Među autorima koji se u Slano vraćaju već godinama jest i oskarovac Paweł Pawlikowski. Ovaj je put došao s novim filmom Fatherland, nagrađenim za najbolju režiju na nedavno održanom Filmskom festivalu u Cannesu, gdje je film imao svjetsku premijeru, dok je onu hrvatsku, prvu, imao sinoć, u ljetnom kinu Vila Riva u Slanom.
Fatherland je intimna, vizualno raskošna crno-bijela elegija o odnosu Thomasa Manna i njegove kćeri Erike tijekom putovanja kroz razorenu poslijeratnu Njemačku na početku hladnog rata. Film koji je u Cannesu izazvao snažan kritički odjek opisan je kao emocionalno precizno i formalno virtuozno ostvarenje koje kroz intimnu obiteljsku priču razotkriva širu krizu europskog identiteta. Žiri od dvanaest međunarodnih kritičara uglednog časopisa Screen International proglasio je Fatherland najboljim filmom u glavnom natjecateljskom programu ovogodišnjeg Festivala u Cannesu.
Paweł Pawlikowski (rođen 1957. u Varšavi) hvaljeni je poljsko-britanski redatelj i scenarist. Svjetsku slavu stekao je remek-djelima: filmovima Ida (Oscar za najbolji strani film) i Hladni rat (nagrada za najbolju režiju u Cannesu). Poznat je po vizualno upečatljivom, crno-bijelom stilu i istraživanju intimnih odnosa kroz povijesne lomove. Karijeru je započeo devedesetih godina radeći hvaljene, poetične dokumentarce za BBC, nakon čega prelazi na igrani film, ostvarivši zapažene uspjehe s naslovima Posljednje utočište (Last Resort, 2000.) i Moje ljeto ljubavi (My Summer of Love, 2004.).
S autorom smo razgovarali o novom filmu, strahu od digitalne sadašnjosti, glumačkim manirizmima i umjetnosti koja odbija biti svedena na aktivistički pamflet.
O crno-bijeloj estetici i „trilogiji“
Kritičari već govore o svojevrsnoj trilogiji estetike i tema u vašem opusu. Zajedno s filmovima Ida i Hladni rat, kako se Fatherland uklapa u taj niz?
Nisam ja taj koji je te filmove nazvao trilogijom, ali pojedini kritičari ih doista vide kao zaokruženu cjelinu. Istina, fokus je na kompleksnim likovima, njihovim zamršenim odnosima i teškom povijesnom kontekstu u kojem se nalaze. Pretpostavljam da Fatherland dijeli taj senzibilitet s Idom i Hladnim ratom. Vizualno je također crno-bijeli i sniman je više-manje u kvadratnom formatu, pa se prirodno čini kao dio iste stilske obitelji.
Već se neko vrijeme spominje i vaš projekt Otok (The Island). Što možemo očekivati od njega?
Taj je projekt, nažalost, zamro. Jednostavno nikada nije zaživio jer je postao preskup za realizaciju. Živimo u vremenu kada se proračuni za filmove smanjuju, stvari postaju nevjerojatno komplicirane i nismo ga uspjeli pokrenuti.
Jeste li frustrirani zbog toga?
Pa, to je život. Imam još nekoliko drugih ideja u glavi, tako da sam u redu s tim. Radije vas ne bih opterećivao detaljima – više bih volio da vas iznenadim kada projekt bude potpuno spreman.
Odmak od novinarstva i strah od digitalne stvarnosti
Ako se osvrnemo na početke vaše karijere, neki su vaši dokumentarci bili izrazito politični, poput Srpskih epova (Serbian Epics), dok su igrani filmovi poput Mog ljeta ljubavi bili jasni, romantični, pa čak i razigrani. Vidite li se ponovno u ulozi tog opuštenijeg filmaša ili planirate zadržati ovu pročišćenu, egzaktniju formu?
Teško mi je to promatrati izvana. Obično snimam filmove koji odgovaraju onome gdje se trenutačno nalazim u životu. Vjerojatno moj sljedeći film neće biti crno-bijeli, imam na umu jednu priču za koju ta estetika jednostavno ne bi bila pogođena.
Kada sam kasnih osamdesetih i ranih devedesetih snimao dokumentarce, svijet se otvarao. Bilo je to uzbudljivo povijesno razdoblje, i što je najvažnije, bilo je to vrijeme prije nego što su svi počeli neprekidno snimati sve oko sebe elektroničkim uređajima. Imao sam osjećaj da dodirujem autentičnu stvarnost i hvatam jedinstvene trenutke iz originalne ili barem originalnije perspektive. Povijest je uvijek u pozadini, pa je samim time prisutna i politika, ali nikada nisam bio novinar.
Ono što sam radio moglo bi se nazvati anti-novinarstvom. Novinari često imaju unaprijed pripremljene priče, klišeje koji se ponavljaju ad nauseam (lat. do gađenja) dok ne postanu općeprihvaćena realnost. Nastojao sam pokazati da je stvarnost mnogo složenija i paradoksalnija. Sve je puno zanimljivije nego što nas novinari i aktivisti i političari pokušavaju uvjeriti. Mislim da je upravo to uloga koju umjetnost mora igrati.
Čak i u filmu Moje ljeto ljubavi, iako govori o odnosu dviju djevojaka, fokus nije bio isključivo na ljubavnoj priči. Bilo je tu riječi o klasnim razlikama, prijevari, vjeri i pretvaranju. Nikada ne radim filmove koji funkcioniraju kao jeftin mamac za medije. Pokušavam pobjeći od tih ladica i stvoriti nešto univerzalno i bezvremensko. Nešto što neće biti aktualno samo u ovoj sekundi, nego će zadržati vrijednost i za pet ili deset godina.
Znači li to da svjesno bježite u prošlost?
Snimam filmove o onome čime mi je glava trenutačno zaokupljena. Posljednjih deset godina moja je glava bila u prošlosti jer jednostavno ne znam što bih započeo sa sadašnjošću. Nemam pojma što se događa i iskreno, užasavam se suvremenog doba. Živimo u nekoj vrsti znanstveno-fantastične stvarnosti o kojoj bih volio čitati tek za trideset godina. Pritom ne mislim samo na geopolitiku, već na cjelokupnu tehnološku revoluciju. Naš se živčani sustav mijenja pod utjecajem digitalne sfere. Teško je to procesuirati. Zato se vraćam poslijeratnom razdoblju, gdje imam potrebnu distancu i bolje razumijem taj svijet. To je svijet generacije mojih roditelja, okruženje koje sam upio odrastajući. Osjećam nostalgiju prema tom analognom univerzumu i ljudima koji još nisu bili potpuno digitalizirani.
Koji vas dio te digitalizacije najviše uznemiruje?
Uznemiruje me činjenica da danas imamo mišljenje i informacije o svemu, a da o tome nemamo nikakvo stvarno, proživljeno iskustvo. Na Zapadu, pa i u većem dijelu svijeta, životi ljudi su zapravo prilično statični, ali se konstantno projiciraju drame koje se događaju negdje drugdje. Ljudi se odjednom kolektivno uzbude oko nekog društvenog cilja, svi jure u istom smjeru, a ta veza između onoga što osobno proživljavate i zaključaka koje donosite potpuno je prekinuta.
Nedostaju mi ljudi poput moje pokojne tete. Proživjela je rat i staljinizam, doživjela stotu godinu. Nije bila velika intelektualka, ali je bila nevjerojatno pronicljiva. Sve što mi je govorila temeljilo se na njezinom neposrednom životnom iskustvu i njezinoj humanosti. Savršeno je čitala ljude bez ikakvih vanjskih alata i filtera. Danas, s druge strane, samo slušam stručnjake za sve i svašta čije znanje proizlazi iz informacija koje im je prenio neki drugi stručnjak. Kada upadnete u taj balon, potpuno gubite uvid u stvarnost koja je uvijek kompleksna.
Thomas Mann i kompleksnost ljudske prirode
Vratimo se filmu Fatherland. Vi zapravo istražujete fragmentiranu poslijeratnu Njemačku, ali dotičete se i Mannove seksualnosti te Amerike kao radikalnog zrcala tog vremena, ali i današnjice. Kao bivši student njemačke književnosti koji je i živio u Njemačkoj, jeste li kroz čitanje Thomasa Manna oduvijek osjećali tu njegovu potisnutu queer ili gay stranu?
To je općepoznata činjenica, a ne moja osobna teorija. Ta se gay senzibilnost jasno iščitava u njegovom pisanju, primjerice u Toniu Krögeru. U stvarnom životu on nikada nije javno djelovao u skladu s tim; imao je šestero djece sa suprugom i potiskivao je taj dio sebe. S druge strane, njegov sin Klaus bio je potpuno otvoren po tom pitanju u vrijeme Weimarske Republike. Erika je bila još kompleksnija. U razdoblju u kojem se film odvija, 1949. godine, ona je, među ostalim, imala aferu s očevim starim prijateljem, dirigentom Brunom Walterom, koji je tada imao 74 godine. No, moj film se ne bavi isključivo kategorizacijama nečije seksualnosti.
U filmu postoji vrlo upečatljiva i napeta scena u kojoj Erika ošamari poznatog nacističkog glumca. Što vam je bilo najzanimljivije u istraživanju tog odnosa?
Volim nejasnoću i višeslojnost. Taj glumac je bio Göringov prijatelj, veliki umjetnik koji je prodao dušu režimu. On pokušava okrenuti situaciju u svoju korist i kaže Eriki: “Tebi je bilo lako ne prodati dušu jer si bogata, imaš slavnog oca, govoriš jezike i imaš opcije. Ja sam potekao iz siromaštva i gluma je bila jedino što sam imao.” Naravno da je njegov izbor bio pogrešan, ali Erika ga ne udari zato što je bio nacist, već zato što ju je duboko osobno uvrijedio i prokleo. Fasciniraju me situacije u kojima svatko, iz svoje perspektive, uvijek ima neke svoje razloge.
O emocijama i radu s glumcima
U kontekstu kulture i umjetnosti, kada ste posljednji put osjetili snažnu, iskrenu emociju, da parafraziramo izjavu iz filma?
Često mi se to događa kroz glazbu. Upravo sam jutros slušao Góreckijevu simfoniju i osjećao sam se potpuno preplavljeno. Što se tiče filma, nedavno sam pogledao brazilski film Tajni agent koji mi se učinio pomalo ludim, ali impresivnim. Poveo me je na potpuno neočekivano mjesto. Također, gledao sam jedan sjajan kolumbijski film Pjesnici. Čovjeku je uvijek potrebna injekcija nečeg originalnog i svježeg što će mu dotaknuti srce ili probuditi smisao za humor.
Ponekad me više od umjetnosti ganu obične ljudske situacije. Nedavno mi je u Ateni prestao raditi telefon. Otišao sam u neki skromni Appleov servis i dečko koji tamo radi uzeo je uređaj i proveo petnaest minuta popravljajući ga bez ijedne riječi. Kada sam ga pitao koliko sam dužan, samo je odmahnuo rukom i rekao da je sve u redu. To je predivno. Potrebni su nam ljudi koji nisu robotizirani, agresivni ili ravnodušni, već koji su spremni iskoračiti iz kolotečine.
Svojedobno ste izjavili kako u radu na igranom filmu volite kod glumaca „poništiti“ njihove uobičajene glumačke manire. Na što ste točno mislili?
Mnogi glumci, posebno u manjim kinematografijama izvan anglosaksonskog područja, moraju snimati jako puno televizijskih projekata i serija kako bi preživjeli. Na televiziji se radi brzo, nema vremena za dubinu. Glumci su tada prisiljeni posezati za glumačkim kraticama – koriste naučene geste i izraze lica kako bi brzo komunicirali radnju. Za televiziju je to u redu jer publika tamo prati fabulu, a ne nužno “duboku istinu” na ekranu. Međutim, ti se mehanizmi duboko usade u glumce i u radu na filmu ih morate zaustaviti u tome.
U Fatherlandu sam imao glumačku ekipu koju obožavam i s njima nisam imao takvih problema; svi su bili univerzalno sjajni. Sandra Hüller, primjerice, u tom filmu igra veliku ulogu i ona je apsolutni fenomen.
Je li bilo lako raditi s njom? S obzirom na to da ni vi niste jednostavan redatelj…
(smijeh) Da, možda djelujem smireno, ali želim da sve funkcionira savršeno. Nije stvar u egu, nego u traženju načina kako da scena oživi. Svaki glumac zahtijeva drugačiji pristup, poseban ključ. U ovom filmu najveći izazov bio je uskladiti glumu s vrlo preciznom i snažnom vizualnom kompozicijom kadra. Kada su slike tako dominantne, glumci ponekad osjećaju da nemaju dovoljno prostora. Redatelji se obično priklone ili glumcima ili kameri, ostavljajući ono drugo po strani. Osobno se uvijek nalazim točno u sredini – pokušavam istovremeno graditi vrhunsku vizualnu estetiku i biti maksimalno blizu glumcu i njegovoj unutarnjoj emociji. To je teško uskladiti.
Protiv festivalskog aktivizma i autofikcije
Spomenuli smo aktivizam. Na velikim svjetskim festivalima poput Cannesa ili Venecije danas se filmovi često promatraju isključivo kroz prizmu poruka koje nam se guraju pod nos. Broji se tko dolazi iz koje zemlje, tko podržava koje pravo. Smatrate li to iritantnim ili opravdanim?
To je postala činjenica društvenog života, no nisam siguran koliko donosi koristi samoj kinematografiji, pa čak i ciljevima za koje se ti ljudi bore. Ponavljanje istih fraza pred istom, već prosvijećenom publikom nema pravog utjecaja. Ako želite proširiti krug ljudi koji vas razumiju, to nećete postići agresivnom retorikom, nego pokazivanjem autentične ljudskosti. Kada na ekranu prikažete originalnu verziju ljudske prirode, publika postaje tolerantnija.
Važno je pokazati da svatko može imati svoje motive – čak i onaj nacistički glumac kojeg smo spomenuli, a koji u jednom trenutku izgovori nepobitnu istinu. To ne znači da ga trebate podržavati, nego da osvještavate koliko je svijet pun paradoksa. Umjetnost mora zaustaviti ljude u neprekidnom ponavljanju istih parola, bez obzira dolaze li slijeva ili zdesna. Moramo dati prostora ljudskosti, inače sve postaje tek puka šifra za neku političku poruku ili teoriju.
Za kraj, danas živimo u društvu koje je hiperanalizirano i opterećeno (auto)psihologizacijom, a suvremena književnost i film preplavljeni su autofikcijom i autobiografijama. Mislite li da nam u tom trendu nedostaje, nazovimo je – dubina pogleda? Možemo li uopće razumjeti sebe ako pišemo isključivo o sebi?
Sve ovisi o tome kako se to radi. Autori kao što je Karl Ove Knausgård uspijevaju to podići na jednu višu, univerzalnu razinu. Osobno nemam taj problem jer, kad god bih pokušao snimiti film doslovno o sebi, to bi ispalo neopisivo dosadno. Sačuvaj Bože da publika mora gledati film o tipu poput mene! Radije se projiciram u druge likove, u različite povijesne pejzaže i odnose. Naravno da se duboko identificiram sa svakim svojim likom, to je preduvjet rada, ali ideja o “izravnom filmu” o meni me užasava.
Kako bi uopće izgledao film o Pawelu Pawlikowskom? I tko bi vas glumio? Možda Sean Penn?
Bojim se i pomisliti na što bi to sličilo. A Sean Penn? Možda, ipak smo vršnjaci, a i podjednako smo naborani (smijeh).
Fotografije: Agata Grzybowska, Slano Film Days
