Bile su 1990-e i mladi Pieter Mulier studirao je pravo. Otac mu je bio liječnik, odgajan je vrlo, kako sam kaže, klasično. Iako je s 18 godina otkrio Helmuta Langa i molio majku da ga vodi u robne kuće kako bi izbliza gledao njegovu odjeću, u njoj nije vidio svoju karijeru. S prava se prebacio na fakultet dizajna i arhitekture na Institutu Saint-Luc u Bruxellesu gdje je studirao sa svojom tadašnjom djevojkom Delphine. I upravo je ona bila zaslužna za produbljivanje Mulierova shvaćanja mode. Uz nju je otkrio slavnu Antwerpensku šestorku i upoznao se s radom Rafa Simonsa. Delphine je na zidu svoje spavaće sobe imala katalog s portretima s njegove revije Isolation i revno nagovarala Muliera da si priušti nešto iz kolekcije, za što on nije imao novca.
“Imao je para samo za Driesove samterice“, reći će kasnije u šali Raf Simons koji se 2001. pojavio upravo na Mulierovu fakultetu. Bio je, naime, u komisiji za ocjenjivanje njegova diplomskog rada. Tema je te godine bila preživljavanje pa se većina studenata okrenula dizajnu oklopa i sličnih grubih zaštitnih elemenata. No ne i Mulier. “Pieter je kreirao odjevnu kombinaciju temeljenu na jednoj knjizi koja obuhvaća sve što treba imati na umu kad odlazite na intervju za posao. Poput toga da trebate ugurati rub košulje u hlače”, ispričao je Simons za magazin i-D 2023. godine. Mulierova odjevna kombinacija bila je samo jedan kompletni komad tako da na razgovoru za posao ništa ne može poći po zlu. Kombinaciju je, k tome, i sam nosio, što je Simonsa oduševilo. Dao mu je svoju posjetnicu i već idući dan dogovorili su razgovor za posao u Simonsovu brendu.
Prvi radni dan za Muliera bila je Simonsova revija Kollaps 2002. godine koja je, čini se sasvim sudbonosno, održana na studiju u slavnoj briselskoj školi La Cambre gdje je studirao Matthieu Blazy, dizajner koji će uskoro postati treći dio ove moćne dizajnerske trijade kakva nije viđena u modnoj industriji.
Dok je Mulier kontemplirao hoće li kupiti Driesove samterice ili Simonsovu košulju, oko 300 kilometara dalje, u pariškoj četvrti Saint-Germain-des-Prés odrastao je Matthieu Blazy, okružen umjetnošću uz majku povjesničarku iz Belgije i oca Francuza koji je kao stručnjak za pretkolumbovsku umjetnost radio u aukcijskoj kući Drout. Kao ni Mulier, Blazy nije imao nikakve direktne poveznice s modom, ali ona je pronašla put do njega. “Živjeli smo u kući umjetnika s velikim vrtom u sredini. I tamo je bio kontejner za novine, a u njemu magazini, Harper’s Bazaar, i-D, svi“, ispričao je u intervjuu za AnOther Magazine u veljači 2026. godine. Kao tinejdžer ih je izvlačio iz smeća i proždirao njihov sadržaj. “Bio sam zbilja, zbilja opsjednut. Zovem to smećarskim obrazovanjem.“ Međutim, opet, kao ni Mulier, u tim ranijim danima nije svoju budućnost vidio u modi. Upisao je studij arheologije, radio na terenu na jugu Francuske i bio na razmjeni na studiju poznatom po arheologiji, Universidad de Salamanca u Španjolskoj.
Tu i tamo koketirao je s idejom o upisu na La Cambre, ali bojao se, kaže, da neće proći prijemni ispit i da zbog toga neće biti shvaćen ozbiljno. Međutim, ipak se odvažio na to i prve tri godine proveo kao ne baš dobar student i još k tome najmlađi u svojoj klasi. No Blazy nije netko tko odustaje. Iako mu nije išlo dobro, svaki neuspjeh i loš rezultat bili su prilika za učenje i rast. Prije kraja fakulteta već je stažirao u Balenciagi pod palicom Nicolasa Ghesquièrea te kod Johna Galliana, a sa svojom diplomskom kolekcijom ušao je u finale natjecanja International Talent Support u Trstu.
Kao i Muliera, i njega je diplomski rad doveo do Rafa Simonsa. Simons je, naime, sjedio u žiriju spomenutog natjecanja. On i tadašnja kritičarka New York Timesa Cathy Horyn složili su se da je Blazy najbolji dizajner među prijavljenim studentima i da nedvojbeno zaslužuje pobjedu. Kad se to, na njihovo iznenađenje, nije dogodilo, Simons je odlučio da neće stvari prepustiti slučaju. Pozvao ga je na svoju reviju u Parizu i odlučio mu dati posao u svom brendu uz jedan uvjet – da prvo odradi intervju s Mulierom. Intervju je prošao sjajno pa je deset dana kasnije počeo raditi.
Doba nevinosti
U to je doba u brendu uz Rafa Simonsa radilo još samo dvoje ljudi, Priska Morger i Robbie Snelders. Ured u kojem su radili bio je ujedno i Rafov stan, sastanke su održavali u kuhinji, a i Mulier je ondje živio jedno vrijeme spavajući na madracu ispod arhive Simonsove odjeće. On je u tim stigao kao četvrti član 2002. kad je imao samo 22 godine, a Blazy kao peti 2007. kad je imao 23 godine. Obojica su se tada preselila u Antwerpen, nisu poznavala nikoga i Simonsov im je tim preko noći postao nova obitelj.
Na kolekcijama su radili vrlo nekonvencionalno i, kao što je Morger jednom zgodom rekla za 1 Granary, holistički. Počeli bi tako što bi ih Raf okupio oko stola u kuhinji i pitao kako se osjećaju, pozivajući ih da otvoreno govore što im je na umu, bez hijerarhije. Kastinge su odrađivali tako što bi odlazili u klubove i ondje angažirali mlade rejvere kao modele za revije. “Ponekad bih nazvao belgijsku radiopostaju Studio Brussel tijekom tehno setova u petak navečer i objavio da tražim ljude koji će nositi reviju“, kaže Simons. Bilo je to savršeno plodno tlo za razvoj dubokog prijateljstva u kojem, potvrdila su sva trojica, nije bilo odvajanja poslovnog od privatnog.
Sav bi pripremni posao odradili u Antwerpenu, a onda unajmili autobus u koji su stali svi modeli (i njihovi roditelji jer su često bili maloljetni), dizajnerski tim pa i Simonsovi roditelji koji su uvijek bili dio tima u sjeni. Njegova bi majka dolazila u ured svakog četvrtka te skuhala brdo hrane za cijeli tim, dok je otac volio popravljati bicikle i pronalaziti rabljene koje bi potom renovirao i poklanjao članovima sinovljeva tima. “Stvarno smo se osjećali kao da smo obitelj“, rekao je Blazy za i-D 2023. godine.
Povijesni utjecaj na modni dizajn
Iako karijera u kojoj ne postoji privatni život nije za svakoga, očito ima nešto magijsko u Simonsovu načinu rada jer u ovom je sastavu trojac kreirao neke od najupečatljivijih komada koji su nadišli modu i postali dio popularne kulture. Jedan takav predmet su dad sneakers. Nastale su 2007. kad je Simons odlučio da treba početi trčati pa je svoje standardne tenisice Adidas Stan Smith zamijenio jednima izrađenima po mjeri, upravo za trčanje. Bio je to, kaže, najružniji par tenisica koje je dotad vidio, ali i genijalan. Blazy se prisjetio kako su taj komad uključili u kolekciju: “Izrađivali smo kolaž, pronašli tipičan crtani lik iz djetinjstva u savršenom odijelu i uz njega fotografiju muškarca koji trči. Samo smo savili papir i stavili tenisice ispod odijela, a Raf je u svom tipičnom stilu rekao: ‘To je to, revija je spremna.’”
Uz dobro usvojen Rafov dizajnerski mentalitet, trojac se nastavio razvijati dizajnerski, samostalno, ali i zajedno. Matthieu Blazy 2011. otišao je u kuću Margiela gdje je postao kreativni direktor kolekcija visoke mode. Bio je sasvim u sjeni, kao što je to nekoć bila praksa u kući Margiela, sve dok ga Vogueova kritičarka Suzy Menkes nije razotkrila izvještavajući iz backstagea nakon revije za jesen/zimu 2014. proglasivši da se takav talent jednostavno ne može skrivati. U tom je razdoblju kreirao čuvene maske sa Swarovski kristalima koje su zbog svog velikog utjecaja na popularnu kulturu ušle u knjige o povijesti mode. Potom je od 2014. radio u dizajnerskom timu kuće Celine uz veliku Phoebe Philo. Mulier je pak slijedio Simonsa prvo u Jil Sander 2006. godine, a onda u Dior 2012. gdje je zahvaljujući dokumentarnom filmu Frédérica Tchenga “Dior and I“ i on izašao iz sjene te postao poznat kao Simonsova nezamjenjiva desna ruka.
Cijelo su to vrijeme bili prijatelji, a onda su se ponovno okupili i poslovno 2016. kad je Simons pozvan da bude novi kreativni direktor Calvina Kleina u New Yorku. Posao je ondje bio iznimno težak jer, unatoč dotadašnjem iskustvu, Calvin Klein bio je prava zvijer od kompanije koju je trebalo ukrotiti i vratiti joj relevantnost. Cijela je priča završila naglo odlaskom cijelog Rafova tima zbog razilaženja u viziji s vrhom kuće dvije godine kasnije. No iskustvo im nije ostalo u lošem sjećanju upravo zbog tog, za mnoge druge toksičnog nedostatka granica između privatnog i poslovnog života. “Bilo je divno što smo išli u New York zajedno. Ideja nas trojice u New Yorku u borbi s tom velikom životinjom, ali i sam grad… bilo je vrlo romantično“, prisjetio se Mulier.
Svi su nakon toga uzeli kreativnu pauzu. A onda je Miuccia Prada 2020. pozvala Simonsa da uz nju postane kreativni direktor Prade. Matthieu Blazy je iste godine postao direktor dizajna uz Daniela Leeja u kući Bottega Veneta, a već iduće godine preuzeo je njegovu poziciju i postao kreativni direktor. A Pieter Mulier je 2021. pozvan da postane kreativni direktor kuće Alaïa, prvi nakon smrti njezina osnivača. O utjecaju koji su radom u tim modnim kućama ostavili na povijest mode nije potrebno posebno govoriti. Dovoljan je dokaz da su vrlo brzo dobili priliku ljestvicu podići još više, u još utjecajnijim modnim kućama. Matthieu Blazy je 2025. postao kreativni direktor Chanela, a Pieter Mulier 2026. Versacea.
Prijateljstvo ispred svega
U 20 godina zajedničkog rada Simons, Mulier i Blazy uvijek su prijateljstvo stavljali ispred svega. Mulier i Blazy čak su razvili i romantičnu vezu koja je trajala 17 godina, a ostali su prijatelji i nakon što su je 2023. zbog udaljenosti prekinuli. Simons im je ostao prijatelj i potpora tijekom cijelih karijera. Dan prije Blazyjeve prve revije za Chanel poslao mu je najveći buket i poruku podrške, redovito dolazi na njegove revije, a u intervjuima ga karakterizira kao “jednu od najdivnijih osoba koje je upoznao u svom životu“.
S Mulierom ima još dublji odnos pa je tako na kraju njegove prve revije za kuću Alaïa ustao plačući i plješćući, a Mulier je tijekom naklona publici potrčao upravo njemu u zagrljaj. “Raf nam je proširio umove izvan granica mode“, rekao je Mulier o Simonsovu utjecaju na njegov i Blazyjev rad. “Uvijek trebaš jednu ili dvije osobe koje će te gurati naprijed, bio to učitelj ili profesor na fakultetu, otac ili majka. Za mene je to bio Raf. Gurao me naprijed i omogućio mi da spoznam za što sam sposoban.“
I iako više ne rade zajedno, čini se da su napokon uspješno odvojili poslovno od privatnog. Kad se u slobodno vrijeme druže, slažu se sva trojica, ne vole razgovarati o poslu. Razgovaraju o psima i hrani. O umjetnosti koju sva trojica skupljaju, pri čemu postoji zdrava doza kompetencije, pogotovo kad su aukcije u pitanju na kojima Simons navodno ne voli gubiti pa onda od Blazyja ili Muliera posuđuje nešto što nije uspio kupiti.
O modi, kažu, ne vole razgovarati u slobodno vrijeme. Osim kad zamijete dizajnerski rad s kojim se ne slažu. Mulier kaže da onda sjednu za stol i prepuštaju se ritualu kojem se, unatoč njegovoj upitnoj moralnosti, odaje većina prijateljstava u svim sferama društva – tračanju. “Ako govorimo o modi, govorimo o modi koja nam se ne sviđa. To je naš bitchy brunch.“
Fotografije: Profimedia
