U romanu Krastice, čiji je autor Josip Čekolj, zagrebački prostor prestaje biti pouzdana fizikalna i društvena kulisa svakodnevice. On postaje polje psihičkog razmještanja, simptomatska apokalipsa i queer arhiv emocija. Čekoljeva proza funkcionira kao raskošan i elegičan komad u kojem se intimna trauma prepliće s mitološkim i postljudskim pejzažem zametenog grada. Tekst se, srećom, ne čita samo kao priča o jednoj ekstremnoj zimi koja guta nebodere i ulice, nego kao duboko unutrašnje mapiranje gubitka, izolacije, generacijskog sloma i tjelesnosti.
Proza počinje atmosferom usamljenosti i otuđenja u autobusnoj vožnji s juga prema Zagrebu. Lovro, rekuperiran u vlastitom umoru, svjedoči društvenim patologijama i banalnosti nasilja. Suputnikov mehanizirani izrijek o vlastitom odsustvu korijena, dok u isto vrijeme sa stražnjih sjedala dopiru agresivni i mizogini stavovi, uspostavlja svijet koji se polako, ali neumitno gasi.
Taj svijet kao da je unaprijed upisan u tjelesnost likova – u bolesti, karcinome, unutrašnje pukotine i nesposobnost za održavanje autentične bliskosti. Kad se ekipa nekadašnjih studenata okuplja u kafiću Pejsaž, njihova nekadašnja intimnost razotkriva se kao farsa prekrita slojevima očekivanja, jeftinih berlinskih suvenira i pročišćenih jezika. Povratak Roka iz Berlina ne donosi obnovu prijateljstva, nego tek gorki uvid u distancu. Uspješni glumac koji je zaboravio podravske i zagorske stanice pokušava izbrisati vlastito porijeklo novim naglaskom i zdravo-životnim frazama, dok u pozadini vreba unutrašnji slom i gubitak oslonca koji će ga ubrzo dovesti na Lovrina vrata s jednim koferom i praznim želucem.
Ekološki i mitološki obrat
Na to emotivno rasulo Josip Čekolj nadovezuje elemente magijskog realizma i ekološke apokalipse. Snijeg koji neočekivano počinje padati potkraj prosinca ne prestaje satima i danima. Visina od sedam metara ne označava samo meteorološki ekstrem, nego ekološki i mitološki obrat. Gradom ovladava tišina u kojoj se ukinuta moderna infrastruktura ustupa mjesto divljini. Među neboderima i u prizemljima stambenih zgrada pojavljuju se mamuti, vunasti nosorozi, sabljozubi tigrovi, čopori vukova, snježne sove i lisice. Medvednica, ranjena i nagrizana ljudskim djelovanjem, šalje svoje ne-ljudske stanare natrag u gradske haustore. Josip Čekolj time spaja ekokritički uvid s bajkovitim i jezivim motivima: grad se ne ruši uz buku i eksplozije, nego pod mekanim, ali nepoštednim pokrovom zaborava i bijele pustoši.
U psihoanalitičkom ključu, naslovni motiv krastica predstavlja čistu somatizaciju potisnutog nesvjesnog i nepreboljene krivnje. Krastice se na Lovrinom tijelu – na koljenu, lopatici, laktu, boku i gležnju – ne pojavljuju uslijed fizičkih ozljeda. One su tjelesni ugrušci traume, materijalizirani tragovi raspada prijateljske zajednice, smrti majke i unutrašnje praznine. Koža ovdje prestaje biti samo organska barijera i postaje arhiv patologije. Svaki ulazak u snježnu pustolovinu, svaki susret s duhovima prošlosti i postupno osipanje prijatelja prati nestanak jedne krastice. Kad Višnja nestaje u bljesku fotoaparata, kad Domagoj propada u kontejner za tekstil prateći glas mačke i pretvara se u životinju s velikim zelenim očima, kad Katarina i Neva odlepršaju u prostranstva vlastite nostalgije i pobune, koža se polako čisti. Otpadanje krastica nije znak brzog zacjeljenja, nego simptom prihvaćanja ogoljenosti i neminovne prolaznosti.
Stambena zgrada kao utroba
U tom procesu suočavanja s vlastitim ruševinama, queer optika teksta očituje se u neprekidnom traganju za alternativnim prostorima pripadanja. Dok heteronormativni svijet nudi rigidne obiteljske strukture, klasno uspinjanje ili nasilne narative o muškosti, Čekoljevi likovi traže utočište u mikro-zavičajnim arhivima. Lovrina crvena drvena kutijica s mliječnim zubom, pramenom svijetle kose, kamenčićem i osušenim cvijetom lipe funkcionira kao taktilni dokaz postojanja pred naletom zaborava. U isto vrijeme, susreti sa stvorenjima i ljudima s ruba – poput devedesetogodišnje starice koja sa svojih trideset i tri kokoši ulazi u zgradu, ili susjede Hildegarde koja u rastrojstvu traži majku – razotkrivaju stambenu zgradu kao utrobu u kojoj se miješaju djetinjstvo, starost, bolest i smrt.
Jedan od najupečatljivijih prizora u romanu jest noćni izlazak trojice mladića u snježnu pustoš, gdje usred polja nailaze na tri napuštena vagona ispunjena svjetlom, hranom i duhovima prošlosti. U tom izmještenom prostoru, izvan vremena i geografije, Lovro susreće sve svoje umrle i žive srodnike, pretke i prijatelje u njihovim najsretnijim izdanjima. No ta utopijska slika zajedništva brzo razotkriva svoju jezu: prisutni su nijemi, a idila je tek privid pred suočavanje s dubokim nasiljem koje leži u temelju društva. Susret sa starcem iz šume, koji izvikuje nakazne parole o muškosti i nasilju, te naknadno razotkrivanje sudbine Rokove sestre, dovodi emocionalnu napetost do usijanja. Dječak koji je nosio ime sveca u tom trenutku puca pod težinom obiteljskog proklestva i unutrašnjih rana, što naposljetku dovodi do njegova nestanka u bolnim, crnim čirevima koji mu izbijaju po tijelu.
Josip Čekolj vješto manipulira metaforom snijega
Čekoljev stil odlikuje se iznimnom ritmičnošću, upotrebom lokalnih dijalektalnih slojeva, kajkavizama i germanizama, čime se stvara autentičan, gust tekstualni pejzaž. Standardni jezik suprostavljen je idiomima zavičaja, čime se dodatno naglašava rascjep između urbanog alijeniranog prostora i unutrašnjeg emotivnog zavičaja kojem se likovi uzaludno pokušavaju vratiti. Zlatna grana koja pri samom kraju izrasta iz zida dnevnog boravka, s koje mačka mirno promatra snježne sove, zaokružuje magijsko-realistički okvir u kojem se dom pretvara u prirodno stanište potisnutih fantazama.
U konačnici, kada se snijeg napokon počne otapati, a potoci vode poteku trešnjevačkim ulicama, grad ne izlazi iz ove apokalipse kao pobjednik. On ostaje izmijenjen, ogoljen i oslobođen iluzija. Lovro, ostavši sam u stanu nakon što su svi prijatelji nestali u snježnim narativima, ne doživljava slom, nego neku vrstu gorkog oslobođenja. Povezivanje s prijateljicama koje su ostale izvan tog kruga krivnje i planiranje odlaska na rijeku Koranu ukazuju na mogućnost novog pisanja i novog početka. Krastice su tako iznimno suptilan esej o odrastanju, tuzi, prijateljstvu i neumitnom raspadu svjetova koje gradimo. Josip Čekolj nam pokazuje da prava apokalipsa ne dolazi izvana, nego iznutra, te da je snijeg samo blagi, bijeli pokrov pod kojim napokon moramo pogledati vlastite ožiljke.
Fotografije: Mozaik knjiga, Unsplash
Pogledajte i:
https://elle.hr/lifestyle/najbolji-filmovi-na-netflixu-22-preporuke/ ·
