Postoje knjige koje žele da se osjećamo bolje. I postoje knjige koje nam, vrlo pristojno, ali dosljedno, kvare taj nužno umišljeni komfor. Nova knjiga nizozemskog povjesničara i publicista Rutgera Bregmana pripada ovoj drugoj skupini. Nakon uspjeha knjiga Utopia for Realists i Humankind, autor koji je stekao reputaciju optimista među društvenim kritičarima sada postavlja znatno osobnije, intimnije pitanje: što radimo sa svojim talentom i jesmo li ga mogli upotrijebiti bolje?
U hrvatskom prijevodu Svetlane Grubić Samaržije, Moralna ambicija nosi podnaslov koji precizno sažima njezin program: Prestanite rasipati svoj talent i počnite mijenjati svijet. Već iz te formulacije jasno je da Bregman nema mnogo strpljenja za pasivnost, samozadovoljstvo ni za ideju da su dobre namjere same po sebi dovoljne.
Knjiga počinje gotovo provokacijom. Autor suprotstavlja figuru budističkog redovnika Matthieua Ricarda, kojeg su mediji svojedobno proglasili „najsretnijim čovjekom na svijetu“, vlastitoj tezi da sreća ne može biti krajnji cilj ljudskog života. Za Bregmana je važnije pitanje korisnosti nego osobnog mira. Nije presudno kako se osjećamo, nego što ostavljamo iza sebe.
Ton koji izaziva otpor
Takav početak mogao bi odbiti dio čitatelja. Bregman namjerno bira ton koji izaziva otpor. U jednom od prvih poglavlja tvrdi da je najveće rasipanje našeg vremena sazdano zapravo u rasipanju talenta. Posebno ga zanimaju obrazovani i privilegirani ljudi koji imaju mogućnost izbora, a svoje sposobnosti ulažu u karijere koje donose prestiž i sigurnost, ali malo stvarne društvene koristi. Konzultanti, korporativni pravnici, financijaši i različiti profesionalci simboli su onoga što autor vidi kao problem suvremenog društva. To je, dakako, ambicija bez moralnog sadržaja.
Tu Bregman pokazuje svoju najveću snagu. Zna pisati jasno, ritmično i uvjerljivo. Njegovi argumenti nose priče, a ne apstraktne teorije. Od Thomasa Clarksona i borbe protiv ropstva do Rose Parks, Ralpha Nadera i suvremenih aktivista, knjiga je puna ljudi koji su vlastite živote usmjerili prema ciljevima većim od osobnog uspjeha. Autor razumije da se ideje najlakše prenose kroz sudbine, pa njegove stranice često funkcioniraju i kao zbirka inspirativnih biografskih minijatura.
Istodobno, upravo se u toj (retoričkoj) snazi krije i određena slabost knjige. Bregman je izvrstan motivator, ali ponekad djeluje kao trener osobnog razvoja koji je pročitao mnogo povijesti. Njegova podjela ljudi na ambiciozne i neambiciozne, idealiste i pragmatičare, katkad je suviše uredna i isključiva za stvarni život. Mnogi poslovi koje autor olako odbacuje kao nedovoljno korisne ipak održavaju društvene sustave na okupu. Nisu svi pozvani biti reformatori, osnivači pokreta ili društveni poduzetnici.
Nema konačnih odgovora
Još je zanimljivije što Bregman često daje prednost individualnoj inicijativi naspram sporih – institucionalnih procesa. Njegovi junaci uglavnom su pojedinci koji pokreću promjene odozdo. To je privlačna naracija, ali ostavlja otvorenim pitanje koliko se veliki problemi današnjice, od klimatske krize do rastuće nejednakosti – mogu riješiti bez snažnih javnih institucija, političkih odluka i kolektivnog djelovanja. Ponekad se čini da autor vjeruje kako dovoljno motivirani pojedinci mogu nadoknaditi ono što sustavi ne uspijevaju učiniti. To je ujedno i najnaivniji aspekt njegove perspektive.
S druge strane, bilo bi nepravedno optužiti Bregmana za naivnost. On vrlo dobro zna da promjena zahtijeva organizaciju, strategiju i dugotrajan rad. Jedna od najzanimljivijih teza knjige jest da „pobjedu treba smatrati moralnom obvezom“. Drugim riječima, nije dovoljno biti u pravu. Potrebno je biti učinkovit. Bregman kritizira aktivizam koji se zadovoljava simboličnim gestama i moralnim poziranjem, inzistirajući na konkretnim rezultatima. U vremenu kada se politički angažman često svodi na objavu na društvenim mrežama, takav argument zvuči osvježavajuće.
Ljeto: ambicije spram čitanja
Vrijednost Moralne ambicije nije u tome što nudi konačne odgovore. Njezina je vrijednost u tome što postavlja neugodna pitanja. Koliko smo spremni riskirati zbog vlastitih uvjerenja? Koliko nas zapravo zanima svijet izvan granica osobne udobnosti? I što znači uspjeti ako uspjeh ne ostavlja nikakav trag izvan našeg životopisa?
Bregman možda ponekad pojednostavljuje složene društvene procese i precjenjuje moć pojedinca. Katkad djeluje kao propovjednik “sekularne vrline”, uvjeren da će dovoljno snažan poziv probuditi uspavane savjesti. No čak i kada pretjeruje, čini to iz razloga koji je teško osporiti: želi vratiti ozbiljnost ideji da talent nosi odgovornost.
U tom smislu Moralna ambicija nije knjiga o uspjehu, premda govori o ambiciji. Ona je prije svega knjiga o smislu. A to je tema koja, usprkos svim promjenama u svijetu rada, ostaje jednako aktualna kao i prije stotinu godina. Bregman dakle ne traži od čitatelja da budu sretniji. Traži od njih da budu korisniji. Pitanje je samo jesmo li spremni prihvatiti takav izazov u ovoj histeričnoj ideološkoj, marketinškoj buci oko individualne sreće.
