Davne 1985. godine osnovan je modni gigant Dolce & Gabbana pod vodstvom Domenica Dolcea i Stefana Gabbane. Brend koji su nosile vodeće pop-zvijezde poput Madonne, Jennifer Lopez i Kylie Minogue vrlo je brzo prepoznat kao brend slavnih, ali i kao brend koji nosi snažne poruke.
Značajne i učestale pojave u radu ovog brenda nisu bili samo pomno izrađeni materijali, prepoznatljivi uzorci i igra znakovima iz kolekcije u kolekciju, nego i izjave koje su pratile njihov rad poput tamne sjene. Ti su konci, kad god bi izvirili, pokretali lavinu negativnih komentara koji su brend malo-pomalo svrstavali u red onih manje kvalitetnih. No ti su konci bili „imaginarni“. Toliko imaginarni da su, čim bi se pojavili, bivali odrezani kratkim, stručnim potezima PR timova za krizne situacije.
I sada se pitamo: jesu li vrhunski konci dovoljni da se zanemare oni drugi konci koji su povlačili pitanja ljudske jednakosti, ismijavanja jedenja talijanske hrane štapićima i nepromišljenih komentara samih dizajnera na društvenim mrežama? Odgovor je da – ali samo nakratko. Loše sašivena vanjska slika uvijek će na vidjelo iznijeti još lošije sašivenu bazu. Usponom društvenih mreža sve je postalo lako dostupno, pa tako i uočavanje loših navika. Oba dizajnera modne kuće Dolce & Gabbana uz svoj su brend odrastala iza zatvorenih vrata atelijera, što im je dugo omogućavalo da svoje komentare „zadrže za sebe“. Što se u njihovu dugogodišnjem radu zaista događalo prije nego što su njihova djela postala dio kulture društvenih mreža i meta za seciranje dosad nismo mogli ni naslutiti. Ali, kao i uvijek, vrijeme je pokazalo svoje. Sve sjajne površine tekstila i savršeni vezovi skrivali su ne tako bajnu sliku ovog, desetljećima nezaobilaznog modnog brenda.
Red dobre kolekcije, red samo bijelih modela, red uspješno zaobiđene PR krize, red novih homofobičnih komentara. Ali nekako su izgurali. Stefano i Domenico su, uz sve prepreke koje su zapravo sami pred sebe postavili, od 2023. godine uspjeli svoju kontroverznost prekriti vrhunskim modnim kolekcijama. One su sve ljubitelje mode podsjetile zašto vole brend Dolce & Gabbana, ali i na zlatno doba mode. A tko zna sve o zlatnom razdoblju mode? Tko je broj jedan za medijske krize? Kim Kardashian.
Estetizacija seksualnog nasilja
Pogled kroz feminističku vizuru razotkriva da narativi kuće Dolce & Gabbana nikada nisu bili samo benigno provokativni, nego duboko ukorijenjeni u reprodukciji patrijarhalne dominacije i, doslovno, kolonijalne nostalgije. Još 2007. godine brend je testirao granice javnog ukusa i društvene odgovornosti reklamnom kampanjom u kojoj nekoliko polugolih muškaraca drži ženu prikovanu za tlo. To, naravno, nije bio radikalan umjetnički čin, nego eksplicitna estetizacija seksualnog nasilja i komodifikacija kulture silovanja.
Koristiti dinamiku grupnog napada kao scenografiju za prodaju luksuza predstavlja najreproduktivniji oblik mizoginije, gdje se žensko tijelo svodi na pasivni objekt muške agresije i teritorij za dokazivanje moći. To svi znaju, a znaju i oni… i nikome ništa.
Tendencija prema objektivizaciji i fetišizaciji drugotnosti ponovila se 2012. godine kada je brend na pistu poslao bijele modele s naušnicama u obliku kolonijalnih karikatura, poznatih kao Blackamoor. Svođenje povijesne opresije na dekoraciju nastavilo se već iduće godine kada je Stefano Gabbana ponosno pozirao u blackfaceu na zabavi s temom „Disco Africa“, čime je potvrdio kolonijalni pogled koji crnačko tijelo percipira isključivo kao egzotični rekvizit za zabavu bijele elite.
Vrhunac ove desenzibilizacije i ignoriranja povijesne patnje dogodio se 2016. godine kada su u službenoj online trgovini cipelu ukrašenu pomponima hladnokrvno nazvali robovska sandala. Bilo je to još jedno svjesno lišavanje pojma ropstva njegova brutalnog povijesnog konteksta i njegova transformacija u fetišizirani modni dodatak spreman za konzumaciju u kasnom kapitalizmu.
Kao deklarirani gay muškarci, Domenico Dolce i Stefano Gabbana zauzeli su specifičnu poziciju moći unutar modnog sustava. Međutim, umjesto subverzije patrijarhalnih struktura i obrane marginaliziranih pozicija, njihov je angažman postao ogledni primjer internalizirane homofobije i izdaje queer solidarnosti. Godine 2015., u intervjuu za časopis Panorama, dizajneri su izravno poduprli najkonzervativnije heteronormativne narative napadom na istospolne obitelji. Nazvavši djecu začetu medicinski potpomognutom oplodnjom „kemijskom i sintetičkom djecom iz kataloga“, upotrijebili su retoriku desnice koja queer osobama odriče pravo na reproduktivnu autonomiju i roditeljstvo. Iako je to izazvalo buran globalni revolt predvođen Sir Eltonom Johnom pod sloganom #BoycottDolceGabbana, odgovor brenda 2017. godine razotkrio je potpunu moralnu prazninu i cinizam modne industrije. Umjesto isprike, brend je taj protest kooptirao dizajnirajući i prodajući majice s istim tim natpisom za nekoliko stotina dolara. Tim potezom politički je otpor neutraliziran, pretvoren u estetiku, lišen značenja te prodan natrag istoj onoj publici koju su uvrijedili.
Gabbanini javni istupi na društvenim mrežama funkcioniraju kao kontinuirana demonstracija toksičnog maskuliniteta koji istodobno kažnjava žene i bježi od vlastitog queer identiteta. Njegovo slavno digitalno vrijeđanje Selene Gomez, koju je proglasio „tako ružnom“, ili rezolutno odbacivanje supermodela Kate Moss jasno ilustriraju patrijarhalnu potrebu za nadzorom i javnim ocjenjivanjem ženskog izgleda. Istodobno, kada ga je jedan pratitelj kritizirao zbog manjka empatije prema potlačenim skupinama, Gabbana je uzvratio riječima: „Nemoj me zvati gay, ja sam muškarac.“ Ova izjava izravno reproducira homofobnu premisu prema kojoj kvirnost poništava muškost, dokazujući da dizajner radije bira privilegij patrijarhalnog muškarca nego solidarnost s progresivnim queer pokretom.
Najveću cijenu svoje kulturne i rasne sljepoće platili su 2018. godine u Šangaju kada je reklamna kampanja s kineskim modelom koji pokušava jesti cannoli štapićima, uz pokroviteljski muški glas koji pita: „Je li prevelik za tebe?“, doživjela kolaps. Taj je video bio savršen presjek rasizma, ksenofobije i kolonijalne mizoginije. Kada su nakon toga procurile Gabbanine privatne poruke u kojima Kinu naziva „prljavom mafijom“, kinesko je tržište odgovorilo radikalnim ekonomskim bojkotom prisilivši dizajnere na poniznu videoispriku.
No modna industrija ponovno je pokazala da ima kratko pamćenje kada su u pitanju njezini omiljeni provokatori. Da se u ideološkoj matrici brenda ništa suštinski nije promijenilo, dokazao je i Tjedan mode u Milanu 2026. godine. Na pisti koja bi u suvremenom političkom trenutku morala odražavati pluralitet i inkluzivnost Dolce & Gabbana predstavili su postavu modela koju je modna kritika opravdano nazvala „50 nijansi bijele“. Potpuno bijela pista – bez ijednog crnog modela ili vidljive rasne raznolikosti – u današnje vrijeme nije nesretan slučaj ili previd u castingu. To je svjestan estetski i politički izbor.
“U eri u kojoj se modne kuće deklarativno zaklinju u raznolikost ovaj povratak monokromatskoj bjelini funkcionira kao tiha restauracija eurocentričnih i patrijarhalnih standarda ljepote – drska poruka da se unutar njihova carstva inkluzivnost smatra samo prolaznim trendom.“
Kritika kuće Dolce & Gabbana stoga ne smije završiti na analizi dvojice dizajnera, jer su oni samo simptom dublje patologije modnog sustava. Prava odgovornost leži na strukturama i pojedincima koji im omogućuju kontinuiranu renesansu i etičko pranje biografije. Kada holivudske ikone s deklariranim feminističkim stavovima, poput Helen Mirren, pristanu biti zaštitna lica ovog brenda ili kada utjecajne queer ličnosti i stilisti nastavljaju birati njihove kreacije za crvene tepihe, oni postaju sudionici u brisanju povijesti nasilja. Solidarnost s potlačenim skupinama tako se iznova žrtvuje na oltaru kapitala, vidljivosti i trenutačnog profita.
Iz feminističke i queer perspektive otpor ovom brendu nije stvar kulture otkazivanja, nego borbe za elementarno dostojanstvo i emancipaciju. Ako dopustimo da se rasizam, mizoginija i homofobija izbrišu jednim dobro osmišljenim PR partnerstvom s reality zvijezdama, pristajemo na kapitalističku premisu da su naši identiteti i traume tek roba s rokom trajanja. Međutim, kako mlađe generacije potrošača sve više promatraju modu kroz prizmu društvene pravde, raste i nada da će ova institucionalna amnezija konačno naići na svoj ekonomski zid. Na kraju, moć je u rukama onih koji mogu odbiti sudjelovati u ovom teatru licemjerja i pokazati da se dostojanstvo ne može kupiti čak ni kada dolazi s potpisom visoke mode.
Ljubavna priča Madonne i modnog dvojca Dolce & Gabbana
U svijetu visoke mode i pop-kulture veze između dizajnera i njihovih muza često su prolazne, diktirane trendovima koji nestaju brzinom kojom se mijenjaju godišnja doba. No odnos između pop-ikone Madonne i talijanskog dizajnerskog dvojca Domenica Dolcea i Stefana Gabbane predstavlja rijedak izuzetak. Priča je to o kreativnom braku, međusobnom obožavanju i estetskoj revoluciji koja traje više od tri desetljeća. Nedavni emotivni trenutak na milanskom tjednu mode, kada su dizajneri sišli s piste kako bi zagrlili ikonu kojoj su posvetili kolekciju za proljeće/ljeto 2025., bio je samo najnovije poglavlje u ovoj neprolaznoj modnoj romansi.
Zajednički korijeni i provokacija
Ova suradnja nije bila proizvod pukog marketinškog ugovora – bio je to, od samog početka, susret srodnih duša. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Madonna je već bila nezaustavljiva sila koja je redefinirala granice glazbe, seksualnosti i scenskog nastupa. U isto vrijeme u Milanu brend Dolce & Gabbana postavljao je temelje svog carstva gradeći prepoznatljiv identitet utemeljen na talijanskoj tradiciji, senzualnosti i zanatskom savršenstvu. Ono što ih je spojilo bila je hrabrost. Dijelili su iste temeljne vrijednosti: strast, naglašenu ženstvenost i sklonost provokaciji, ali i duboku posvećenost svom radu, inovativnost te vizionarsko razmišljanje. Madonna je u njihovim kreacijama pronašla savršen vizualni jezik za svoje poruke slobode i moći, dok su Dolce i Gabbana u njoj pronašli idealno utjelovljenje svoje moderne, neustrašive žene.
Od New Yorka do kultnih turneja
Modna povijest službeno je započela 1991. godine u New Yorku, na premijeri Madonnina dokumentarca „U krevetu s Madonnom“ (Truth or Dare). Pojavivši se u blistavom korzetu optočenom kristalima i šarenim kamenjem s potpisom talijanskog dvojca, pjevačica je poslala jasnu poruku svijetu. To je bio tek uvod u povijesnu suradnju koja će definirati estetiku njezinih scenskih nastupa, ponajviše u kultnoj turneji „The Girlie Show“, a kasnije i kroz vizualni identitet albuma „Hard Candy“ iz 2008. godine.
Jedan od najljepših vrhunaca ovog partnerstva dogodio se 2010. godine kroz objektiv majstora fotografije Stevena Kleina. U crno-bijelim kampanjama za proljeće/ljeto i jesen/zimu Madonna je transformirana u modernu Annu Magnani. Kroz ove sugestivne kadrove, prožete talijanskim neorealizmom i mediteranskom poetikom, Madonna se vratila svojim talijanskim korijenima dokazujući da njezina veza s brendom nadilazi odjeću – ona je duboko kulturološka i osobna.
Vječna muza i pogled u budućnost
Sve te godine zajedničkog stvaralaštva, eksperimentiranja i međusobnog poticanja doživjele su vrhunsku sublimaciju na reviji u rujnu 2024. godine. Posvetivši joj kolekciju, Dolce & Gabbana su Madonnu i službeno okrunili kao svoju vječnu muzu. Ona ih nikada nije propitivala, što joj je, dakako, osvješteniji dio publike zamjerio. Zašto? Interes je uvijek siguran i nerijetko najtočniji odgovor.
Za proljeće/ljeto 2023. godine Dolce & Gabbana posegnuli su za najvećim oruđem marketinga i sigurne prodaje. Dizajnersku palicu, odnosno jednu njezinu trećinu, dodijelili su upravo Kim Kardashian koja je posegnula za arhivama brenda od 1987. do 2007. i prezentirala kolekciju Ciao Kim. Uz ponovnu produkciju ikoničnih komada, Kim je i sama stala kao lice kampanje, što je u modnom svijetu značilo vrhunsku prodaju, ali i vidljivost na društvenim mrežama koje su dotad za talijanski modni duo bile ratno polje.
Izvlačenje inspiracije aus arhiva bilo je pun pogodak, kako za kolekciju, tako i za same dizajnere koji su se prisjetili i uvidjeli što kupci zaista žele. „Nedostaje nam ona stara Dolce & Gabbana“ – i tu staru kuću su nam i vratili. Sve sljedeće kolekcije zaista su bile vrhunske – pune čistih silueta, prepoznatljivih uzoraka i stila. Ali nedostajalo je boje. Da, kolekcije su, kao i uvijek, bile izrazito šarene, no modeli na pisti opisani su kao „pedeset nijansi bijele“. Kolekcija se sastojala isključivo od muškaraca bijele kože i tamne kose. Izostanak bilo koje druge nijanse bio je evidentan. I evo ga – ponovno isti problem. Nekoliko je godina brend išao uzlaznom putanjom, a onda je cijela mogućnost oporavka pala u vodu zbog nepromišljenog (ili pak vrlo preciznog) castinga modela.
Neizvjesnost, problemi u Dolce & Gabbana raju, odustajanje. Sve su to mogli biti naslovi medijskih članaka, pa i ovog teksta. Prvog siječnja 2026. godine Stefano Gabbana odstupa s čelne pozicije brenda Dolce & Gabbana. Brend je u dugu od 450 milijuna eura, a sudbina njegova udjela od 40% u kompaniji ostaje nejasna. Činjenice su iznesene, rješenje nije. Ovo nije mjesto ni vrijeme za pisane ukrase. Stanje je loše.
“Nitko ne zna stvarnu pozadinu odlaska Stefana Gabbane s poslovnog čela kuće.”
No što se zapravo dogodi kada brend koji u posljednje vrijeme donosi vrhunske kolekcije i čije su kolaboracije sa slavnima na vrhuncu ima pozadinu u kojoj dugovi nezaustavljivo rastu? Što kada moda i njezina, možda čak i „fiktivna“, prodaja nisu dovoljne? Odjevni komadi, parfemi i dodaci se prodaju, a dugovi rastu – nešto se ne podudara u tom zbroju. Koja je stvarna pozadina odlaska drugog imena brenda s pozicije suosnivača i voditelja? Iako se Stefano Gabbana povukao s čelnog menadžerskog mjesta, svoje je snage usmjerio isključivo na kreativni dio ove modne kuće. Kako većina medija ističe, ovaj potez dolazi kao prirodna posljedica i evolucijski put u strukturi jednog brenda, a ne kao konačni izlazak iz kompanije. Vrlo pomno i gotovo savršeno sročeno priopćenje za medije: dizajner je umoran, ali i željan posvetiti se čistoj kreativnosti umjesto stvarnom problemu koji leži iza njih.
Može li Dolce & Gabbana bez Gabbane? Domenico i Stefano jesu brend. Oni nisu samo puko ime koje iz pozadine vodi neki anonimni kreativni tim. Svaki njihov potez, koliko god pogrešan bio, bio je njihov – osoban i potpisan. Sada je ostalo samo iščekivanje. Nitko ne zna stvarnu pozadinu odlaska Stefana Gabbane s poslovnog čela kuće, niti što će biti sa sljedećom modnom sezonom. Hoće li se dvojac ponovno odlučiti za „neku novu Kim“ da ih spasi u posljednjim minutama sudačke nadoknade? Svi promatramo, ali nažalost vidimo samo pomno odabrane fraze i detalje koji nam se serviraju.
A današnje doba je sve samo ne pasivno. Kupci traže autentičnost. Žele vidjeti kako, gdje i zašto je nastao komad koji će potencijalno kupiti. Klijenti moraju znati što njihovi omiljeni dizajneri misle i slažu li se s njihovim vizijama. Odgovornost za vlastite postupke, transparentnost o tome gdje kompanija kupuje sirovine, pa čak i izbor omiljenog restorana, postali su ključna stavka pri odabiru dizajnerske torbe. Kupci više nisu naivni. Ono što je brendu prolazilo na počecima, danas više ne prolazi. Stefano je za sve nas ostavio otvoreno pitanje, novu priču koju ćemo pomno pratiti u iščekivanju iduće kolekcije i – potencijalnog novog skandala. Drugi su brendovi dokazali da i bez glavnog dizajnera mogu ostati profitabilni, ali bez svog začetnika početna vizija brenda više nikada ne ostaje ista.
Fotografije: Profimedia
