Peter Sarsgaard publiku i kritiku osvojio je još filmom „Dečki ne plaču“, nakon čega je ostvario niz zapaženih uloga u američkom autorskom i studijskom filmu. Posebno priznanje donijela mu je suradnja s Michelom Francom na filmu „Sjećanje“ (Memory), u kojem uz Jessicu Chastain igra glavnu ulogu i za koji je na Filmskom festivalu u Veneciji osvojio Volpi Cup za najboljeg glumca. Film je prikazan i u Slanom, gdje je Franco moderirao filmski razgovor s Peterom, posvećen njegovoj karijeri i suradnjama s nekima od najvažnijih suvremenih autora. Na ovogodišnjem festivalu u Slanom, u opuštenoj atmosferi koja savršeno pristaje njegovom karakteru, s Peterom smo pretresli razne teme. U otvorenom i britkom razgovoru za ELLE, holivudski je buntovnik progovorio o svom rascjepu s kapitalističkim potrošačkim društvom, dekonstrukciji toksične muškosti u koju uvijek nastoji unijeti zrno ranjivosti i ženstvenosti, te o tome kako je odrastao plešući balet i trenirajući nogomet – vječito pozicioniran kao svojevrsni „špijun“ između različitih svjetova.
Otkrio nam je i kako izgleda kreativni pasivni otpor kada ga režira supruga Maggie Gyllenhaal, zašto u pauzama između snimanja blockbustera i hit-serija poput The Last of Us bira kuhati večeru i svirati s kćerima, te kako se, ako se priprema za partiju šaha s jednim od najvećih umova u povijesti, Garryjem Kasparovom. Pred vama je portret umjetnika koji, unatoč tome što je dio goleme filmske mašinerije, i dalje najradije bira – ostati vjeran sebi. No matter what…
Hollywood i narativi suvremenog načina života opsjednuti su imperativom sreće i funkcionalizmom. S druge strane, vaša prisutnost na ekranu često zrači dubokom, dostojanstvenom melankolijom. Vidite li sebe na taj način i što mislite o tom nametnutom imperativu sreće?
Vjerojatno imam potpuno drugačiju perspektivu o svom radu nego bilo tko drugi, samo zato što sam to ja. Mene zapravo zanima samo odražavanje onoga što vidim u svijetu i što osjećam u sebi. Mnogo toga proizlazi iz mog djetinjstva; bio sam jedinac, puno smo se selili, a tijekom odrastanja samo sam želio biti umjetnik. Nisam točno znao kakav, ali oduvijek sam bio vrlo tih i sklon promatranju. Postoji određeni tip glumaca koji su povijesno bili takvi. Nisam bio rođeni zabavljač i većina ljudi s kojima sam odrastao bila bi vrlo iznenađena da su znali da ću postati glumac. Sve je počelo kada su na mom sveučilištu tražili neglumca za jedan program. Tako sam ušao u taj svijet – kao naturščik.
Što se tiče svijeta koji opisujete… Kapitalizam nas neprestano tjera da se osjećamo kao da moramo kupovati stvari koje nam nisu potrebne. Najveći neprijatelj umjetnika je uloga klasičnog kapitalističkog potrošača koji mora zarađivati gomilu novca da bi trošio na nepotrebno. Pokušavam držati svoj život pod kontrolom kako bih imao onoliko umjetničke slobode koliko želim. Stvarno mrzim raditi stvari u koje ne vjerujem. Rekao bih da u otprilike trećini slučajeva to ipak radim, ali trudim se taj omjer sve više smanjiti.
Kako se u tom kontekstu priča o Frankensteinovom čudovištu (iz filma The Bride! u režiji Maggie Gyllenhaal) isprepliće sa suvremenom krizom konzumerizma koju neprestano gledamo u medijima? Koja je bila vaša osobna borba s tom pričom?
Lik kojeg igram u tom filmu je netko tko je potpuno odustao od svijeta i ne vjeruje da pojedinac može išta promijeniti. On nema romantičnu stranu, smatra da će stvari ostati kakve jesu bez obzira na to što poduzeli. Frankenstein je, s druge strane, pravi romantik. On živi potpuno izvan potrošačkog svijeta. Doslovno vadi novčiće iz fontane kako bi platio hranu i uopće ne komunicira s društvom. No, ni to nije sjajan način sudjelovanja u svijetu. On je tip koji barem želi doživjeti ljubav. Obojica su muškaraca na neki način suprotstavljeni, ali se obojica bore s time kako biti građani i kako sudjelovati u društvu.
Zanimljivo je da su žene u tom filmu one koje još uvijek imaju nadu i vjeru u promjenu, vjeru da mogu učiniti nešto pozitivno. U slučaju Jessicina lika (Jessica Chastain) to je vrlo tragično jer je ona toliko puna života. Penelope (Penélope Cruz) također vjeruje da još uvijek može biti velika detektivka i učiniti svijet boljim i sigurnijim mjestom. Moj je lik od svega toga odavno odustao.
Spomenuli ste kapitalizam i očito je da ste društveno osviješteni. S druge strane, biti glumac u mainstream, velikim holivudskim projektima znači biti dio goleme mašine za zarađivanje novca. Kako balansirate svoju ulogu u Hollywoodu – što vas tamo privlači, a što odbija?
Počet ću s negativnim stvarima. Većina holivudskih priča napravljena je samo da bi potvrdila uvjerenja koja ljudi već imaju. One ne izazivaju i ne propituju ništa, što je prilično depresivno. Svrha im je da ljude na neki način uspavaju, da prestanu razmišljati, i to mrzim. Pokušavao sam raditi projekte koji imaju društveni angažman, ali u takvim filmovima društvena agenda prečesto dolazi na prvo mjesto, dok umjetnost pada u drugi plan. To mi se također ne sviđa. Ono što bih primarno želio raditi jest umjetnost koja je ujedno i zabavna, ali koja suptilno, ispod te površine, nosi vitalnu poruku. No, to je nevjerojatno teško pronaći.
S pozitivne strane, Hollywood mi je, iskreno, osigurao dovoljno novca da obitelji pružim stabilan život, što mi omogućuje da nastavim snimati one manje, neovisne filmove koji ne plaćaju puno, ali ih obožavam raditi. To je ravnoteža koju tražim.
Koji vam je od tih manjih, neovisnih projekata bio najznačajniji?
Bilo ih je mnogo, ali svakako bih izdvojio Sjećanje s Michelom Francom. Moj ujak, koji je bio jedna od najvažnijih osoba u mom životu, bolovao je od demencije. Ovaj film nosi predivnu ideju da ljubav mora biti dostupna svima. Svi ćemo umrijeti. Samo zato što ovaj lik progresivno propada, ne znači da ne zaslužuje ljubav u svom životu. Svi zaslužujemo ljubav u bilo kojem obliku u kojem je možemo dobiti i u kojem su nam je ljudi spremni pružiti. Izuzetno mi se svidjela postojana ljudskost te priče. Volim prikazivati stvarne ljude, nasuprot superjunacima.
Također, i danas mi je iznimno važan film Dečki ne plaču (Boys Don’t Cry). To je priča o hrabrosti da budeš ono što jesi u svijetu koji ti nameće okvire. Kad sam pročitao taj scenarij, znao sam da želim raditi taj film, ali bio sam uvjeren da ga nitko nikada neće pogledati. Nisam imao previše vjere da će me filmski svijet pronaći, pa sam bio neizmjerno sretan kad se to dogodilo.
U to vrijeme bilo je vrlo malo queer reprezentacije u mainstream filmovima, a pogotovo likova koji tako snažno pomiču rodne granice. Za mnoge od nas koji smo tada odrastali, to je bio golem kulturološki šok.
Slažem se. Pratio sam queer kinematografiju tog vremena, gledao sam filmove poput Swoon, ali posebnost filma Dečki ne plaču bila je u tome što se prikazivao svugdje. Donio je tu temu u američki Srednji zapad, odakle i sam potječem. Sjećam se, moj najbolji prijatelj u srednjoj školi povjerio mi je da je gay i obećao sam mu da ću to čuvati kao tajnu jer okolina nije bila nimalo blagonaklona.
Pomisliti da je jedan takav film igrao u tom istom gradu i da je lik koji je utjelovila Hilary Swank – koja je nevjerojatno topla osoba s velikim srcem – natjerao ljude da se izravno suoče s tim… to je velika stvar. Zato me zanimaju filmovi koji pronađu svoj put unutra. Ne oni koji agresivno poručuju “j*bi se, to smo što smo”, nego oni koji te privuku i kažu ti: “Dođi bliže. Razmisli o ovome.”
U današnjem medijskom i filmskom diskursu često vidimo dva ekstrema: s jedne strane toksičnu muškost, a s druge reprezentaciju muške ranjivosti. Kako vi kao glumac navigirate između ta dva pola?
Uvijek nastojim unijeti dozu ženstvenosti u reprezentaciju toksične muškosti. Želim pokazati da mnogi muškarci koji čine zločine iz mržnje to rade jer su duboko u sebi krhki i užasavaju se vlastite ranjivosti. To je profil likova kakve sam često igrao kroz karijeru. Odrastao sam s takvim tipovima, ali i s onima potpuno drugačijima, i bio sam poput nevidljivog promatrača. Nogometaši koji su se voljeli udarati i piti pivo iz bačvi smatrali su me prijateljem, a s druge strane, moj prijatelj koji je bio gay također je u meni vidio oslonac. Oduvijek sam bio osoba koja može lutati između različitih svjetova. Često se osjećam kao špijun na tajnom zadatku.
Znači, provodite “antropološko istraživanje” na terenu?
Točno tako. Danas govorim puno više jer mi to posao nalaže, ali oduvijek sam smatrao da ako jednostavno zašutim, ljudi sami počnu pričati. Oni panično ispunjavaju prostor tišine. Samo govore i govore, a ja saznam nevjerojatne stvari ako samo ostanem tih.
Je li vam teško šutjeti?
Meni nije. Teže mi pada ovo što radimo sada – razgovor. Kad glumim, obično sam najtiša osoba na setu. Ne filozofiram previše o sceni ili liku, sve proživljavam intuitivno. Ako redatelj ili kolege žele raspravljati o sceni, pustim ih. Rijetko kad skačem s protuargumentima. Jednostavno kažem “u redu”, jer vjerujem da će ono što imam za reći ionako izići pred kamerom. Nemam potrebu to intelektualizirati.
Zanimljivo, s obzirom na to da vam supruga (Maggie Gyllenhaal) slovi za veliku intelektualku, kao i vaša djeca. Je li izazovno razgovarati s kćerima koje čitaju toliko ozbiljne literature?
Moja supruga je apsolutni intelektualac, a starija kći Ramona ide istim stopama. Mlađa je još u fazi razvoja, vidjet ćemo (smijeh). Ali da, čitaju strašno puno. I sam čitam, ali one su posebna kategorija. Što se mene tiče, ja sam u mladosti bio glazbenik, ali ne izvođač – svirao sam i pisao isključivo za sebe. Igrao sam i nogomet, ali želio sam igrati kao Brazilci. Htio sam da to bude lijepo. Nije mi bilo stalo do same pobjede ili rezultata. Navijam ja za timove, ali nisam strastveni fan. Samo želim da igra izgleda sjajno. Čak i kad sam nedavno gledao utakmicu Hrvatske protiv Engleske – budući da sam u Hrvatskoj, naravno da sam navijao za vas – na kraju mi je jedino bilo važno da priča bude lijepa. Ne volim kad jedan tim brutalno pregazi drugi. Želim estetiku i dramu.
Je li točna informacija da ste u jednom razdoblju života, uz nogomet, trenirali i balet? To zvuči kao prilično neobičan spoj.
Jesam, točno je! I obožavao sam to. Mrzio sam muške nogometne svlačionice, ali sam zato uživao u baletnoj svlačionici s djevojkama. Bilo mi je fascinantno kao mladom heteroseksualnom dečku sjediti među svim tim ženama, slušati njihove priče, svađe i mirenja dok se šminkaju. Većina njih je tada mislila da sam gay, što zapravo nisam bio, ali meni je jednostavno bilo lijepo biti tamo. Osim toga, obožavam ples. Kad sam tek doselio u New York, aktivno sam plesao, a u srcu sam i dalje plesač. Balet sam upisao jer sam mislio da će mi pomoći u nogometu, prvenstveno zbog ravnoteže i motorike. Kao dijete sam stalno plesao u svojoj sobi, a potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih moj omiljeni glumac bio je John Travolta. Fascinirao me način na koji se kretao, čak i kako je hodao. Htio sam hodati kao on. Ima neku spektakularnu kvalitetu prisutnosti, što se vidi i puno kasnije, u Paklenom šundu. Oduvijek sam želio tako zaplesati na filmu. Zapravo sam i plesao s Penélope Cruz u Maggienom filmu, ali ta scena na kraju nije završila u finalnoj verziji.
Je li muškom glumcu teško kada ga režira vlastita supruga? Odnosno, je li vama bilo teško, s obzirom na duboku uronjenost u patrijarhat koje nerijetko nismo ni svjesni? Spoj privatnog i profesionalnog se miješa…
Nije mi teško jer je na setu uopće ne moram slušati – ipak mi je supruga (smijeh). Imamo tu privilegiju. Naravno, radio sam s raznim redateljima, a Maggie bi vjerojatno rekla da sam težak za suradnju. Ali ja sam težak i privatno, u suživotu s njom. Stalno se oko nečega ne slažemo, tako da nam rasprave na setu nisu nikakav novitet.
Djelujete tako smireno, kao tip s kojim se nemoguće posvađati.
To je varka, prilično sam težak. Potpuno sam drugačiji kad radim. Maggie bi vjerojatno rekla da se pretvorim u pravu “pijanu k*čku” (smijeh). Puno mi teže pada suradnja s redateljima koji su nepristupačni, koji samo izdaju naređenja i uopće ih ne zanima što glumac ima za ponuditi. Budući da se s takvima ne želim svađati, primjenjujem pasivni otpor. Kad mi kažu: “Napravi to ponovno, zašto nisi uradio onako kako sam rekao?”, ja samo odgovorim: “Oprostite, zaboravio sam.” Onda ponovim scenu na potpuno isti, svoj način. Kad me pitaju što se događa, samo slegnem ramenima i kažem da imam problema s pamćenjem. To je moja regresivna metoda.
U najavi imate čak sedam novih projekata. Kako uspijevate uskladiti toliki posao? Ne čini li vam se to previše?
Ima ih barem toliko, ludnica je. Inače jako teško podnosim rad na više projekata istovremeno i izbjegavam to kad god mogu. Primjerice, kad je Maggie snimala film The Bride!, ja sam samo odradio svoju ulogu, a ostatak vremena proveo sam družeći se s našom kćeri koja je tada imala 12 ili 13 godina. Svirali smo zajedno svaki dan jer je i ona glazbenica, kuhao sam večeru i stvarno uživao u tom mirnom obiteljskom životu.
No, onda se zaredalo nekoliko stvari koje jednostavno nisam mogao odbiti. Snimio sam pilot za prijateljevu seriju, a zatim i ulogu u seriji DTF St. Louis jer sam u podzemnoj željeznici sreo prijatelja Davida Harboura koji me zamolio da uskočim. Obožavam taj lik. Nakon toga sam snimio Neuromancera jer sam golemi obožavatelj te knjige. Zatim je uslijedio švicarski neovisni film Erozija, pa Road House 2 gdje igram negativca jer me šogor zamolio da se pridružim projektu. Snimio sam i film u Brazilu s Michaelom Almereydom, s kojim sam već radio na Eksperimentatoru; riječ je o adaptaciji romana Dona DeLilla Zero K. I na kraju, prihvatio sam ulogu u novoj sezoni serije The Last of Us jer je lik bio jednostavno predobar da bih ga propustio. Pokazao bih vam fotografiju iz serije kako izgledam, ali još uvijek je sve pod strogom tajnom. Izgledam nevjerojatno opasno i cool. No, bilo je bolno jer sam morao neprestano letjeti na relaciji Brazil – Vancouver kako bih snimao oba projekta paralelno. To je tempo koji stvarno mrzim.
Jeste li ikada igrali samu igru The Last of Us da se pripremite?
Nikada u životu nisam igrao videoigre. Moj izbor je šah. Igram ga od djetinjstva, to je ono što radim kad god imam slobodnog vremena. Igram protiv nasumičnih ljudi na internetu ili uživo. Zapravo, Garry Kasparov trenutačno boravi u Splitu. Sreli smo se i pozvao sam ga da me posjeti ovdje, tako da stiže za dan-dva.
Nevjerojatno! Hoćete li doista igrati šah protiv Kasparova?
Iskreno, ne znam hoću li imati hrabrosti odigrati partiju s njim. No, neizmjerno mu se divim. Izuzetno cijenim ono što je učinio na političkom planu, njegovu podršku Ukrajini i sve što je žrtvovao u životu. Čak i više nego njegovom šahovskom geniju, divim se tome tko je on kao čovjek u ovom današnjem svijetu. Zato sam mu i rekao: “Dođi, vrata su ti otvorena.”
Fotografije: Dan Doperalski i Slano Film Days
