Tijekom gledanja filma The Drama razmišljala sam o tome kako bih ovu recenziju mogla napisati na najmanje 4 različita načina zbog prirode filma koja je u biti toliko jednostavna na prvi pogled, a toliko slojevita i kompleksna kada se čovjek malo više zapita o problemima o kojima se govori i raspravlja u filmu. Već na samom početku moram reći kako će ova recenzija biti puna spoilera, tako da, pripremite se…
Film nisam išla gledati zbog glavnih glumaca, ni zbog općenitog ‘hypa’ koji se stvorio oko filma, već najiskrenije zbog tematike koju sam zadnjih mjeseci proučavala i mogu reći čak i živjela, s ipak malo manje drame nego u filmu. Prije gledanja sam bila bombardirana informacijama o tome što će se dogoditi u filmu – na Instagramu, TikToku, od raznih psihologa, ali i raznih drugih persona koji su davali svoja stručna i ne toliko stručna mišljenja o tome tko je u pravu, što je zapravo problem, koliko treba poznavati svoga partnera prije braka… Zaista, na sve strane, bila sam BOMBARDIRANA informacijama i zato sam jedva čekala sjesti u kino i napokon pogledati kakva se to dramatična tajna krije iza Emminog lika kojeg glumi legendarna Zendaya (kojoj je ovo, po mom skromnom mišljenju, možda najbolje odigrana uloga do sad). I mogu reći, uopće mi nije jasna cijela DRAMA!
The Drama je i o najmračnijim dijelovima nas samih
Koncept o kojemu se raspravlja u filmu je trebamo li prihvatiti prošlost svoga partnera u potpunosti, bez obzira koliko ona mračna, čudna ili čak izopačena bila ili možda uopće ne bi trebali znati svaki kutak nečije prošlosti?
Kada u romantičnoj vezi treba, i treba li uopće, pričati o najmračnijim dijelovima sebe, onoga što smo napravili ili samo pomislili i kako se nositi s nečijim manama koje u nama mogu izazvati svakojake neugodne osjećaje – strah, nelagodu, jednostavno overthinkanje, sumnjanje u vlastite osjećaje, osjećaje svoga partnera, pa čak i gađenje?
Naime, mladi par Emma i Charlie kojeg glumi Robert Pattison, tjedan dana pred svoje vjenčanje, zajedno sa svojim kumovima Rachel (Alana Haim) i Mikeom (Mamoudou Athie) dolaze na isprobavanje vjenčanog menija i ulaze u priču o tome koja je najgora stvar koju je itko od njih napravio.
Svatko je ispričao po anegdotu no kada je Emma došla do svoje „mračne, psiho tajne“, odjednom svi nasrnu na nju u nevjerici, čak preuveličavajući situaciju koja se, možemo reći, jedva i dogodila dok je Emma bila još tinejdžerica od 15 godina. Ponovit ću, film je dosta jednostavan, ovdje postoji samo jedan glavni plot twist (kada se otkrije Emmina tajna), a sve ostalo je samo dramatiziranje, da bi se dramatiziralo. Mislim da je film odličan i po tome što sam naglasak nije stavljen na scenografiju, koja izgleda izrazito pojednostavljeno, ni na kostime koji su, naravno, isto pojednostavljeni, pa čak i Emmina vjenčanica kada dođe do tog famoznog vjenčanja kojeg prati 1001 nesreća. Nakon što Emma otkrije svoju tajnu, Charlie uđe u ogroman spiral misli, koji graniči s težim oblikom opsesivno-kompulzivnog poremećaja, ne prestajući razmišljati o tome je li zapravo sa psihopatkinjom, voli li Emmu, može li joj vjerovati i treba li ju oženiti ili ipak otkazati vjenčanje.
On pada u toliki očaj vezan uz tu situaciju da ju jednom prilikom u uredu, plačući i očajnički tražeći pomoć i utjehu u kolegici s kojom radi, da ju jednom prilikom čak i prevari. Ipak koliko vidim, mnogi ljudi na internetu i dalje smatraju kako je problem u Emmi koja je imala nasilnu misao kao tinejdžerica koju nikad zaista nije provela u djelo, a nije problem u partneru koji sebe stavlja u položaj žrtve, ne poštujući svoju partnericu, njenu privatnost i njene granice, osjećaje, prevari ju, maltretira ju danima konstantno ispitujući ju za njenu prošlost koja se, realno, njega ne tiče i dobar je prema njoj tek kada on gadno pogriješi? Zvuči kao manipulacija.
Naravno, ne osporavam činjenicu kako se vjerojatno osjećao zbunjeno i vrlo, vrlo loše, no njemu je fokus bio na njemu kao pojedincu i moralnim nadmudrivanjima i igricama, a ne na njima kao paru. Emma je kroz film 2 ili 3 puta pokušala probati ispočetka, iako je evidentno bila u toliko velikom stresu i prožeta krivnjom da je tijekom razgovora o toj temi povraćala nekoliko puta, no Charlie nije tu pokazivao izraženu empatiju i suosjećanje prema njoj, već ponovno stavljao fokus na sebe. Znam kako smo svi ljudi i kako se na mnoge načine nosimo s izazovima, kako sa svojim tako i s tuđim situacijama, ali partnerstvo znači zajednički fokus na problem koji se treba riješiti, na način da se ne rade stvari jedan protiv drugog.
Osim toga, cijela poanta filma, barem kako sam ju ja protumačila, je prihvaćanje partnera kao ne savršene osobe koja je satkana od vrlina i mana te prošlosti koju svi imamo, te koja nas je zapravo dovela do upravo ovog trenutka i do ove verzije sebe koja smo danas, bila ona dobra ili loša, naša je i ona je dio nas kojeg ne možemo mijenjati – NI NE TREBAMO! Partnera treba voljeti realno – što je naravno i teže, i ne gledati ga kao naše želje i iluziju te projekciju naših želja, već kao realnu osobu koju biramo cjelovito svaki dan. Također, ne trebamo znati svaki dio prošlosti našeg partnera, to film apsolutno poručuje i slažem se, no ako ju znamo, ljubav podrazumijeva praštanje! Ako nekome ne možemo oprostiti stvari iz njegove prošlosti (a da nemaju veze s nama sada) volimo li ga zapravo ili više volimo naš ego?
Film je apsolutno fenomenalan po tom pitanju jer na odličan način ponovno pokreče tu temu, koja je bila, čini mi se, zanemarena u današnjim filmovima. U svijetu koji je mračan koliko može biti i sretan, praštanje je bitno. Početi iz početka se može, ako ima volje i jedno je sigurno, ljubav ne može „fail-ati“, a ovaj film je za mene bio 10/10. Zendaya i Robert, hvala Vam na drami, mislim da nam je svima trebala.
