Mia Matijević imala je 28 godina kada je dobila dijagnozu raka dojke. Danas, godinu i pol kasnije, govori o liječenju, gubitku dojki, prijateljstvima koja su nastala u bolničkim sobama i životu koji se nakon bolesti ne vraća na staro, nego postaje iskreniji, sporiji i nježniji prema sebi.
Koliko si imala godina kada si dobila dijagnozu?
Imala sam 28 godina. Sada imam 30 i kad tako gledam unatrag, shvaćam koliko je vremena zapravo prošlo. U trenutku kad se sve događalo nisam imala taj osjećaj. Samo sam išla korak po korak, od pregleda do pregleda, od terapije do terapije.
Kako si otkrila da nešto nije u redu?
Sama sam osjetila promjenu. Imala sam osjećaj da mi je jedna dojka bila teža od druge..Sjećam se da sam došla doma poslije druženja s prijateljima, sjedila na krevetu, pipala se i pitala: “Kako je ovo ovako teško, ovo nije baš normalno.”
Nije bila klasična kvržica, ali kasnije sam saznala da sam tumor zapravo i napipala, već je bio velik i zauzimao je dosta velik dio dojke. Da sam išla redovito na ultrazvuk, možda bi se ranije vidjelo, ali većina cura prije tridesete ne ide preventivno na ultrazvuk dojki. I liječnice su mi kasnije rekle da to, nažalost, nije neuobičajeno.
Rak dojke i metastaze
Kako je izgledao put do dijagnoze?
Imala sam puno sreće. Nakon ultrazvuka radiolog nije mogao točno reći o čemu se radi, ali me odmah poslao na magnetnu rezonancu, i to na Institut za tumore, uz objašnjenje da se tamo najbolje bave dojkama.
Nakon magneta tehničar mi je rekao da nalaz dođem pokupiti za deset dana, ali me njegova kolegica zaustavila i rekla: “Ne, ne, dođi ti sa mnom.” Odvela me kroz bolnicu ravno do vrata na kojima je pisalo biopsija i rekla da se odmah naručim. Tada mi je već postalo jasno da nešto nije u redu. Do tada sam mislila da je sve možda samo procedura, da liječnici žele biti sigurni. Nakon toga su me poslali i na CT. Tada nisam znala zašto, ali danas znam da su provjeravali je li se bolest proširila, odnosno ima li metastaza.
Koliko je brzo sve išlo?
Zbog moje brze reakcije a onda i svih tih predivnih lječnika, od prvog ultrazvuka do konačne dijagnoze prošlo je otprilike mjesec dana. Sad vidim da je to sve bilo jako važno jer se bolest već bila proširila na limfni čvor, ali ne i dalje. Došla sam u ključnom trenutku.
Kako je tekao proces liječenja?
Imala sam 16 kemoterapija. Nakon toga obostranu mastektomiju, zatim zračenje pa rekonstrukciju. Primam pametne lijekove te hormonsku blokadu koju ću primati još nekoliko godina. U početku sam si zacrtala: imam šest mjeseci kemoterapije, nakon toga operaciju i na ljeto sam gotova. To mi je pomagalo da izdržim. Trebao mi je neki okvir. Ali onda dođe trenutak kad ti je svega dosta. Nakon svega što prođeš, čak te i najmanja prehlada ili novi zahvat psihički spusti, jer više nemaš kapaciteta za nove brige.
Kako si se nosila s gubitkom dojki?
Rak dojke je specifičan jer baš udara na ženski identitet. Nerijetko žene osim što zbog kemoterapije izgube kosu, izgube i dojke. Meni kosa nije toliko teško pala koliko činjenica da ne mogu zadržati svoje grudi. Nisam ih htjela mijenjati, ali sam bila stavljena u situaciju u kojoj nisam imala izbora. No sad sam pre zadovoljna. Oba puta me operirao dr. Roth na Institutu i od početka sam znala da sam u dobrim rukama.
Pisala sam dnevnik…
Jesi li odmah potražila psihološku pomoć?
Da, život mi se okrenuo preko noći. Dijagnozu sam saznala u ponedjeljak, a već u petak krenula na prvu kemoterapiju. Na psihoterapiji sam bila već u utorak, praktički odmah. Otišla sam s roditeljima i dečkom. Svi smo došli s pitanjem: “Što sad? Kako ovo preživjeti? Kako to procesuirati?” Kasnije sam nastavila sama. Psihologinja mi je jako pomogla da se fokusiram na ono što je ispred mene sada, a ne predaleko unaprijed. Mislim da je jako važno procesuirati stvari dok se događaju jer svi smo kroz lječenje u “fight modu” di smo vrlo jaki i hrabri i onda kad liječenje završi ljudi se često raspadnu, bude im teže..
Što ti je još pomagalo?
Pisala sam dnevnik.. Pisala sam kako se osjećam, o čemu razmišljam, što mi se događa. Htjela sam zapamtiti što sam naučila. Znala sam da će bolest jednom završiti, ali nisam htjela zaboraviti lekcije koje mi je donijela.
Koje su to lekcije?
Neke stvari koje već znaš, zapravo naučiš. Teško mi je to pretvoriti u velike životne mudrosti, ali neke stvari stvarno jače osjetiš. Obitelj je najvažnija. Tek kad se dogodi nešto ozbiljno, vidiš tko je stvarno tu. Manje me zanimaju površne stvari, manje me zanima tuđe mišljenje i puno više pazim kako trošim svoju energiju.
Kako se promijenio tvoj krug ljudi?
Moj krug prijatelja se nekako prirodno raščistio. Neki odnosi su nestali, ali su zato došli novi ljudi na kojima sam beskrajno zahvalna. Jedno od takvih prijateljstava rodilo se na mojoj drugoj kemoterapiji. Tada sam upoznala Anu. Ona je već bila nekoliko mjeseci na kemoterapiji i bila mi je upravo ono što sam tada trebala: osoba koja te pogleda i kaže: “Bit ćeš dobro.” Uzela je moje nalaze, objasnila mi što što znači, i to mi je puno značilo jer ja tada nisam htjela čitati ništa o dijagnozi, statistike, prognoze, ništa. Išla sam gotovo na slijepo, vjerovala liječnicima i išla korak po korak. Kasnije sam upoznala i svoju drugu Anu, koja je preboljela rak grlića vrata maternice. Poslala mi je poruku na Instagramu i napisala: “Možda zvuči glupo, ali htjela bih da nas dvije odemo na kavu.” Kad smo se našle, odmah su krenule emocije, suze, prepoznavanje. Nije trebalo puno objašnjavati. Ona je znala što sam ja prošla, ja sam znala što je prošla ona.
Govorila si i o bolničkim sobama kao mjestima neočekivane topline.
Da, kroz taj grozan period upoznala sam divne žene tijekom boravaka u bolnici, i na prvoj i na drugoj operaciji. Zvuči neobično, ali u tim bolničkim sobama zna biti pravi mali show. Mislila sam da će sve biti tmurno i teško, a na kraju se među pacijenticama stvori toliko humora, topline…
Što te najviše fascinira kod žena koje si upoznala tijekom liječenja?
Sve te žene prošle su teške, gotovo nezamislive stvari, a opet su ih nekako iznijele. I često imam osjećaj da žene imaju tendenciju umanjivati ono što su prošle. Kao da smo odgojene da kažemo: “Ma dobro je, ma nije to ništa.” A zapravo smo prošle čuda. Mislim da žene često svoje najteže bitke prikazuju lakšima nego što jesu. Kao da nije dopušteno stati i reći: “Ovo mi je bilo užasno teško.” A bilo je. I fizički I psihički. Zato me još više dirne kad vidim koliko snage, dostojanstva i humora žene pronađu čak i u najgorim situacijama. Općenito su me počele fascinirati jake žene.
Nemam što skrivati
Zašto si odlučila javno govoriti o bolesti?
U jednom trenutku postala sam jako anksiozna oko sretanja poznatih ljudi na ulici, palilo se milijun lampica, hoće li ljudi shvatiti da nosim periku, što će pričati, kao da nešto moram skrivati.. Onda sam odlučila da nemam što skrivati i da ću sama svima ispričati svoju priču, na svoj način. Htjela sam da možda pomogne nekoj mladoj curi koja ne zna da se ovo može dogoditi i njoj. Jer ja to nisam znala. I razumijem u potpunosti zašto možda neke druge žene to ne iznose, ali znam da je meni iskustvo drugih žena puno pomoglo kroz ovaj proces.
Je li ti danas teško pričati o tome?
Je. I sve mi je teže što više vremena prolazi. Kad se udaljavaš od svega toga, prirodno je da to želiš ostaviti iza sebe. Ne želim da bolest postane moj jedini identitet. Ne želim da ljudi prvo pomisle na rak.. Voljela bih da moj sljedeći intervju bude o nečemu drugom. (smijeh)
Jesi li promijenila život nakon dijagnoze?
Nisam napravila neke dramatične promjene, ali promijenio se moj pogled na život. Ne želim dramu. Usporila sam. Više nemam osjećaj da sve moram odmah i sada. Živim sporije i ljepše. Prije bih vjerojatno nastavila po starom, radila, ugađala drugima i ganjala karijeru. Danas drugačije gledam ljude, odnose, posao i sebe. Tijekom bolovanja prvi put sam stvarno imala vrijeme za sebe. Počela sam raditi stvari za koje prije nikad nisam imala vremena: odlaziti na pilates, jogu, tečajeve kuhanja, putovanja. Naučila sam više uživati u sitnicama.
Kako danas gledaš na tijelo i oporavak?
Tijelu treba jako dugo da se vrati. Meni su i nakon svega leukociti još ispod granice, krvna slika još nije tamo gdje bi trebala biti. To se ne vrati preko noći. Treba godina, dvije, nekad i više. Pokušavam vježbati koliko mogu, ali stalno me nešto koči: oporavak, operacija, rekonstrukcija, bolovi. To mi je frustrirajuće. Tek se vratim pa opet moram stati. Oporavak nije linearan i mislim da je to važno reći.
Jesi li se pitala “zašto baš ja”?
Jesam. Mislim da to svi prođu. Imamo i tendenciju kopati po sebi i tražiti gdje smo pogriješili. A nekad odgovor jednostavno nije u tebi. Činjenica je da ti život donese puno lijepih stvari, za koje se ne pitaš zašto si ih zaslužio, ali život ti nekad nažalost donese i loše stvari, jednostavno sh*t happens…
Što bi poručila nekome tko prolazi kroz tešku dijagnozu?
Ima nešto što je meni psihologica rekla i znala sam se često toga sjetiti tijekom liječenja, da ne trošim energiju kako bi potisnula ono što osjećam, bilo to suze ili nešto što mi je na umu jer moje tijelo treba tu energiju za nešto puno bitnije, a to je borba protiv bolesti. Trudim se nastaviti i dalje to prakticirati. I naravno, da nisu sami.
Kada danas pogledaš unatrag, što ostaje?
Ostaje puno toga: bol, strah, promjene, ali i ljudi. Neka od najvažnijih prijateljstava u mom životu rodila su se baš tada, među kemoterapijama, operacijama, bolničkim sobama i kavama na kojima nije trebalo puno objašnjavati. Kad jednom s nekim podijeliš takvu vrstu iskustva, među vama ostane posebna povezanost. To nije prijateljstvo koje se gradi na navici ili okolnostima, nego na dubokom razumijevanju. I možda je to jedna od najljepših stvari koje su mi se dogodile u najtežem razdoblju života.
Fotografije: privatni album
