Ovogodišnji crveni tepih u Cannesu ponudio je naizgled revolucionaran prizor. No, samo naizgled. Prostorom kojim tradicionalno dominira imperativ mladenačke snage, ljepote, svježine, whatever… zavladale su žene u svojim sedamdesetim, osamdesetim i devedesetim godinama. Medijski naslovi slave pojavljivanja Joan Collins, Jane Fonde, Isabelle Rosselinni, Demi Moore i Catherine Deneuve koje kao da upotpunjavaju onu kvačicu “dobne raznolikosti”. Iz feminističke, ali i psihoanalitičke perspektive, međutim, ovaj “fenomen” zahtijeva dublje čitanje. Je li riječ o stvarnom pucanju patrijarhalnih okova ili tek o novoj, profinjenijoj zarobljenosti?
Slavljenje ovih žena kao “subverzivnih” ili kao nedajbože “zasebnih događaja” unutar “događaja” često previđa ključni paradoks koji je primijetila onomad i važna dionica modne teorije: starijim ženama dopušteno je javno postojati samo pod uvjetom da uspješno simuliraju mladalački izgled, stav…
Trojanski konj feminizma i imperativ #bezbora i psihoanalitički blijedi užas
Feministička kritika već dugo prokazuje kako patrijarhat žensku vrijednost izjednačava s njezinom reproduktivnom i estetskom funkcijom, pri čemu obje imaju rok trajanja. Kada se starija žena pojavi na crvenom tepihu “zamrznuta” u vremenu zahvaljujući estetskoj kirurgiji, rigoroznim režimima i disciplini tijela – ona ne ruši standarde, ona ih, nažalost, radikalizira.
U tom kontekstu, grozničava želja za vječnim mladolikačkim izgledom postaje duboko uznemirujuća, pa i opasna. Staro tijelo koje odbija ostarjeti pretvara se u vlastitog dvojnika, u voštano, sablasno obličje. Žena se otuđuje od “vlastitog mesa” kako bi ostala vjerna pogledu Drugoga koji je u pravilu patrijarhalni, muški pogled.
Ova društvena opsesija neodoljivo podsjeća na Wildeov roman “Slika Doriana Graya”. No, dok je Dorianov portret sakriven na tavanu stario umjesto njega, suvremena žena pod pritiskom kapitalističke mašinerije ljepote čini suprotno: ona vlastito lice pretvara u nepomični, neživi portret, dok njezina psiha proživljava traumu negacije vlastite smrtnosti. To je trijumf nagona smrti (Thanatosa) maskiran u nagon života (Eros).
Književne paralele: Od geteovske pogodbe do junakinja u svili
Ova dinamika duboko je ukorijenjena u zapadnoj književnoj svijesti. Želja za zaustavljanjem vremena klasični je faustovski motiv. Žene u Cannesu, doduše, ugovor ne potpisuju krvlju s Mefistom, već milijunskim ugovorima s kozmetičkim konglomeratima, ali valuta je ista – predaja vlastite autentičnosti za iluziju moći.
U literaturi, lik starije žene koja očajnički drži do simbola prošle ljepote i društvenog statusa često završava u tragici ili groteski. Prisjetimo se grofice u Puškinovoj Pikovoj dami, koja čuva tajnu karata i sjedi u svojim čipkama poput balske utvare, nesposobna pustiti prošlost, ili gospođice Havisham iz Dickensovih Velikih očekivanja, koja u raspadajućoj vjenčanici trune u vremenu koje je sama zaustavila.
Suvremene ikone u Cannesu, naravno, ne trunu u mraku. One blješte pod reflektorima. Ali mehanizam je srodan. Nalazimo se u spektaklu poricanja. Želja da se pod svaku cijenu izgleda mlađe opasna je jer poručuje da je prirodno, naborano, oslabljeno žensko tijelo u svojoj esenciji – neprihvatljivo. To je konačna pobjeda mizoginije? Natjerati ženu da samu sebe poništi u pokušaju da zadovolji standarde sustava koji ju je već u startu otpisao.
Mit o inkluzivnosti i sudbina Drugotne
Druga istina mnogih crvenih tepiha pa i ovog je da su većinski odabrane žene bjelkinje, iznimno vitke, bogate i privilegirane. Valja se sjetiti Simone de Beauvoir koja u svom kapitalnom djelu Drugi spol piše o sudbini starice u patrijarhalnom društvu, navodeći kako ona tek gubljenjem erotske privlačnosti biva oslobođena uloge seksualnog objekta, ali time često gubi i svaku društvenu vrijednost.
Cannes 2026. godine nudi privid da je ta marginalizacija nadvladana. No, to je varka. Starija žena je prihvaćena samo ako pristane na igru potrošačkog kapitalizma i ako posjeduje ekonomske resurse da “kupi” svoju mladost. Na kraju, ovaj fenomen nije trijumf feminizma, već njegova rafinirana kapitulacija. Tako barem meni izgleda. Istinska emancipacija ne bi značila pravo devedesetogodišnjakinje da izgleda kao da joj je pedeset i da zbog toga dobije pljesak. Istinska emancipacija značila bi pravo žene da njezino staro, naborano, umorno i mudro lice bude viđeno, poštovano i slavljeno na tom istom crvenom tepihu bez osjećaja stida, bez kirurškog skalpela i bez potrebe da se ispričava što je preživjela vrijeme. Sve dok je mladost jedina dopuštena estetska valuta, crveni tepih ostaje samo glamurozno poprište dobrovoljnog zatočeništva.
Ipak, čini se da nećemo skoro doživjeti tu, kako bi se popularno kvalificiralo “vrstu radikalnog prihvaćanja starenja”. Možda i i zbog ovog argumenta? Spektakl je po svojoj prirodi osuđen na simulakrum i vječnu mladost.
Fotografije: Profimedia
