Dvije najvažnije odluke koje žena može donijeti su s kim će imati djecu i koju će karijeru odabrati. Prva je baš životno važna jer time biraš osobu s kojom si zauvijek povezana i ako se tu zezneš, povratka nema. Druga je, srećom, popravljiva. Ako u bilo kojem trenutku života shvatiš da ti ono čime se baviš možda plaća račune, ali ne donosi radost, imaš mogućnost krenuti u drugom smjeru, makar imala 40, 50 ili 60 godina. U posljednje vrijeme kao da čujem dosta takvih priča – žene koje su napustile „siguran“ korporativni posao (o navodnicima nešto kasnije) da bi se počele baviti svojom strašću, pozivom, onim što ih zaista ispunjava. Kad čitate intervjue s tim ženama, sve zvuči toliko divno i inspirativno da vam dođe da izvedete manevar á la Jerry Maguire: date otkaz pred cijelim uredom, sjednete u auto i odvezete se u nepoznatu budućnost, sretno pjevajući „I’m free falling“. Sve dok ne stigne prvi račun za struju.
Moraš znati koju ćeš cijenu platiti
Promjena karijere u srednjim godinama ima svoju cijenu, ali o tome nećete čitati u romantiziranim biografijama novopečenih poduzetnica. Kako se retuširaju slike, tako se retuširaju i životi, svi znamo kako to ide kad prodaješ sebe u medijima. Ali kad donosiš važne odluke u životu, poput one o promjeni karijere, moraš znati koju ćeš cijenu platiti i izračunati ključnu stvar – je li uopće vrijedno. Isplati li se sve ono što si godinama krvavo gradila naprosto baciti u smeće i krenuti ispočetka? To sam se i sama pitala kada sam nakon 20-ak godina vrlo uspješne karijere odlučila da ostatak svog života želim provesti baveći se nečim drugim. I da krećem od nule u četrdeset petoj godini.
Kako sam se uopće našla u situaciji da pri vrhu karijerne ljestvice mijenjam zanimanje? Sve je počelo još izborom fakulteta koji me i nije previše zanimao, no tih je ratnih godina upis bilo kojeg studija, osim ekonomije i prava, bio rizik, rezerviran samo za one koji su bili spremni život provesti kruha gladni. Kako pak ništa u životu nije slučajno, pa ni slučajan (kunem vam se da nije mogao biti slučajniji) izbor fakulteta, tako sam se ja u tim vodama snašla i više nego dobro. Studij marketinga na Ekonomiji odlično je odgovarao mojim multidisciplinarnim sklonostima pa sam nekako spontano (slučajno?) izgradila uspješnu menadžersku karijeru u marketingu. Bila sam zaista dobra u tome, voljela sam taj posao i ljude, veselilo me i zabavljalo. Sve dok me nije prestalo zabavljati.
Nije to bio jedan izolirani trenutak u vremenu, bilo ih je više i polako su se skupljali. Ono što mi je od početka smetalo bilo je to što se nije dovoljno honorirao minuli rad. Napraviš neki fantastičan projekt, doneseš firmi milijune, a ti možda dobiješ neku povišicu (ako je ispregovaraš) i to je to. Ne stigneš se odmoriti ni pet dana i odmah ajmo, što je iduće? Ako i dobiješ promaknuće na temelju svojih rezultata, što jest neko honoriranje minulog rada, to ti za tri mjeseca postaje „novo normalno“. Osim toga, ako u bilo kojem trenutku tvoj performans nije na razini koja se očekuje, svi oni trenuci u kojima je bio fenomenalan množe se s nulom. Kao da nikada ništa nisi napravila. Ne znam, možda postoji neki ljudski perpetuum mobile, ja to svakako nisam, a nisam ni onaj hrčak koji stalno trči u kolu, niti mi to pada na pamet. Budući da sam generacija X, tada su me zbog mojih stavova gledali kao čudnovatog kljunaša, a danas bi suhim zlatom platili bilo koju mladu osobu s mojom radnom etikom. Žao mi je, prošla baba s kolačima.
Kako sam radila u marketingu proizvodnih firmi, to je značilo da sam stvarala nove proizvode i brendove, i to od nule. Nakon moje ideje nastao bi gotov proizvod koji se materijalizirao na policama trgovina. Još se sjećam tog osjećaja i bio je fantastičan. Doživljavala sam ih kao svoje bebe, sve dok nisam shvatila da sam ja tu samo surogat-majka. Svi su oni bili i ostali u vlasništvima firmi za koje sam radila, a jednom kad sam otišla, kao da nikada nisam ni postojala. Tada mi je postalo savršeno jasno – jedini „brend“ koji je stvarno moj sam ja sama. I njegov vrhunac nije da radi za druge. Uostalom, ako radim za druge, nisam brend, nego sirovina. A sirovine su lako zamjenjive, kao i ljudi.
Okrutnost čina priopćavanja da si nepotrebna
Ta je zamjenjivost vjerojatno bila presudna da napustim korporacije. Gledala sam kako divni ljudi i vrhunski profesionalci preko noći dobivaju otkaze jer je uprava odlučila pomladiti menadžment ili je neki šef odlučio žrtvovati svog podređenog da spasi vlastitu guzicu. To mi je bilo i ostalo nehumano i nepodnošljivo, ali takva su pravila igre. Ako želiš stići do najvišeg levela, moraš ih prihvatiti. Teško vam mogu dočarati okrutnost čina kad ti netko kaže da si jednostavno nepotreban, a ti si tom poslu dao cijelog sebe, doma hraniš troje djece i imaš kredit za stan, no jasno sam je vidjela u promjeni na licima ljudi kojima se to dogodilo. Od trena kad bi ušli u sobu gdje im je priopćena loša vijest (najčešće umotana u celofan „reorganizacije“ ili „optimizacije troškova“) do trenutka kad bi iz nje izišli ne bi prošlo deset minuta, a oni bi ostarjeli deset godina. Shvatila sam da će se to sutra dogoditi i meni, da imam rok trajanja, a znala sam da ne želim završiti kao zgužvani tetrapak mlijeka koji više nije ni za reciklažu. Odlučila sam raditi sama za sebe i otvorila vlastitu marketinšku agenciju.
Kako sam u biznisu jako dugo, nije to bio skok bez padobrana – imala sam razrađenu strategiju razvoja poslovanja, oglašavanja, plan troškova, sve, i znala sam da sam financijski pokrivena barem tri godine, ali svemir ima nevjerojatan smisao za humor. Taman kad sam se odlučila otisnuti u poduzetnike, Putin je odlučio napasti Ukrajinu, počela je inflacija kakvu nismo imali 30 godina i svi su se moji troškovi udvostručili. Srećom, imala sam zaleđe svojih divnih roditelja. Čim sam odlučila da ne želim više biti u korporaciji, tata mi je rekao: „Ne brini se, što god da se dogodi, ja ću te financijski podržati.“ Ipak sam hranila dvoje djece i nije mi bilo svejedno. To je rekao, ohrabrio me i nakon tri mjeseca umro. Možda ne vjerujem u Boga, ali vjerujem u onu da se smije dok mi kujemo planove.
Sada to sve moraš raditi sama – dakle, promjena karijere
Ova priča ne završava tako da sam ja zasukala rukave, dala sve od sebe, u pet godina stvorila jednu od najjačih malih agencija i sada ću vama dati pet savjeta kako da i vi to napravite. Ni blizu. Čovjek, naime, ne može pobjeći od sebe, a da bi se zaista dao u nešto, to nešto mora biti baš njegovo. Ne neke tuđe vode u kojima uspješno pliva jer je, eto, takav i gdje god ga staviš snaći će se, poput mene. Nije baš dobra ideja ni otvoriti nešto svoje jer više ne želiš imati šefa jer kad otvoriš nešto svoje, broj šefova ti se zapravo multiplicira jer ti svi klijenti postaju šefovi. Da ne spominjem sve one stvari za koje prije nisi znala da postoje, pretežno administrativne prirode, stvari za koje se brinula neka dobra vila u bivšoj firmi kojoj nisi znala ni ime. Sada to sve moraš raditi sama. Ne samo svoj posao, nego baš sve – od nabave WC papira preko fiskalizacije do ganjanja klijenata koji kasne s plaćanjem. O work-life balanceu da ne pričam. Da, ti napokon zaista upravljaš svojim vremenom. To je stvarno fenomenalno. Ali ako si u petak ujutro odlučila odmarati, a ne raditi, radit ćeš bome u petak navečer. Sve će te dočekati. Bolovanje? Gle, ako ne radiš, nema ni prihoda, osim ako misliš zapošljavati, a to je pak poseban level komplikacija.
Ako nakon puno godina rada želiš promijeniti karijeru i stvoriti nešto novo iz nule, moraš to stvarno jako htjeti i biti unutra sto posto, srcem i dušom. Raditi ne zato što moraš, nego zato što želiš. Ni to nije jamstvo da ćeš uspjeti, ali ako nemaš neku veliku strast, nešto što smatraš svojim pozivom, možda je zaista pametnije da ostaneš tamo gdje si već nešto izgradila, a svoju strast ostvaruješ kao hobi, u slobodno vrijeme (a ako želiš sigurnost, svakako bih preporučila državni sektor, nikako privatni).
Ja sam imala poziv kojeg tada nisam bila do kraja ni svjesna, a otkrio mi ga je jedan – poziv. Telefonski poziv moje terapeutkinje jedne nedjeljne večeri. Prvo sam mislila da je neka greška jer terapeuti nikada ne zovu svoje klijente izvan seansi, a najmanje u nedjelju navečer. Nije bila greška. Nazvala me da mi kaže kako su otvoreni upisi za psihoterapijsku edukaciju i da bi to bilo izvrsno za mene. Mislila sam da me zamijenila s nekim. Ja psihoterapeutkinja? Jesam, doduše, oduvijek bila neka „pomoz-teta“ svojim prijateljicama, psihologija me jako zanimala od prvog sata u gimnaziji, ljudska psiha i međuljudski odnosi praktički oduvijek… Bilo je tu zapravo puno indikacija da bih se u tome pronašla, a i terapeut te poznaje bolje nego itko, no tada mi zaista nije bilo jasno zašto bih se zaboga obrazovala za psihoterapeuta.
Nešto me ipak privuklo da se odazovem tom pozivu – svom pozivu, kako se ispostavilo – i evo me, pet godina kasnije, s diplomom iz Gestalt psihoterapije u ruci. Pet užasno napornih godina koje ipak ne bih mijenjala ni za što. Osposobljena za jedno od rijetkih zanimanja u kojima nisi zamjenjiv samo zato što si ostario. Zanimanja koje je jedan velik, prekrasan privilegij. Svaki dan svjedočiti transformacijama u životima drugih ljudi, postoji li išta ljepše? Svaki dan doživjeti zahvalnost svojih klijenata i sreću što si nekome pomogao da mu život bude bolji. Ne postoji taj posao, firma, pozicija, novac, ne znam što, koji mogu zamijeniti osjećaj zahvalnosti kad vidiš sreću na licima svojih klijenata. Biti čovjek i učiniti nešto dobro za drugog čovjeka – za mene je to to, nema dalje. Tako je to s pozivima.
Kažu da je kriza srednjih godina kad se popneš na vrh ljestvi i shvatiš da su naslonjene na pogrešan zid. Meni se dogodilo upravo to. Stajala sam i gledala – čekaj, to je to? Do kraja radnog vijeka ću se baviti jedino stvaranjem profita? Za mnoge je ljude to i više nego dovoljno, za mene nije bilo. Previše je toga kuhalo u meni i moralo je van. Odlučila sam krenuti svojim putem pa što bude. Jesam li donijela ispravnu odluku? Ne znam je li ispravna, ali za mene je bila jedina moguća. Nisam htjela dočekati smrt pitajući se kako bi moj život izgledao da sam imala hrabrosti slijediti svoju strast. Pardon, strasti. Množina. I da se razumijemo – nije uopće bilo lako. Još nije. Puno toga je pošlo ukrivo i bez jake podrške obitelji ne bih izdržala. A opet, puno toga mi se savršeno posložilo. I upravo o tome se radi. Sve ono što nam dođe bez previše upiranja, kao igrom slučaja, nije ni najmanje slučajno. Samo imamo takav osjećaj. Došlo nam je s lakoćom jer nam pripada, jer je naše. Jer svemir zna da je naše. I makar nam to nešto došlo putem sedam obilaznica i pet tunela u kojima u jednom trenu nismo vidjeli svjetlost na kraju, ako je naše – doći će.
