Tenu Nemet Brankov ovog je proljeća bilo teško uloviti. Morali smo snimati u nedjelju, jedini slobodan dan, jer smo je lovili između proba za novu predstavu Carmina Burana i zauzetih večeri jer igra u predstavi Rondo, napravljenoj prema istoimenom filmu Zvonimira Berkovića. Kaže mi da je u ulogu Nede ”ludo zaljubljena”. Tena je u Gavelli od Akademije, bila je i Gavellina stipendistica, ali ona je zapravo odrasla u tom kazalištu. Sjećam se njezina oca koji je prije 27 godina, u sobi do one u kojoj sam ja pripremala monolog za prijemni ispit, pripremao moju kolegicu Jelenu Perčin (spoiler alert: obje smo upale). Bio je divlji, karizmatičan, duhovit, ikoničan. Crni Jack, opće mjesto našeg djetinjstva. Slavko Brankov. Tenina mama, glumica Marina Nemet, bila je nježna, plava, dirljiva suprotnost.
Tena u sebi ima obje krajnosti naslijeđene od roditelja: mangupa i damu. No uz takvo odrastanje, na setovima i u kazalištu, nije čudno što je završila kao glumica, kažem joj. Malo mi oponira (ne puno). ”Odmalena sam imala razne interese – balet, glazbenu školu, nogomet – i sve je to, na neki način, postalo dodatno znanje koje danas koristim u glumi. U odrasloj sam dobi razmišljala i o dizajnu, ali ništa od toga nije mi davalo osjećaj slobode kao gluma. Dramska umjetnost dogodila mi se kao nužnost, kao prostor u kojem sam prvi put osjetila da smijem postojati cijela, ovakva kakva jesam. Nisam znala što bih drugo mogla raditi, ali vrlo rano sam znala da bez toga ne mogu.”
Terapija i triger
Tenina posebna životna priča od koje zastaje dah počinje kad se idila umjetničkog djeteta multitalentiranog para raspukla – prvi put smrću oca, kad je Tena imala samo 12 godina. Pitam je kako su majka i ona to podnijele. ”Svaka na svoj način. Nije bilo lako ili spajajuće, ali učilo nas je strpljenju i tišini. Shvatile smo da neke stvari nosiš paralelno, svaka svojim tempom, ali uz svijest da smo tu jedna za drugu.” A potom, samo četiri godine poslije – smrću majke. ”Često razmišljam o tome koliko je mojoj mami bilo teško kad je shvatila da će izgubiti bitku s bolešću i da će me ostaviti samu, nakon što sam već ostala bez tate.” Izgubiti oba roditelja, izgubiti majku, posebno za djevojčicu u toj nježnoj dobi od šesnaest godina, strašna je stvar. ”Ne mogu ni zamisliti taj osjećaj, niti želim zamišljati, kako je to svjesno se odvajati od svog djeteta. S godinama i kroz uloge majki koje igram sve više vidim kako je majčinstvo najteža uloga koju žena može imati. Svaka mama je najbolja mama koja može biti u tom trenutku i stvarno se divim pojmu majčinstva, iako me plaši.”
Tena je igrala majku već nekoliko puta u karijeri. ”Prvi sam put igrala značajnu ulogu majke kod Kokana Mladenovića u predstavi ‘Što na podu spavaš’. Igrala sam majku čiji se sin vraća s fronta promijenjene psihe, i to je za mene bilo jedno od najtežih glumačkih iskustava do sada. Nedavno sam igrala i Medeju, što naravno nije bilo ništa lakše pa slobodno mogu reći da se tema i pojam majčinstva nisu ušuljali u moj život, nego su ušli na velika vrata.“ Koliko je u glumi terapije, a koliko trigera? „Oboje, stalno i istovremeno. Gluma zna biti iscjeljujuća, ali jednako tako zna otvoriti mjesta koja bi najradije ostavila zatvorenima. Naučila sam da terapija zapravo nije u ulozi, nego u granici – u tome da znaš kada treba stati, kada ulogu ostaviti u garderobi i izaći iz nje. Upravo kroz taj balans, kroz igru i suočavanje s vlastitim emocijama, uloga te uči, ali i otkriva dijelove tebe koje inače skrivaš. I upravo to suočavanje, iako ponekad teško, daje slobodu i jača te.“
Djevojčica Tena
Maloljetna Tena ostaje sama. Ima baku, stariju sestru, prijatelje. Reći će mi mnogo puta u životu kako joj je jedna od ključnih majčinskih figura tog vremena ne toliko starija prijateljica Ivana Roščić. ”Tada sam se nosila kako sam znala – instinktivno, preživljavački. Danas tu djevojčicu gledam s puno nježnosti. Rekla bih joj da je nevjerojatno hrabra, da nije slaba zato što joj je teško, da se ne boji, da ne mora sve sama iako je dugo vjerovala da mora i da ne radi ništa pogrešno. Često se vraćam svome djetinjstvu i osjećam strahopoštovanje prema toj djevojčici – pitam se kako je uopće postigla sve što je postigla i kako je preživjela. Divim joj se i često razmišljam kako bih je htjela zaštititi i zagrliti jer to nitko nije učinio kada je trebalo. Jako mi je važno što bi mala Tena bila jako ponosna na Tenu sada i mislim da bih joj mogla biti stvarno cool. Taj odnos prema prošlosti mi često daje snagu i jasnoću u odlukama koje donosim danas.”
Zanima me koliko su je roditelji obilježili, koliko i kako ih pamti, vraća li im se, razgovara li s njima.
”Roditelji nas oblikuju i prisutni su tu i kad ih više nema – svi ih nosimo u sebi, htjeli mi to ili ne. Često razgovaram s njima u mislima, sjećam se i razmišljam kako bi reagirali na situacije u kojima se danas nalaze moji najbliži prijatelji sa svojim roditeljima i što bih i tko bih ja bila danas da su oni ovdje. Puno se puta pitam što bi napravila i koliko bi mi dobro došao savjet mame. Zapravo, što sam starija, to više istinski žudim za tim savjetom i često se pitam što bi bilo kad bi bilo… Ali to je prirodno jer na kraju krajeva uvijek nađem odgovore te sam u nekom trenutku prihvatila činjenicu da sam sama sebi mama. Mislim da je kod mene od početka bio jako izražen instinkt za preživljavanje. U trenutku kad sam ostala sama, kao pravi Jarac odlučila sam da mi u životu nikad ništa neće faliti – ali tako da ću si sve što želim omogućiti sama.”
Tena je upisala Akademiju dramske umjetnosti, ostala živjeti u ”svom kvartu”, svojoj obožavanoj Folki gdje je i dalje stvarnost kao iz Chagalla, između radničkih snova i noćnih mora, ali u kojima je moguće da glumica bude i androgini dječak u lokalnom dućanu, i koja te uvijek vraća na esenciju, na početak, na dušu, izvan glamura.
”Za Akademiju sam se pripremala dugo i planski, puno sam čitala i tražila monologe koji najviše rezoniraju s mojom osobnošću. Disciplina mi nikad nije bila izbor, nego nužnost. Radila sam i prije upisa na faks i tijekom faksa – u dućanu, kao konobarica, u parfumeriji. Svjesno sam odlučila raditi više, posebno preko ljeta, kako bih si mogla osigurati stabilnost, a i više od toga. Što se tiče emocionalne praznine i težine koju sam tada nosila, i koju ću vjerojatno nositi cijeli život, često sam je pokušavala popuniti ljubavnim odnosima. Tada još nisam išla na psihoterapiju i nisam imala alate da se lakše naučim nositi sa svojom tugom. Ono najčvršće što sam u životu imala bila je moja baka Slavica. Ona me odgojila i bila je ta koja mi je davala osjećaj sigurnosti, nedjeljnih ručkova, mira, brige i topline doma.”
Ako sretnete Tenu u gradu, bit će u dugoj bundi od umjetnog krzna, a ispod u trenirci. Savršeno isfenirane plave kose, sa šiltericom. S njom će najčešće biti njezin mješanac Lun. ”Moj pas je velik i vrlo važan dio mog života. Često mislim da ga nema, ne bi bilo ni mene. On je došao u trenutku kad mi je trebalo sidro, nešto što me veže za svakodnevicu, za ritam, za odgovornost i nježnost u isto vrijeme. Naučio me prisutnosti bez riječi i da ljubav može biti jednostavna i potpuna bez objašnjenja, bez uvjeta.“ Iako ona govori sve kako jest, jednostavno, posloženo, ne mogu ne pomisliti na sve ono ”prvo” što je morala proći bez tate, bez mame. Oprezno pitam sjeća li se prve premijere.
„Da. Sjećam se tremora u tijelu, straha i euforije. Tog osjećaja da sam gola pred publikom, ali i da sam točno tamo gdje trebam biti. Doma.“
Ovo priznanje me natjera da pomislim kako se Tena toliko dobro osjeća u kazalištu jer je njezino prirodno stanje – kaos. ”Sigurno, moji prijatelji kažu da sam poput uragana. Kaos mi je vrlo poznat teren, ali sam s godinama naučila u njemu tražiti strukturu. Danas mi je važnije da kaos ne postane izgovor za nebrigu, na taj se način u kaosu može i uživati.“
Kao dijete kazališta, i sada žena istoga, zanima me misli li da je kazalište u krizi.
„Teatar je uvijek u nekoj vrsti krize – i zapravo mislim da je to normalno. Kriza ga drži budnim i tjera da se stalno pita zašto postoji i kome se obraća. Pravi problem nikad nije nedostatak novca, nego trenutak kad nestane hrabrosti, kad se prestane riskirati, kad se igra na sigurno i kad se više nikoga ne želi probuditi. Takav bezidejan teatar me plaši jer te sekunde prestaje biti živ.“ No kazalište je poznato kao sigurno mjesto za ljude kojima nedostaje djelić identiteta ili barem sigurnosti. Dok umjetničke krugove danas više nego ikada (s pravom) potresaju priče o uznemiravanju i zlostavljanju, ostaje istina da su ljudi s iskustvom sličnom Teninom ili oni ranjeni, ranjivi, drugačiji, izgubljeni u umjetničkim zajednicama često pronašli potporu i stvorili zamjensku obitelj.
”Glumci su mi oduvijek bili obitelj, a i ja njima – jedna velika disfunkcionalna familija. Dijelimo isti jezik, iste procese i emocije koje je teško objasniti nekome izvana.”
”Ali imam puno prijatelja koji nisu glumačke struke i koji su mi jednako važna obitelj. Na kraju familija su mi ljudi s kojima mogu biti svoja, bez objašnjenja – bez obzira na to čime se bave.“
Tena je na snimanju izdržljiva, kreativna, njezino tijelo je miks seksepila i Mad Max energije, a ona sama nešto između princeze iz Puškina i furioze. ”Ne razmišljam o sebi kroz etikete. U meni istodobno postoje mekoća, sirovost, ženstvenost i nešto dječačko. Da, slažem se, ja jesam dečko iz kvarta i obožavam to biti. Taj dualitet ne doživljavam kao kontradikciju, nego kao slobodu. Rodnu i seksualnu energiju osjećam kao fluidnu i promjenjivu, bez konflikta, kao prostor u kojem se susreću snažna i krhka ženstvenost i androgina, pomalo, često mi kažu, rska energija. Ne biram jednu stranu, mislim da najsnažnije zračim kad ih pustim da koegzistiraju.” Tenin survival kit? Smije se, egzaltirano, karizmatično, glumstveno, glumački. ”Ako ta riječ znači da sam preživjela a da pritom nisam izgubila osjećaj za sebe i svijet oko sebe – onda da. Ako znači da me trauma definira – onda ne. Ne želim biti svedena na ono što me lomilo, nego na ono što sam izgradila iz toga.”
Fotografije: Matej Jurčević
Kreativno vodstvo: Iva Gradišer
Make up: Iva Rukavina
Hair: Ante Pažanin, Studio TE
Asistent fotografa: Vid Reža
