Poljska glumačka zvijezda Joanna Kulig, širem gledateljstvu najpoznatija po svojoj hipnotizirajućoj ulozi u filmu Hladni rat, danas uživa status međunarodne dive. No, iza njezina uspjeha krije se duboka emotivna borba, kompliciran odnos s holivudskom mašinerijom i stalna potreba za povratkom vlastitim korijenima. U otvorenom i intimnom razgovoru za ELLE na Slano Film Days, Joanna progovara o obiteljskim traumama, neurozama američkog filmskog sustava i izazovima balansiranja majčinstva s karijerom.
Vaša je karijera započela u poljskom talent showu “Prilika za uspjeh” kada vam je bilo samo 15 godina. Kako s odmakom gledate na taj početak?
Odrasla sam u malom selu i tada je na televiziji postojao samo taj jedan talent show. Pjevala sam u osnovnoj školi i netko me primijetio te predložio mojoj majci da me odvede u Varšavu. Ljudi iz lokalne tvornice mineralne vode kupili su nam karte za vlak i otišle smo. Pobijedila sam. Za mene i ljude iz mog sela to je bio šok, ali i trenutak u kojem sam shvatila da je sve moguće. Ipak, tada nisam razmišljala o glumi; sanjala sam o studiju jazza, ali me na akademiji nisu htjeli. Gluma se dogodila slučajno, u trenutku kada sam bila tužna i izgubljena.
Ipak, u jednom ste trenutku, nakon završene akademije u Krakovu, htjeli potpuno napustiti profesiju. Što se dogodilo?
Joanna Kulig: Bila sam u dubokoj krizi. Počela sam raditi u međunarodnom kazalištu, ali osjećala sam da to nije za mene. Imala sam previše likova i glasova u vlastitoj glavi i odlučila sam da je vrijeme za odlazak. I baš tada, provjeravajući e-mail, vidjela sam poruku redatelja Paweła Pawlikowskog. Pripremao je film Ida i, iako nisam odgovarala tom liku, stvorio je za mene ulogu u svom drugom filmu, Žena iz petog okruga, uz Ethana Hawkea i Kristin Scott Thomas. Da nije bilo tog e-maila, danas bih vjerojatno samo pjevala. Paweł me doslovno vratio glumi.
Procesuiranje traume kroz umjetnost
Uloga Zule u filmu Hladni rat donijela vam je svjetsku slavu. Nedavno ste ponovno gledali film nakon sedam godina. Kakve je emocije to probudilo?
Prije projekcije sam bila u strahu da će mi to donijeti traumu, jer je snimanje bilo nevjerojatno dugo i iscrpljujuće. No, gledajući film s distance, shvatila sam koliko nam je taj dugotrajni proces bio nužan. Paweł nam je dao vrijeme – vrijeme da lik obradimo u srcu. Provela sam mjesece u folklornom ansamblu Mazowsze, učeći plesati i pjevati, živeći s tim ljudima.
Također, tek sam nedavno, gledajući pariške sekvence filma, shvatila koliko sam podsvjesno u Zulu utkala vlastitu obiteljsku bol. Moj otac je bio teški alkoholičar, uništeni pjesnik koji je rano umro. Kad mi je bilo deset godina, dobila sam kartu za nastup ansambla Mazowsze i sjećam se da sam, gledajući ta sjajna, nasmijana lica, poželjela jednog dana biti dio tog svijeta. Kada idete na terapiju, učite što je za vas konstruktivno, a što destruktivno. Neki ljudi odaberu alkohol, a ja sam odabrala umjetnost kako bih obradila obiteljsku traumu.
Na filmu djelujete nevjerojatno prirodno. Koja je tajna vašeg odnosa s kamerom?
Paweł me naučio da filmska kamera, za razliku od televizije, ne trpi glumu s namjerom i prenošenje informacija licem. Kada je kamera blizu, lice mora biti potpuno opušteno. Moraš gledati u jednu točku i imati duboku, smirenu namjeru u očima. Kamera osjeti pritisak i stres ako forsiraš. To je gotovo metafizički proces, poput melodije u kojoj moraš uhvatiti pravi ton.
Sudar s holivudskom mašinerijom
Nakon uspjeha u Cannesu i nominacija za Oscara, otvorila su vam se vrata Hollywooda. Snimali ste seriju The Eddy s Damienom Chazelleom, Knox goes away s Michaelom Keatonom… Kako ste doživjeli taj sustav?
Bilo je to potpuno ludo i prilično iscrpljujuće. Odjednom su me preuzele velike američke agencije, objašnjavajući mi planove za moju karijeru. No, američki set je čudan i zahtijeva brzu prilagodbu. Na snimanju serije The Eddy bila sam trudna, morala sam naučiti 14 pjesama, a jezik mi je bio sporiji od glumačkih partnera. U scenama s Andréom Hollandom on bi govorio toliko brzo da bih ja, u panici, počela raditi potpuno suprotne, čudne stvari, tresti se na setu… na kraju je to funkcioniralo.
S Michaelom Keatonom je bilo super zabavno, ali nevjerojatno brzo. On je istovremeno režirao i glumio, pa u nekim trenucima nisam znala režira li, glumi li ili samo razgovara sa mnom. Najteži dio američke industrije za mene su self-tape audicije. Pošalju ti deset stranica teksta na engleskom i očekuju da se sama snimiš kod kuće. Užasna sam u tome. Zato sam u jednom trenutku uzela muža i sina i proveli smo šest mjeseci u Los Angelesu kako bih audicije radila uživo i ozbiljno učila jezik.
Unatoč međunarodnim ponudama, odlučili ste da vaš dom ostane u Varšavi. Zašto?
Shvatila sam da mi, kada sam vani, užasno nedostaje poljska kultura. Vrlo sam povezana sa svojom zemljom, meni treba moja “izvorna krv”. U Americi me često percipiraju kroz prizmu Istočnoeuropljanke, dok me u Poljskoj prepoznaju u punom kapacitetu, kao umjetnicu i susjedu. Moj muž je također redatelj, imamo odvojene karijere, a sin nam ide u predškolu u Varšavi. Umjesto da stalno letim za Ameriku, počela sam pozivati američke redatelje k sebi. Dođu u Varšavu, odsjednu u hotelu blizu mog stana, popijemo kavu i prođemo kroz scenarij. Naučila sam reći “ne” i uzeti vrijeme za sebe. Najvažniji mi je proces, a ne industrijski tempo.
Život izvan ekrana: Majčinstvo i sazrijevanje
Kampanja za Oscara i majčinstvo dogodili su vam se praktički u isto vrijeme. Kako balansirate te dvije uloge?
Početak je bio izuzetno težak jer se sve odvijalo prebrzo. Svi govore o majčinstvu kroz ideale, ali to je proces u kojem učiš voljeti potpuno novo biće. Kroz rođenje sina počela sam dublje razumijevati i opraštati vlastitoj majci i baki, shvaćajući kroz što su sve prolazile. Danas, kada moj sin ima sedam godina, sve je mnogo lakše i ugodnije. Možemo razgovarati, provoditi vrijeme zajedno i to mi donosi nevjerojatan mir.
Pomažu li vam glumačke metode u odgoju sina? Ili neke njegove “metode”vama? (smijeh)
(smijeh) Ne, djeca su zapravo najbolji glumci. Kada se igraju, ona su potpuno, stopostotno u tom liku i toj emociji. Mi odrasli, a posebno mi glumci, možemo samo učiti od njih kako ponovno biti iskreni i prisutni u trenutku.
Fotografije: Aleksandra Modrzejewska-Mitan i Slano Film Days
