Ružica Maurus ime je koje se sve češće čuje u kazališnom i glazbenom svijetu. Rad ove diplomirane glumice prepoznale su i publika i struka pa je za ulogu Ruže u Gostioničarki dobila Zlatni studio i Nagradu hrvatskog glumišta. Za najnoviju predstavu u kojoj glumi, mjuzikl Radio Dubrava, traži se karta više. Od svoje 17 godine nastupa na koncertima na kojima izvodi sevdah, a nedavno je, i to vrlo uspješno, objavila singl Rano duboka. Otkrila nam je što ju je privuklo sevdahu, tom specifičnom glazbenom žanru, kako je odlučila krenuti glazbenim putem, sprema li nove pjesme i koliko joj je kao glumici važna povezanost s emocijama.
Sevdah si otkrila u ranoj dobi, još u osnovnoj školi. Riječ je o specifičnoj, tradicionalnoj glazbi zahtjevnoj za izvedbu. Što ti je sevdah dao što druga vrsta glazbe nije mogla?
Usku povezanost glazbe i teksta, naglasak na priči, odnosno drami. Mislim da se u svakoj pjesmi događa neka vrsta drame. Tekstovi nisu lako pamtljivi, nego su zaista zapisane emocionalno potkovane priče. U svemu što radim zanimaju me emocija i dubina, a sevdah je dramatičan i slojevit. Ima likove, priču, kulminaciju. Ima svoje glazbene vrhunce i jako je mudro i inteligentno stvaran. To mi je kao izvođačici zanimljivo zato što se nikad ne može izvoditi po šabloni i na autopilotu, nego je uvijek izvedba svake pjesme malo drugačija. Po tome je zapravo sevdah jako sličan kazališnom izričaju i dramskom tekstu.
Misliš li da te sevdah kroz emociju i dramu koju sadrži usmjerio prema glumi? S kojom se pjesmom najviše identificiraš iz tog repertoara?
Kako sam sevdah otkrila prije glume, ja sam to dvoje odmah povezala. Išla sam na državno iz Lidrana s Hasanaginicom i tamo sam već spojila sevdah i taj dramski tekst. Možda nije bilo svjesno, to mi se jednostavno svidjelo. Nije bilo proračunato, s nekim ciljem i idejom. Bilo je drugačije i to me privuklo. U sevdahu osjećam tu snažnu emociju koja je prijeko potrebna i u kazalištu. Imam faze kada slušam samo jednu pjesmu pa kada je se zasitim pređem na iduću. Trenutačno mi je najdraža moja.
Godinama si govorila da nećeš stvarati vlastitu glazbu. A onda ti je Jan Jakovljev poslao Rano duboka i sve se promijenilo. Što je u toj pjesmi probilo tu odluku? Što ti je u njoj reklo da je to tvoja pjesma?
Nešto što se ne može opisati riječima. Ono kad ti srce nekako zaigra i to je taj osjećaj u tijelu; kao kad se zaljubiš, kao kad gledaš dobru predstavu, dobar film. Zato je umjetnost umjetnost, jer se ona nekad ne može razložiti i opisati. Ne može se opisati taj osjećaj koji se, eto, dogodio meni. Ja sam odmah, nakon par sekundi, pustila suzu i odmah sam znala da je to „to“, da su pogodili s pjesmom i odmah sam se vidjela u tome. Velika podrška su mi bili prijatelji Vid i Nika te moja obitelj, sestra Sara, koji su mi baš bili vjetar u leđa i dali potvrdu da trebam krenuti tim putem.
Kako je bilo surađivati s našim istaknutim kompozitorom i producentom, Nikšom Bratošem?
Nikša ima posebno mjesto u mom srcu. Nikada neću moći dovoljno iskazati zahvalnost i životu i njemu. Njegova je veličina u tome što je toliko jednostavan, pristupačan, da kažem normalan, drag, dobar, vedar, profesionalan. Toliko je nepretenciozan i prizeman, a napravio je tako velike stvari. Mi svi mlađi, i Jan, i Anja, i ja učimo od njega i možemo samo nastaviti učiti od njega. Prezahvalna sam na svemu što je napravio i stvarno je bilo predivno, predivno iskustvo raditi s njim. Daje mi neku sigurnost jer znam da je sve što on napravi uvijek savršeno.
Spot za Rano duboka djeluje kao da si u njemu uspjela iznijeti sve što jesi: glumicu, pjevačicu, ženu. Je li to bila jasna vizija od početka ili se razvijala u procesu?
Na početku je vizija bila potpuno drugačija, što ćemo možda jednog dana i realizirati. No, za prvi spot smo se našli u ovoj priči gdje sam ja sama. To je priča o snazi, čežnji, boli i iskustvima žena bez obzira na godine. Spot smo koncipirali kao četiri godišnja doba. Za ideju, treatment i koncept zaslužna je Hani Domazet. Na setu je bilo 20 ljudi, snimali smo u Palači Gvozdanović i bilo nam je predivno. Taj dan ću pamtiti cijeli život.
Sigurni smo da si već u pripremi nove pjesme. Možeš li na nam otkriti novu motiviku tih pjesama?
Druga je pjesma gotova, a snimili smo i demo snimke za još dvije pjesme. Nikša mi je na dan izlaska Rano duboka pustio aranžman nove pjesme. Uz njega su na pjesmi opet radili Jan Jakovljev i Anja Grabovac kao autori. Ja sam stvarno presretna i prezadovoljna rezultatom. Žanr nove pjesme je jako sličan prvoj, ali mislim da će nova pjesma biti bliža publici. Pustila sam je prijateljima i svojima i dosta njih mi je reklo da im je ova pjesma, neću reći bolja, ali pamtljivija, bliža, da im je brže sjela. Pjesma je jesenska pa ćemo čekati jesen da izađe. Imamo izazovnu ideju za spot na jednoj predivnoj lokaciji i veselim se da opet spojimo snage i redateljica, producentica, DOP i montažeri.
Koliko je različita izvedbena praksa biti pjevačica na sceni i glumica na sceni? Gdje se osjećaš ranjivije, a gdje hrabrije i zaštićenije?
To je tako slično, a toliko različito. Pjevanje je lakše jer te čuvaju tekst, glazba, melodijska linija, ritam, čuvaju te muzičari, dinamika, tempo. Pjesma je određena, puna elementa i segmenata koji te čuvaju, a u glumi si puno ranjiviji i izloženiji jer te ne čuva ništa osim teksta. U tekstu ne piše piano, forte, accelerando, ne pišu nikakve oznake. U glumi si neka vrsta koautora, kompozitora koji piše i nadopunjuje tu partituru. Sve između redaka mi glumci moramo popuniti. Tako da si ranjiviji u glumi jer kad zapjevaš već si povezan s umjetnikom u sebi, a u glumi nije lako stati, privući pažnju i biti uvjerljiv. Pjevati se može na autopilotu; to nije to, ali se može, a glumiti se ne može na autopilotu i to se uvijek vidi. Gluma iziskuje zaista najveću pomnost i koncentraciju i baš moraš biti samo tu i nigdje drugdje.
Za ulogu Ruže u Gostioničarki dobila si Zlatni studio i Nagradu hrvatskog glumišta, nagrade od publike i struke. Što se dogodilo između prve reakcije na tekst, koja nije bila izvrsna, i očito izvrsnog ostvarenja? Kakav je bio unutarnji proces koji je krenuo od otpora, a završio nagradama?
Imala sam neku predodžbu, mislila sam da to nije tekst za mene, za našu publiku. To je bila moja prva uloga nakon diplome i mislila sam da bismo trebali raditi nešto modernije, inovativnije, suvremenije. Tako da nisam bila najsretnija s tim, ali kada sam vidjela adaptaciju i kada smo počeli raditi, zapravo sam u tom procesu rada shvatila da je to dobro za mene. Opet ti život pokaže da zna bolje od tebe, da se mi ne trebamo previše petljati u neke odluke. Na kraju je ispalo jako dobro i ta mi je uloga otvorila jako puno vrata, poznanstava i drugih angažmana.
Koliko pažnje posvećuješ modnom izražavanju kroz nastupe? U kakvom ti je izdanju najdraže stajati na pozornici?
Kada organiziram ili znam da ću nastupati na koncertu, odmah imam viziju. Odmah vidim koja je to boja, vidim sebe i onda nekako uvijek uspijem doći do toga. Volim da je to elegantno, konkretno, jasno i moćno. Volim crnu i bijelu eleganciju. Preko kazališnih sam kostima otkrila da mi crvena dobro stoji. Za spot mi je styling radila stilistica Ana Nikačević i mi smo isto baš kliknule tako da je to početak jedne jako lijepe suradnje. Obožavam haljine Matije Vujice koja je sa mnom od prvog dana. Bila je na mojoj premijeri na Dubrovačkim ljetnim igrama i od tada smo imale divne suradnje.
Glumci na pozornici moraju iz sebe izvući emocije. Nerijetko kažu da ih crpe iz vlastitog iskustva. Je li to slučaj i kod tebe? Je li emocija ikad bila toliko jaka da si je morala kočiti?
Često me lovi smijeh na sceni, to je isto emocija. Nekad zna biti simpatično, ali nekad se loše osjećam ako se ne mogu prestati smijati. To se obično događa kada igram predstave s kolegama koji su mi prijatelji pa imamo neke interne fore. Neke ljude, na primjer Igora Mešina, zbog toga ne smijem niti pogledati. Takvi su i Jasna Palić-Picukarić, Vid Ćosić, Nika Barišić, Lara Nekić. Tijekom predstave sam svjesna da sam ja tu medij kroz koji ljudi proživljavaju emocije. Mislim, i ja ću to proživljavati, ali do određene mjere koja se djelomično može naučiti, ali moraš to osjećati. Ponekad o svom liku razmišljam kao o njoj, ne o sebi, a nekad i sebe stavljam u tu situaciju. Kada se radi o teškim dramskim ulogama s puno patnje, onda mi pomaže da napravim odmak i da promatram nju kao osobu koje mi je žao i s kojoj mogu suosjećati. Kao da sam promatrač nje, publika koja je empatična prema njoj i to me dodatno razgali.
Na pozornici smiješ biti ranjiva i snažno izražavati emocije, dapače tada dolaze nagrade. Zašto je izražavanje emocija nešto teže i cenzurirano izvan pozornice?
Zato što nas društvo tjera da budemo snažni i hrabri. Ljudi misle da je pokazati suzu i tugu slabost, ali potpuno je suprotno. Ja mislim da je to snaga jer si u tom trenu iskren kad govoriš kako se osjećaš budući da ne postoji ni jedna osoba koja živi vječnu sreću. Mi varamo jedni druge, lažemo da smo snažni, sretni, hrabri, zadovoljni. Ne, apsolutno svi prolaze isto. Netko ima veće tragedije, netko manje, ali svakom je njegov križ najveći. Emocija je umjetnost, povezanost s nečim božanskim. Ljudi se srame ranjivosti i onda dolaze u kazalište da vide drugoga kako izražava emocije pa se osjećaju bolje i lakše. Ja sam jako emotivna i oduvijek sam pokazivala emocije. Nikad me nije bilo sram toga. Mislim da su suze najveći dar koji imamo jer nikada ti nakon plakanja nije teže, uvijek ti je lakše. Ne znam zašto to ljudi ne shvaćaju i zašto bježe od toga pa i od sebe.
Kako si se pripremala za intenzivna tri sata plesa i pjevanja unutar kojeg se prikazuje široka lepeza emocija. Govorim, naravno, o mjuziklu Kazališta Komedija Radio Dubrava?
To je predstava za koju se mentalno krenem pripremati dan prije. Ulazim u potrebnu koncentraciju i palim sve senzore i osjetila koja će mi trebati tijekom ta tri sata. Radio Dubrava je emocionalno teška predstava za moj lik, imam, čini mi se, tri teška raspada. Takve stvari se ne mogu pokrenuti na gumb, nego se trebaš spojiti sa sobom i sa svojim bićem. Tako da dan prije krenem promišljati o ulozi, odnosu prema drugim licima, svemu što je važno. Krenem imaginirati svoju prošlost, budućnost, sadašnjost, uđem u taj svoj svijet pa mi sestra kaže „evo, otišla je“. Meni to dolazi prirodno i svaki je put drugačije. Tijekom predstave me i pjesme dodatno ponesu. Cijeli ansambl, svi mi uđemo u tu energiju, zaplovimo na tom nekom valu i stvarno baš uživam u tome.
Nije rijetkost da se glumci u nekoj fazi svoje karijere iskušaju kao redatelji. Ti si to već ostvarila režirajući bajke. Bajke nam mogu uništiti život i mogu nam ga uljepšati. Što je tebi redateljski bilo izazovno za prikazati?
To je bilo jako spontano. Ja sam tada pauzirala godinu i zaposlila se u Gradskom kazalištu Požega. U Požegi tada zbog korone nije bilo glumaca ni redatelja i ako sam htjela glumiti, morala sam sama napraviti predstavu. Onda sam odlučila: dobro, ja ću režirati. Radila sam kostime, našla sam glazbu i glumce, izrežirala predstavu. Bilo mi je izazovno jer glumci nisu bili fizički prisutni. Imali smo probe preko Zooma. Kada su glumci došli, u nekoliko smo dana sve realizirali. Na kraju je ta predstava prošla na Festival glumca i druge festivale. Osim Carevog novog ruha, režirala sam i Djevojčicu sa šibicama te Crvenkapicu. Jednostavno obožavam bajke i kad radim za djecu, onda im jako želim prenijeti snažnu, konkretnu i jasnu poruku. Mislim da su takve bajke opća kultura i da ih je uvijek dobro približiti djeci, a zabavljaju i nas starije.
Pričajmo o tvojoj velikoj obitelji. Kako je bilo u njoj odrastati?
Imam sindrom srednjeg djeteta budući da sam ja u sredini od nas sedmero. Mama i tata su nas odgajali da sve daš za brata i sestru. Mi svi dišemo kao jedan, kada se radujemo za nekog i kada je netko tužan. Uvijek sam imala podršku i uvijek sam od mame osjećala radost i veselje. Ona to prirodno ima u sebi i uvijek je jednaku pažnju i ljubav davala svima, nikada se nisu osjećale nikakve razlike. Dobro je to što se stariji brinuo za mlađeg pa taj za još mlađeg, a on pak za najmlađeg. Mi smo se svi brinuli jedni o drugima i to je tako ostalo do danas.
Između predstava, gostovanja, života u Zagrebu i odlazaka u Požegu život ti je „u koferu“. Koliko je zahtjevno izgraditi i očuvati privatan život kada si stalno u pokretu?
Moram se ozbiljno potruditi kako bih to uspjela. Zadnjih četiri ili pet godina sve mi je fokusirano na predstave. Preko ljeta sam, kada kazalište ne radi, na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kada se vratim u Zagreb, kreće posao. Ovo je prvo ljeto koje sam uzela slobodno. Iako sam najsretnija kada radim, voljela bih imati više vremena za prijatelje, jer svo slobodno vrijeme koristim za obitelj. Budući da imam ogromnu obitelj, trebaju mi tri dana da ih svih posjetim.
Jedan od stihova pjesme Rano duboka je ne može se varat’ sudbinu. Koliko vjeruješ u to? Gledaš li na sve što si dosad prošla kao na put koji je morao ići točno ovako ili misliš da si ga sama kreirala svojom voljom?
Rekla bih da je kombinacija. Puno je stvari i ljudi dolazilo k meni. Trebamo biti zahvalni što imamo snagu za preživjeti loše, a radovati se onom što je dobro i svim radostima koje doživljavamo, a zašto se to sve događa i zašto je to tako – ne znam. Nisam tip osobe koji misli „joj da sam ovo, da sam ono“. Mislim da je najvažnije da prihvaćamo sve date okolnosti, i dobro i loše, i na taj način postajemo puno snažniji. Zapravo ni ne znamo koliko snagu imamo, poznajemo samo neke svoje granice koje uopće nisu naše granice boli i radosti. Vjerujem da je sve tako kako treba biti.
Fotografije: Gordan Svilar, Marko Ercegović
