U najnovijem izdanju Elle Decorationa ugostili smo dva arhitektonska studija koja iza sebe imaju ozbiljne i uspješne projekte, ali i čije vrijeme tek dolazi. Upoznajte SKROZ i Salon 33.
SKROZ
Arhitektonski studio SKROZ okuplja snažne individualce koji kroz kreativni potencijal timskog rada stvaraju brzu, okretnu i fleksibilnu arhitekturu za 21. stoljeće
Znamo da je vaš kolektiv nastao kao prirodan slijed studentskih suradnji, no kako je dobio ime SKROZ? Mnogi naši investitori i kolege misle da je ime neka kratica, ali nije. Nastalo je iz naše težnje da već samo ime nosi poruku o arhitekturi koju radimo. Da govori kako mi kao arhitekti nastojimo iz projekata dobiti maksimum kvalitete koji oni mogu dati te da se njima predajemo u potpunosti, da ulazimo u njih bez zadrške i rezerve – do kraja – SKROZ.
Što je u vašoj arhitekturi SKROZ vaše?
Na ovo pitanje je baš teško odgovoriti. Ono što zasigurno obilježava našu arhitekturu je kontekstualnost; nekad je to naslanjanje na tradicijsku arhitekturu, naravno u suvremenom izričaju, nekad je to odgovor na topografiju ili podneblje, ali svaki put je „SKROZ naše“ nešto drugačije, nikad isto. Projekti izrastaju iz sinergije klijenta, arhitekta, svih projektanata u procesu i izvođača. Kad se ta sinergija dobro posloži, nastaju dobri projekti; promjena bilo kojeg od tih sudionika donosi sasvim drugačiji projekt u realizaciji. Mi smo možda malo uporniji nego što je to uobičajeno i uvijek pokušavamo barem u nekom malom segmentu ostvariti pomak.
‘Teško odustajemo od arhitekture u bilo kojem segmentu namjene – možda je to najviše „naše“.‘
Kako izgleda jedan radni dan u vašem uredu i proces rada na projektu, s obzirom na to da u svakom sudjelujete kao tim? Proizlaze li najbolja rješenja iz međusobnog dijaloga?
Mi osnivači ureda međusobno raspoređujemo projekte, koje uz nas radi netko od naših vrlo talentiranih kolega i kolegica. Često diskutiramo, istražujemo, volimo ući duboko u zadatak i pronaći razloge zašto se neko rješenje materijaliziralo baš tako kako je. Za svaki izbor volimo imati argumente. Velik dio procesa je i samostalni rad, a potom se kroz dijalog koji vodimo vrlo direktno i otvoreno preispituje rješenje, traže loše/slabe točke, način kako ga poboljšati i upravo se u tom dijalogu projekti „izbruse“ i „pročiste“ i tako se dolazi do najboljeg rješenja. Ipak, mislim da je u cijelom procesu najbitnije povjerenje koje imamo jedni u druge. Kada ured krene rasti i ne možete kontrolirati svaki segment projekta, to postaje izuzetno važno. Sad nas je u uredu već 15, imamo stabilan tim projektanata i uistinu možemo puno toga ostvariti, a opet smo dovoljno mali da uspijevamo sve kontrolirati.
Arhiva vaših projekata obuhvaća raznovrsne tipologije, od Parka želja do turističkog naselja Flora. Ali imate i raznovrsne korisnike – koliko je slično ili različito projektirati prostor za životinje u odnosu na ljude? Da, mi uistinu radimo na najširem spektru tipologija i to nas na neki način održava budnima i izvan zone komfora. Volimo se upoznavati s nekim novim namjenama jer predstavljaju izazov, donose uzbuđenje učenja i razvijanja novih vidika. Pratite propise, pravilnike i zakone, proučavate način života, kontekst, održavanje i sagledavate kako u moru naučenih i predvidivih rješenja izdvojiti ono najosnovnije, najbitnije, te sve to ponovno sastaviti i dobiti najbolje moguće rješenje za program koji imate ispred sebe, neovisno tko je korisnik. Tako ćemo jednako profesionalno pristupiti izgradnji naselja s 80 građevina, kampu od 15 hektara ili pak kokošinjcu za 400 kokoši.
Kada biste sami sebi bili investitori i zadavali projektni zadatak, kako bi glasio?
Ovisi o kojem tipu projekta je riječ, ali uvijek je najbitnije dobro definirati korisnika, bilo da čovjek gradi kuću za sebe, bilo da je to nastamba za neku određenu životinju ili je to turistički projekt koji se iznajmljuje. I, naravno, odrediti budžet koji sam po sebi određuje smjer projekta, ne nužno po kvaliteti, već po korištenim materijalima i ambicioznosti konstrukcije. Ako je riječ o turističkom projektu, bitno je znati za koga gradimo, koji tip gosta očekujemo, je li to obiteljski resort ili možda resort namijenjen samo odraslima. A onda nakon toga koju prodajnu cijenu pokušavamo postići itd., itd… Ako je to privatni projekt, primjerice kuća koju obitelj gradi za sebe, uvijek je bitno znati navike obitelji, kako funkcioniraju, što im je bitno, kako provode dan. Kroz razgovor s klijentom sve se to može dosta brzo definirati i zapravo je najbolje tako. Nekad ljudi imaju potrebu definirati koliko kvadrata žele, a kroz razgovor vrlo brzo shvatite da željeni način korištenja i dimenzije kuće koju su zamislili nisu u potpunosti usklađeni. Tako da je glavni savjet za sve koji žele nešto graditi možda ovo – zamislite kako vi (ili netko za koga želite graditi) provodite vrijeme, koje su vaše potrebe i kako vam funkcionira dan, a mi ćemo to pretočiti u projektni zadatak i u konačnici pretvoriti u prostor u kojem se to i ostvaruje.
Salon 33
Salon 33 zagrebački je arhitektonski atelje koji su 2022. godine osnovale arhitektice Jelena Babić, Marja Mia Kolendić i Anita Krmek. Studio se vrlo brzo nametnuo kao prepoznatljivo ime koje njeguje promišljen i estetski suveren pristup arhitekturi. Njihov rad temelji se na cjelovitom promatranju prostora, osjetljivosti za materijal i kontekst te pažnji usmjerenoj na iskustvo korisnika. Ta je filozofija prepoznata i kroz stručne nagrade i recentne realizacije. Njihovi projekti, od obnove kamene kuće na Braču do pažljivo oblikovanih showroom i retail prostora, svjedoče o mogućnosti skladnog susreta tradicije i suvremenosti. Salon 33 istodobno je poetski i discipliniran, a njihova arhitektura pokazuje kako se prostoru može vratiti i duša i struka.
Salon 33 nastao je kao partnerstvo triju arhitektica koje su profesionalno stasale u različitim kontekstima. Kako u vašem radu funkcionira proces donošenja odluka: postoji li jasna podjela uloga ili je svaki projekt rezultat kolektivnog dijaloga?
Ponekad odluka dođe u pet minuta, a ponekad o istoj temi razgovaramo danima. Svaka od nas unosi vlastiti ritam i iskustvo, a upravo te razlike čine proces zanimljivim. Umjesto krute podjele uloga, radije biramo da svaki projekt prođe kroz filter triju pogleda. Osim toga, svaka od nas ima svoje preferencije prema određenim vrstama projekata, što nas čini komplementarnima i daje timu širinu koju jedna osoba sama ne bi mogla obuhvatiti.
U vašim projektima osjeća se sklad između restauracije, materijalnosti i osjetljivosti za kontekst. Kako uspijevate pomiriti poštovanje prema nasljeđu s potrebom za suvremenim rješenjima koja često podrazumijevaju nove tehnologije i standarde?
Na nasljeđe i suvremenost ne gledamo kao na suprotnosti, već kao na dvije strane istog narativa. Pritom nam je važnije razlikovati autentično od površnog. Kada suvremeno rješenje proizlazi iz poštovanja prema kontekstu, ono se prirodno nadovezuje na nasljeđe. Uvijek tražimo onaj sweet spot u kojem povijesni slojevi ostaju prisutni, ali dobivaju suvremeni okvir koji im daje novu funkciju i smisao.
‘Naš cilj nije da kupac vidi samo proizvod već da doživi cjelokupan svijet koji brend stvara.‘
Posebno je zanimljiv vaš rad u području oblikovanja showroom i retail prostora. Kako pristupate stvaranju arhitekture koja ne služi samo kao okvir nego i kao produžetak identiteta brenda?
Retail je za nas prostor prodaje, ali i pozornica na kojoj brend izražava svoju osobnost. Kada klijent posjeduje jasnu energiju, naš je zadatak pretočiti je u materijal, svjetlo i atmosferu. Proces započinjemo detaljnom analizom u kojoj nastojimo otkriti samu srž brenda. Tek kada je ta srž jasno definirana, prostor može postati njezin prirodan produžetak. Naš cilj nije da kupac vidi samo proizvod već da doživi cjelokupan svijet koji brend stvara.
U kojem trenutku smatrate da je eksperiment u arhitekturi opravdan, bilo da je riječ o materijalu, konstrukciji ili tipologiji? Možete li izdvojiti primjer projekta u kojem je upravo eksperiment oblikovao konačan karakter prostora?
Eksperiment u arhitekturi nema smisla ako je sam sebi svrha. Opravdan je tek kada rezultira boljim prostorom – funkcionalnijim, humanijim ili izražajnijim. U tom je kontekstu on manje rizik, a više alat kojim istražujemo i testiramo granice mogućeg. Tako smo, primjerice, u projektu showrooma Fercera dekorativnu rasvjetu koristili kao interaktivni element koji povezuje iskustvo proizvoda (prekidača), atmosferu prostora i igru, podižući pritom cjelokupno prostorno iskustvo na novu razinu.
Koja je vaša vizija razvoja Salona 33 u idućih pet godina? U kojim biste tipovima projekata željele rasti, s kakvim biste disciplinama ili suradnjama voljele istraživati prostor i kako vidite svoju ulogu u širem kontekstu hrvatske i regionalne arhitekture?
Za pet godina želimo da Salon 33 bude stabilno utemeljen studio, prepoznat po kvaliteti i prepoznatljivom autorskom rukopisu. Svoj razvoj vidimo u cjelovitim rješenjima stambene arhitekture i interijera s dušom, ali i kroz suradnju s drugim disciplinama, od produkt dizajna do umjetnosti, jer vjerujemo da se upravo u tim susretima rađa ono neočekivano i svježe. Naš je cilj pokazati da arhitektura može biti istodobno ozbiljna i topla, inovativna i bliska.
Fotografije: Bosnić+Dorotić, Bruno Lovrenčić, Marko Mihaljević, Dora Pokrovac, Matej Jurčević
