, puno njih jedva čeka da nađu neku manu – ‘evo njoj se vidi bradavica’, ‘ova izgleda kao ne znam što’. Očito postoji neki dress code i to je skroz okej, da nema golotinje ili dugih haljina po kojima se hoda zbog tehničkih razloga, ali što se tiče različitih stilova – o ukusima se ne raspravlja. Pogotovo mi je ružno to prozivanje i traženje dlake u jajetu mladim ljudima koji su tek počeli, i ne može ti biti svejedno.”
Osvrćući se na temu pritiska izgleda i fenomena poput Ozempica i ‘heroin chica’, Pia primjećuje generacijske razlike: “Moja generacija (’99. godište) još uvijek ima dosta problem s tim, mi smo negdje taman na nekoj prekretnici. Ali gledam na primjer svoju sestru koja je 2008. godište i njene prijatelje – to je potpuno drugi svijet. Oni su u tom smislu puno, puno zahvalnije odrastali. Puno manje imaju taj koncept body shaminga, puno su otvoreniji, nema toliko tabu tema. Kod nas je još kad sam ja bila u srednjoj školi seks bio ogromna tabu tema, dok npr. moja sestra i njezina generacija o tome razgovaraju najnormalnije i meni je to super, mislim da se to pitanje kreće u nekom boljem smjeru.”
Novi projekti: Između Rima, RTL-a i scenarija
Ritam Pijine svakodnevice trenutačno je iznimno dinamičan. Nakon završene Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je ostvarila i ulogu u hvaljenoj seriji “Komar”, njezin se put nastavio u Italiji: “Tamo sam sad šest mjeseci, završila sam Akademiju u Sarajevu i onda sam upisala master iz produkcije na Rome University of Fine Arts, zove se Cinema in New Formats Production. Zapravo me zanimalo da vidim šta je to, malo da upoznam i taj drugi aspekt našeg posla i da budem informirana o svemu. Zabavno mi je, imam neko uzbuđenje kad trebam nešto organizirati, kad sve to treba posložiti i nekoga nagovoriti da nešto radi. A i zanima me da eventualno mogu razvijati neke svoje projekte u nekom trenutku. Moja mama i ja smo počele pisati neki kratki film, pa smo trenutačno u procesu rada na scenariju.”
Usporedno s time, u Zagrebu snima epizodnu ulogu u novoj RTL-ovoj seriji te svakodnevno radi na reporterskim kronikama Sarajevo Film Festivala. Kroz smijeh se prisjeća i najiritantnijeg savjeta koji joj je majka dala u glumačkim počecima: “Imala je problem s tim što je rekla da se ja ne znam smijati prirodno! I onda bi mi često govorila: ‘O nemoj se samo tako smijati.’ A mene bi to užasno iznerviralo, ali bila je u pravu, stvarno je bila u pravu – bilo je to onako na silu nešto, bilo mi je uvijek lakše malo patiti nego biti sretna na sceni. Ali sad se to izniveliralo!”
Na pitanje kako se bori s tremom i strogim rasporedom zbog kojeg uoči snimanja nekada spava svega tri sata, Pia u svom prepoznatljivom stilu zaključuje: “Ima jedna dobra stvar u tom nespavanju – nemam tremu jer je ne mogu imati! Nemam vremena razmišljati, moraš se fokusirati da si prisutan pa taj drugi dio nekako pobjegne. Inače ne volim tremu, ali mislim da je super jer ide iz neke odgovornosti prema poslu. Jedan kolega mi je super rekao kad sam se mučila s jednim monologom – nema veze, idi s tim! Dosta ljudi govori: nemoj nikad da se trudiš da ljudi ne vide tremu, nego im probaj pokazati. I kad to uspiješ, dobar je osjećaj. Pustiš i sebe i publiku da to osjete, kažeš ‘bojim se i muka mi je i neugodno mi je’, i onda kad to pustiš, zapravo prođe. Ljudi to osjete i daju ti pozitivan feedback zato što vide da si iskren s njima.”
Fotografije: Privatna arhiva, A’Marie, Jasmin Jatić
