Vrag nosi Pradu 2 je stigao u kina. Sve u toj franšizi vrišti da bi mi se trebalo svidjeti: Meryl Streep, moda, izdavaštvo. Kosa Anne Hathaway, ironija, new York, popkulturalne reference. No nisam se uspjela zaljubiti. Već prvi film bio mi je grozan; previše rom-coma u nečemu što sam smatrala ozbiljnim poslom, previše mercha, previše stilizacija. No s vremenom sam počela cijeniti ikoničan status koji je prvi nastavak imao među nešto mlađim milenijalsima: i kako to obično biva, protok vremena uljepšavao je uspomene. Sjećanje na stvaran film zamijenilo je zajedničko smijanje memovima Mirande Priestley, citiranje najdražih rečenica (moja je Don’t be ridiculous Andrea, everybody wants this) i generalno prisjećanje na atmosferu kad je print bio toliko važan da su se o njemu pisale bestseller knjige (za one koji ne znaju, prvi film temeljen je na istoimenim romanu Lauren Weisberger, koji bi se tada okarakterizirao kao chic lit, što je kovanica koju smo, Boginjama hvala, s vremenom odbacili s gnušanjem) i snimali blockbusteri s najboljom glumicom svih vremena.
Još mlađa Anne Hathaway
Posve mi je nevjerojatno da je prošlo punih 20 godina od prvog nastavka Davida Frankela; ja sam ista, a svijet se toliko promijenio! U redu, i Anne Hathaway je ista, ako ne i bolja: tako govore barem „stručnjaci“ na socialu i brojni estetski kirurzi. Komentiraju i njezinu garderobu, uspoređujući stylinge (i tijelo i lice) od prije 20 godina. Hathaway, koja je prošla trnovit put od omražene hollywoodske razmaženke do omiljene zrele žene koja izgleda senzacionalno, dovoljno je dobra i prirodna u ulozi Andree Sachs, istraživačke novinarke koja je nekad davno (i slavno) svoj profesionalni put započela u Vogueu, pardon Runwayju. Nekad je Weisbergerici a i Hollywoodu trebala laž da Runway nije Vogue, danas Vogueu treba Vrag nosi Pradu, pa je tako i sama Anne Wintour, ikonična urednica američkog Voguea, osvanula na naslovnici sa Meryl, koja igra Mirandu. Preskočivši uredničku rampu, stavljajući sebe na cover, Wintour krši određena (nepisana) pravila. Moglo bi se, ako želimo biti suportivni i toksično pozitivni, reći da ona tako jednostavo stvara nova pravila, ponovno mijenja svijet medija, kao nekad kad je stavila jeans na naslovnicu modne Biblije, no isto tako bismo se mogli zapitati je li to samo pokušaj da Vogue ostane i dalje relevantan u razgovoru o modi danas, kad se brendovi prodaju i trendovi stvaraju na TikToku, kad je potraga za printanim izdanjem većine časopisa na nivou potrage za nišnim vintage modnim komadom. Nisam sigurna da je Weisberger mogla zamisliti svijet u kojem će Wintour trebati Vrag nosi Pradu 2, but, here we are.
Pravo novinarstvo je mrtvo… ili?
Povratak Andree Sachs u Runway odvija se nakon što prima nagradu za najbolji istraživački rad u ozbiljnom mediju (za razliku od ovog modnog iz kojeg je pobjegla jer je Andrea u plavoj-pardon-cerulean vesti uvijek htjela pisati o važnim temama). Sudbina je to o kojoj se i u stvarnom životu mnogo govori: otkazi novinarima, pa i onima koji se nalaze na prvoj liniji bojišnice, ukidanje news roomova, sve veće i veće prilagodbe oglašivačima. Sachs, iz derutnog njujorškog stana, jer je njoj istina važnija od luksuza, traži posao: i prije no što se ionako predugačak film stigne pozabaviti socijalno-ekonomskom situacijom single žene u četrdesetima u New Yorku (u redu, spominju zamrzavanje jajnih stanica, što pozdravljam), Andy je zaposlena da sredi PR problem u Runwayu. Napiše sjajan tekst, ali ga nitko ne čita. I sve bi to završilo zaboravom, a Andy bi dobila otkaz vrlo brzo, kao prava potrošna roba, što film tužno namiguje da old fashioned novinari koji pišu jesu, da capo di tutti capi ne umre na proslavi svog 75tog rođendana.
Nasljeđe
Kao što mnogo bolja fikcija od ove, serija Nasljeđe, pripovijeda, nasljednici su pakao. Pogotovo kad nasljeđuju medijsku kuću u svijetu u kojem živimo, a to je svijet u kojem svi mislimo da naši telefoni znaju bolje od urednika, montažera i fotografa. Ovdje su, nažalost, prikazani vrlo plošno: nije ih briga za modu ni Mirandu Priestly. BJ Novak igra novog vlasnika Runwaya, i vrlo je dobar, za razliku od Justina Therouxa, koji je potpuna karikatura slučajnog milijardera/geeka, vlasnika, pretpostavlja se, neke Silicon Valley unicorn IT kompanije, čija će bivša žena (u posve beskrvnoj, gotovo Instagramskoj izvedbi Lucy Liu) spasiti Runway od sigurne propasti u rukama zlikovke Emily (pretjerano zamrznuta Emily Blunt).
Jedina ikona- Merly Streep
Dakako, Meryl je najbolja u filmu. Ona je naprosto sjajna glumica; ali, sad kad sam to rekla, moram napisati da imam osjećaj da svojim talentom često popunjava praznine tog lika. Kojih je mnogo. Scenaristička dubina nikad nije bila forte ove franšize, koja je oduvijek počivala na prvotnom triku da zapravo gledamo kako je to kad ti je Wintour šefica i baca na tebe jedno od svojih slavnih krzna. Danas toga, kao što znamo, nema: Priestly, u namjeri da to bude duhovito, a možda i ironično kroz komentar o pretjerivanju s političkom korektnošću (ne uspijeva do kraja ni jedna od tih namjera), danas ima asistenticu zaduženu isključivo za korekciju njezinih boomersko-uredničkih grešaka. Ni na drugim mjestima film nije smiješan; mislim da se smijeh razlio dvoranom svega nekoliko puta.
Muškarci su tako ofucani
Iz nekog čudnog razloga, svi muškarci, osim sjajnog Stanley Tuccija u ulozi legendarnog Nigela, djeluju kao da su preopušteni očevi sa srednjeg zapada koji već dvadesetak godina piju previše pive i isključivo gledaju TV. Partnera Meryl Streep (iako mjestimično imaju kemiju majke i sina, pa gledatelju do kraja nije jasno što se tu događa) igra Kenneth Branagh, poznat kao sjajan glumac, a ovdje sveden na look and feel pomoćnog i nenjegovanog fikusa, a ulogu romantičnog interesa Andy Sachs igra australski glumac Patrick Brammall, kojeg bi čovjek/žena koja lošije vidi (ja) mogla mrtva hladna zamijeniti sa Branaghom. Kao neki loš citat Aidana Shawa, Brammall je dobar kao kruh i spreman sjediti po strani, ali nažalost, izgleda kao da je to doslovno jedino što radi- sjedi. Dok Meryl, Blunt i Hathaway izgledaju više- manje senzacionalno, operirano, istrenirano, njegovano, masirano, pripremljeno, duhovito, energetski podignuto, svi navedeni muški likovi su ušetali u kadar mamurno i na pola spremno, bez ikakve ideje koga igraju i zašto (osim za honorar). Shvaćam da je problem i u scenariju (jer su i pisani kao sporedni likovi), no, za Boga miloga, hoće li konačno doći vrijeme da se i muški glumci moraju pripremati za sporedne uloge ili ćemo zauvijek morati vjerovati da bi jedna nagrađivana istraživačka novinarka koja singlehandedly spašava Conde Nast došla doma u štiklama i bacila se u zagrljaj nekom prosječnom usputnom muškarcu?
Lady Gaga, Milano snimljen dronovima i taj jedan kaput Meryl Streep
Film je dugačak jer je svašta moralo stati u njega: i jezero u Italiji, i Riva (ako sam dobro prepoznala luksuznu jahtu kojom se vozi BJ Novak), i Donatella Versace, i Gagin nastup, i dronom snimljen spektakularni, najljepši Duomo, i fashion week, i dugački kadrovi New Yorka (najbolje u filmu) i njujorških nekretnina. Nažalost, nije dovoljno zabavan da ne osjetite pretjeranu popustljivost u montaži. A ni moda (osim tog jednog sakoa) nije toliko ubojita.
Prave vrijednosti zauvijek opstaju
Ipak, ostaje nam lojalnost boljim vremenima i mlako izvedena ali bitna poruka: print je relevantan i može opstati, ako se pišu aktivistički tekstovi i ako su teme kojima se bavi duboke, iskrene i autentične. Andy Sachs je ta neka osoba koja bi trebala biti epitom stvarne, nepotkupljive, ne samo novinarske već i ljudske misli, kojoj, iako zaljubljenoj u lijepo, nije najvažnije kako je ispala na fotki, nema ideju samu sebe staviti na naslovnicu, i neće prodati svoj integritet radi para i trenda. Kako je lijepo vjerovati da takve osobe zaista postoje! I da će mediji, ipak, pronaći svoj put.
