Za većinu je kosa nešto o čemu se razmišlja usput. Za našu sugovornicu, bivšu radijsku voditeljicu, a danas marketinšku stručnjakinju i TikTok kreatoricu Lučiju Čeč, ona je godinama bila poprište tihe borbe s vlastitim identitetom. Prve pečate alopecije areate primijetila je još u srednjoj školi, uz već postojeću dijagnozu sistemskog lupusa. Uslijedilo je deset godina skrivanja ispod headwrap marame i duboka tišina o onome što je zapravo osjećala. Prije dvije godine odlučila je obrijati glavu. Ne kao čin predaje, kaže, nego kao preuzimanje kontrole.
Kada si prvi put primijetila da nešto nije u redu i kako je izgledao put do dijagnoze alopecije?
Prve pečate bez kose, karakteristične za alopeciju areatu, primijetila sam krajem srednje škole i na dan maturalne zabave po prvi puta sam ‘’kamuflirala’’ rupe na tjemenu. Kako zbog dijagnoze sistemskog lupusa od 11. godine života redovito posjećujem liječnike, moja dermatologinja je vrlo brzo uvidjela o čemu je riječ tako da na dijagnozu nisam dugo čekala.
Sjećaš li se trenutka kada si čula dijagnozu, što ti je prvo prošlo kroz glavu?
Kada kao tinejdžerka čuješ da ti ‘’kosa vrlo vjerojatno više nikada neće narasti na mjestima gdje su pečati’’, sruši ti se cijeli svijet. Da, nekome se čini da je to ‘’samo kosa’’, ali suočavanje s takvom dijagnozom (posebno u osjetljivim godinama), nosi sa sobom niz izazova poput urušavanja slike o sebi i vlastitome tijelu, gubitak samopouzdanja, očaj u potrazi za rješenjima… Prolazila sam kroz sve te faze.
Lupus može znatno utjecati na psihičko stanje
Je li ti itko pomogao objasniti o kakvoj se vrsti alopecije radi i što to sada znači za tebe?
Naravno, moja dermatologinja je od početka pratila razvoj alopecije. Primarno je bilo zaustaviti širenje pečata, ali pokazalo se da u tome nismo uspjele. Dodatni problem je bio osip karakterističan za lupus koji je bio prisutan i na tjemenu i ostavljao ožiljke, tako da su moje mogućnosti za razne terapije bile ograničene. Iako su moja dermatologinja i ostatak liječničkog tima uvijek bili podržavajući u mojoj borbi s dijagnozama, ono što je definitivno nedostajalo je bila sustavna psihološka podrška i muslim da se s time mogu poistovijetiti svi kronični i neizlječivi pacijenti. Alopecija, a posebice lupus, mogu znatno utjecati na psihičko stanje osoba i sada znam da mi je takva vrsta podrške bila apsolutno nužna. Godinama kasnije sama sam krenula na psihoterapiju i iako se možda nisam intenzivno bavila konkretno pitanjem gubitka kose, osnažila me na svim drugim poljima i pomogla da se lakše nosim sa svojom različitošću.
Kako je izgledao emocionalni proces prihvaćanja gubitka kose, od prvih znakova do potpunog gubitka?
Gledajući unatrag, ponekad se zaista pitam kako sam to preživjela. Godinama mi je svaki pramen kose manje bio poraz, znak da opet nisam uspjela zaustaviti ispadanje. Vidim to kao začarani krug pokušaja, pogreški, očajavanja i ponovnog stjecanja nade. Sve do jednog trenutka kada je stanje moje kose bilo toliko loše da se zaista više nisam mogla pogledati u ogledalo i odlučila nositi headwrap marame. Već 10 godina ih svakodnevno nosim i ne mogu zamisliti svoj život bez njih. Dale su mi snagu, vratile samopouzdanje pred ogledalom i u društvenim situacijama. Marame jesu moj štit, ali i zaštitni znak, modni detalj i prostor za igru s bojama, materijalima i načinima vezanja.
Je li postojao trenutak kada si osjetila da si “prihvatila” stanje, ili je to proces koji još traje?
Često se pitam što zapravo znači ‘’prihvatiti’’ alopeciju? Za nekoga je to odluka da više ne očajava oko ispadanja kose, za nekoga je to moja odluka da obrijem glavu. S druge strane, netko će reći da nisam prihvatila alopeciju jer još uvijek nosim headwrap marame i tako se ’’skrivam’’. Za mene je odgovor negdje između – ja o svojoj kosi više ne razmišljam, potpuno sam mirna kad pomislim da više nikada neću imati kosu kao prije 15 godina i obožavam ovu novu, slobodniju sebe koja se pojavila nakon brijanja glave. Valjda bi se onda reklo da sam zaista prihvatila alopeciju iako znam da taj proces i dalje traje. 🙂
Kako si se nosila s reakcijama okoline dok je proces gubitka kose bio vidljiv?
Zapravo se u stvarnom životu nisam susretala s direktnim komentarima koji bi me povrijedili, ili sam to potpuno blokirala u sjećanju. Vješto sam maskirala rupe na tjemenu, iako danas kad pogledam fotografije iz tog doba, vrlo je jasno da se nešto zbiva s mojom kosom. Srećom, društvene mreže tada nisu bile toliko prisutne i potpuno sam kontrolirala način na koji se na njima prikazujem, inače bih vjerojatno bila jako opterećena komentarima nepoznatih ljudi. Alopecija je za mene godinama bila vrlo usamljeno mjesto jer ni sa kime nisam dijelila kako se zapravo osjećam zbog činjenice da gubim kosu, pa tako često nisam prihvaćala niti podršku i nastojanja, primjerice, moje obitelji da mi pomognu s pronalaženjem rješenja. Danas znam da je to bilo zbog srama i voljela bih da je bilo drugačije.
Što te je potaknulo na odluku da obriješ glavu?
Glavu sam obrijala prije dvije godine i tada sam prolazila kroz period ponovnog intenzivnog ispadanja kose. Jednostavno za mene više nije imalo smisla održavati toliko stanjenu kosu, gledati čitave pramenove koji ispadaju nakon pranja kose. Psihički sam se pripremala na taj korak sigurno godinu dana i nevjerojatno se plašila činjenice da će taj trenutak biti kraj i mirenje s činjenicom da ‘’odustajem’’ od svoje kose.
Gotovo 10 godina nosila sam marame 24 sata dnevno
Je li brijanje glave za tebe bilo čin gubitka kontrole ili, naprotiv, preuzimanja kontrole?
Ako je moguće, oboje! Taj čin bio mi je izuzetno težak, nikako mi se nije svidio taj novi odraz u ogledalu koji se mijenjao iz minute u minutu. Sve te godine tuge i muke s kosom stale su uoproštaj s preostalim pramenovima, a u tom trenutku nisam mogla osjećati ništa drugo nego potpuni gubitak kontrole. Nakon što su mi se prvi dojmovi slegnuli, prisjetila sam se da sam tu odluku donijela upravo zato što sam htjela preuzeti kontrolu i zapravo je to mirenje s činjenicom da moje kose više nema i neće je biti, bilo vrlo oslobađajuće.
Je li se promijenio tvoj odnos prema vlastitom izgledu i identitetu nakon što si ostala bez kose?
Apsolutno. Mislim da se nikada nisam osjećala bolje i sigurnije u sebe kao u proteklih dvije godine otkako sam obrijala glavu. Sretna sam što mi je upravo taj čin donio snagu i svjesnost o tome koliko dobroga mogu donijeti teške odluke. Moram reći da i ekscentrični dijelovi moga karaktera uživaju u toj vidljivoj različitosti, jer sam s godinama vjerojatno ‘’istrenirala’’ mozak da je to jedini način preživljavanja. Ne mogu promijeniti činjenicu da na glavi imam alopecična žarišta, ali mogu izabrati to nositi s ponosom.
Kako bi opisala svoj odnos s ogledalom prije i poslije?
Gotovo 10 godina nosila sam marame 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Nitko me u tom razdoblju nije vidio bez marame osim liječnika i frizerke – niti obitelj, niti prijatelji, partneri, nitko. Mislim da to dovoljno govori o mojem prijašnjem odnosu s ogledalom, i samom sobom. Konstantno razmišljanje o tome kako mi stoji koji pramen, hoće li se marama pomaknuti i je li sve dobro prikriveno je jako opterećujuće. Sada više nemam taj osjećaj, nikada samoj sebi nisam bolje izgledala i uživam otkrivati koje mi sve slobode ta neopterećenost donosi. Iako i dalje svakodnevno nosim marame, polako se opuštam. Nedavno sam, po prvi puta ikada, u Londonu provela čitavi dan bez marame. I ništa se strašno nije dogodilo, dapače, to mi je jedan od najljepših dana u životu i bila sam neopisivo ponosna na sebe. Sigurna sam da će doći taj dan kad ću se ohrabriti hodati bez marame i u svome gradu i situacijama koje mi za sada ipak izazivaju anksioznost.
Kakve su bile reakcije obitelji, prijatelja?
Prekrasne, podržavajuće i ohrabrujuće. Muslim da su svi tek tada počeli shvaćati kakav je moj život bio prije i znam da svi primjećuju tu unutarnju promjenu na meni.
Jesi li imala negativna iskustva — komentare, poglede, pitanja?
Uživo ne, ali vjerojatno se nisam još dovoljno izložila. 🙂 Zanimljivo je da sam više puta dobila ‘’negativne’’ i uvredljive komentare na račun marama koje nosim. Naučila sam se nositi s time i nemam problem oštro odgovoriti. Društvene mreže su druga priča, tamo ima negativnih komentara, ali i na to uvijek imam spreman odgovor. Nažalost, društvo je toliko lišeno empatije i osnova pristojnosti da se zaista zapitam jesu li ikada u životu sreli osobu koja izgleda drugačije od njih. Sigurna sam da ne bi imali hrabrosti takve komentare izreći mi u lice, ali ne mislim da takve osobe treba poštediti lekcije. Srećom, puno je više pozitivnih i prekrasnih komentara i svaki dan sam zahvalna na tome.
Kako reagiraš kad te netko, s dobrom namjerom, pita “hoće li kosa opet narasti”?
Odlično pitanje! 🙂 Na društvenim mrežama je često teško procijeniti dolazi li taj komentar s dobrom namjerom. Uvijek sam otvorena za razgovor o alopeciji i kosi, ali nemam vremena niti živaca odgovarati na 10 takvih komentara ispod jednog videa, dok je cijeli moj content posvećen životu s alopecijom i vrlo je jasno da mi kosa neće ‘’opet narasti’’. Naravno, ako me netko u stvarnom životu to pita s dobrom namjerom, uvijek ću odgovoriti i spremno dočekati njihovo često sažalijevanje s komentarom kako je meni to što nemam kosu potpuno u redu. 🙂
Odlučila si svoju priču podijeliti javno — što te na to potaknulo?
Prije svega, potreba za zajednicom. Nisam imala nikoga s kime mogu razgovarati o tim temama i znala sam da nas ima još. Osnaživanje žena za ispunjen i sretan život s alopecijom je ono što želim potaknuti i pokazati svojim contentom i čini mi se da u tome uspijevam. Prošle godine organizirala sam besplatne radionice za žene s alopecijom, Good Hair Day, i ništa ne može nadmašiti naše povezivanje, njihovo otvaranje i progovaranje o borbama s kojima se nose kada je u pitanju gubitak kose. Radionica će sigurno biti još jer vidim da je to ono što nam nedostaje.
Je li ti teže ili lakše nositi se sa stanjem otkad je ono javno poznato?
Iskreno, lakše. Progovaranje o bilo kojem problemu kojeg imamo otvara prostor za pružanje i primanje podrške, koliko god teško bilo. Nisam niti prva niti zadnja žena koja otvoreno govori o životu s alopecijom, ali upravo zahvaljujući tome poznala sam prekrasne ženei njihove priče i snaga me inspiriraju svakog dana.
Kako danas doživljavaš standarde ljepote koji kosu smatraju gotovo obaveznom sastavnicom ženstvenosti?
Mislim da ih kolektivno trebamo što više izazivati i razbijati. To se događa, ali živimo u društvu i sredinama gdje ćemo još uvijek odbacivati žene s vidljivim različitostima, procjenjivati njihovu vrijednost na temelju izgleda i osuđivati ih. Naravno da niti ja nisam imuna na sve standarde koji nam se nameću, ali svim silama se trudim voljeti sebe kakva jesam, pa i svojim primjerom, nadam se, pridonositi tome da ono kako izgledamo ne određuje našu vrijednost.
Kako izgleda tvoja svakodnevna rutina njege kože glave, obrva, trepavica?
Nevjerojatno,ali istinito – i ćelavi ljudi peru kosu 🙂 Odnosno, glavu. Kako moja kosa nije u potpunosti ispala i na tim mjestima je nevjerojatno jaka i gusta, svakih par dana brijem glavu brijačem i pokušavam izbrijati što više preostale kose kako bih došla do ‘’nule’’. To iritira tjeme i zato radim blagi piling tjemena, perem glavu prirodnim šamponom i nakon toga namažem neutralni i lagani losion na glavu. Obrve i trepavice mi nisu nikada ispale kao što to često bude slučaj s raznim vrstama alopecije, ali obrve su se prorijedile. Njegujem ih u sklopu svakodnevne skincare rutine, a svakodnevno ih popunjavam i iscrtavam olovkom za obrve.
Važno je znati da nisi sama
Postoje li situacije u kojima i dalje osjećaš nesigurnost?
Apsolutno. Još uvijek mi nije ugodno biti bez marame u svakodnevnim situacijama poput posla, izlazaka i slično. Testiranje takvih poteza je za mene puno lakše u nepoznatim sredinama i za sada to prakticiram. Najsretnija sam što sam se oslobodila na moru i na plaži sam redovito bez marame, tada mi je potpuno nevažno hoće li me netko prepoznati, najvažnije mi je da ponovno uživam u ronjenju i plivanju.
Što bi poručila osobi koja je tek dobila dijagnozu alopecije?
Poručila bih joj da bude nježna i blaga prema sebi. Mislim da je to najvažnije u procesu gubitka kose koji može trajati godinama, može se ponavljati i biti neizvjestan. Važno je i da znaju da nisu same u tome – razgovor nas povezuje i može pomoći zaliječiti one skrivene dijelove u nama. Također, ako je ikako moguće, poručila bih da potraže stručnu psihološku pomoć koja će im biti podrška na tom neizvjesnom putu.
Postoji li zajednica ili podrška (online ili uživo) koja ti je pomogla?
Prije pokretanja NoHairDay_by.Luloo profila na društvenim mrežama upoznala sam jednu jeidnu ženu koja je imala alopeciju, na jednom davno organiziranom druženju udruge koja više nije aktivna. Tek kada sam se ja javno otvorila pronašla sam zajednicu i siguran prostor za dijeljenje naših priča.
Kako bi u jednoj rečenici opisala put od straha do prihvaćanja?
Bez uljepšavanja, taj je put težak i nitko te ne dolazi spasiti osim tebe same – snaga je u tebi, a kosa nije ono što te određuje.
Fotografije: privatan album (Ena Dragičević, Sanjin Kaštelan)
