Ako je suvremena umjetnost labirint u kojem se mnogi izgube, onda je ona osoba koja u njemu ne samo da pronalazi put, već diktira pravila igre. U svojoj je karijeri spajala Veneciju, New York, Oberhausen i Rijeku. Razumije izazove i muke estetskog kameleonstva. Branka Benčić, povjesničarka umjetnosti i ravnateljica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci zapravo je kustoska rock-zvijezda, vizionarka i neumorna krojiteljica i interpretatorica vizualnog…A ono je stalno pred nama, i ne treba ga banalno diskreditirati.
U karijeri koja prkosi lokalnim okvirima, Branka je potpisala više od 180 izložbi diljem svijeta, preuzela kormilo Hrvatskog paviljona na prestižnom Venecijanskom bijenalu, te prije četvrt stoljeća pokrenula kultni program Cinemaniac > Misliti film na Pulskom filmskom festivalu, zauvijek promijenivši način na koji promatramo pokretne slike. Od nezavisne kustosice koja je iz istarskog Vodnjana i njezine Apoteke stvorila epicentar suvremene umjetnosti, do čelnice institucije koja hrabro redefinira muzejski prostor – njezin potpis sasvim sigurno nosi inteligenciju, oštrinu i stil.
S preko 600 objavljenih tekstova, nebrojenim međunarodnim žiriranjima i adresom između Rijeke i Zagreba, Branka Benčić utjelovljuje pravu Elle ženu: onu koja posjeduje moć, znanje i strast da umjetnost učini živom, opasnom i privlačnom. Neophodnom…U razgovoru za Elle, otkriva nam kako se upravlja kreativnim kaosom, što danas znači biti “vidljiva” na sceni i zašto je eksperiment jedini prostor prave slobode.
Izložba u MMSU Radikalna subjektivnost okuplja dvije umjetnice koje su još sedamdesetih radikalno propitivale odnos jezika, tijela i identiteta. Zašto vam se činilo važnim da upravo sada ponovno otvorimo taj razgovor?
Kao povjesničarku umjetnosti, kustosicu i danas ravnateljicu muzeja, zanima me kako pojedini povijesni umjetnički momenti mogu djelovati u sadašnjosti – kako ih možemo čitati izvan logike muzealizacije izoliranog predmeta i ponovno aktivirati u današnjem kontekstu, ponuditi nova čitanja, poglede i veze.
U tom smislu, Radikalna subjektivnost nastavlja i jedan širi programski interes MMSU-a od povijesti izložbi i umjetničkih pozicija koje nisu uvijek naprisutnije u umjetničkom prostoru kod nas. To su često upravo umjetnice i teme koje nisu dobile odgovarajuću vidljivost, niti u povijesti umjetnosti niti u lokalnom kontekstu. Većina radova na izložbi u Hrvatskoj dosad nije bila izlagana, a neki autorski opusi, poput onog Tomaso Binga, i dalje su slabo poznati čak i stručnoj publici. U tom smislu ima i određen didaktički moment.
Istodobno, čini mi se važnim da se ova izložba ne čita samo kao povijesni uvid, zanimalo me kako odjekuje u sadašnjosti. U trenutku kada se ponovno intenziviraju pitanja tijela, jezika, identiteta i slobode izražavanja, radovi Katalin Ladik i Tomaso Binga djeluju kao snažni, gotovo suvremeni odjeci. Otvaraju prostor za nove oblike subjektivacije. Zato mi se čini da je upravo sada važno ponovno otvoriti taj razgovor: jer muzeji nisu samo mjesta čuvanja, nego i mjesta aktivnog prevođenja prošlih umjetničkih praksi u pitanja koja nas se danas izravno tiču. Odnosno kako povijesne umjetničke i društvene procese možemo čitati kao strukture sadašnjosti koje i dalje oblikuju suvremenu društvenu i umjetničku imaginaciju.
Često se govori da je feminizam konačno ušao u institucije. Mislite li da je time postao snažniji ili je izgubio dio svoje subverzivne energije? Kako gledate na ovo opće „hrvatsko iskustvo“s feminizmom i otporom spram istog?
Možda se može činiti da je feminizam posljednjih godina vidljivije prisutan u institucijama – kroz veći interes za umjetnice, nove interpretacije zaboravljenih pozicija te sve veći broj projekata koji se bave feminističkim temama. Ipak, taj proces je i dalje spor i sporadičan. Istodobno, stvarnost izvan institucija često nas podsjeća koliko je taj pomak još krhak. Dovoljno je pogledati različite oblike javne reprezentacije, medije, svakodnevnicu, da vidimo koliko su rodne neravnopravnosti i dalje prisutne, primjerice Instagram profila “samo tipovi” koji dokumentra dnevnu dozu manela u javnom prostoru, koji svakodnevno reproduciraju obrasce isključivanja i stereotipizacije.
Ako govorimo o kontekstu MMSU-a, važno mi je naglasiti kontinuitet i postupno otvaranje programa prema umjetnicama i temama koje su ranije bile manje zastupljene. Muzejski program je dugo bio strukturiran oko ključnih (muških) figura hrvatske konceptualne umjetnosti, što je u određenom trenutku oblikovalo i njegovu važnost. Današnji program to proširuje, uključujući umjetnice i prakse koje su bile manje vidljive u ranijim institucionalnim čitanjima. U tom smislu, velike samostalne izložbe umjetnica poput Sanje Iveković, Jelene Jureše, Hane Miletić, Raffaelle Crispino, Katalin Ladik i Tomaso Binge nastavak su jednog šireg procesa redefiniranja mogućeg programa kao “muzeja umjetnica”.
U tekstu kataloga pišete o “neočekivanom subjektu”. Tko su danas ti neočekivani subjekti hrvatske kulture – i postoji li još prostor da ih institucije prepoznaju?
Pojam “neočekivanog subjekta” preuzimam od talijanske feminističke kritičarke Carle Lonzi, koja ga je koristila kako bi opisala emancipirani ženski subjekt, onaj koji odbija unaprijed zadane društvene uloge i djeluje kroz neočekivane geste, subverziju, ironiju, humor i otpor. Smatram da je taj pojam i danas iznimno aktualan. Žene u javnom prostoru još su uvijek često neočekivani subjekti, osobito kada odbijaju ispuniti očekivanja koja društvo postavlja pred njih ili kada zauzimaju prostor vlastitim uvjetima. Vjerujem da je upravo odgovornost kulturnih institucija prepoznati takve glasove, ne tek kada postanu dio kanona, nego dok još djeluju na njegovim rubovima. Institucije ne bi trebale samo potvrđivati postojeće vrijednosti, nego stvarati prostor za ono što još nije prepoznato, ali ima potencijal promijeniti način na koji razumijemo umjetnost i društvo.
Primjećujete li da publika danas traži više spektakl nego iskustvo? Kako se muzej može oduprijeti logici “instant-kulture”?
Mislim da danas ne možemo govoriti o publici kao jedinstvenoj kategoriji. Dio publike zasigurno privlače spektakularni, fotogenični sadržaji koji se lako dijele i brzo konzumiraju, ali jednako tako postoji i publika koja traži prostor za koncentraciju, promišljanje i susret s umjetničkim djelom. Problem nije u spektaklu samom po sebi, nego u trenutku kada iskustvo postane svedeno na trenutni dojam ili vizualni efekt. Upravo su spektakl i iskustvo pokretači velikog broja suvremenih radova koji umjetnost svode prvenstveno na doživljaj. No iskustvo ne mora biti površno, ono može biti i intelektualno, emocionalno i transformativno. Uloga muzeja nije suprotstaviti se iskustvu, nego stvoriti uvjete da ono traje dulje od nekoliko sekundi, da potakne pitanja, nelagodu, znatiželju ili dijalog. Muzej se logici instant-kulture može oduprijeti prije svega povjerenjem u svoju publiku. To znači ponuditi sadržaje koji ne podcjenjuju posjetitelja, omogućiti različite razine čitanja izložbe i stvoriti prostor u kojem nije nužno sve odmah razumjeti. Vrijednost muzeja danas nije u tome da proizvodi spektakl, nego da omogući iskustvo koje ostavlja trag i nastavlja djelovati i nakon izlaska iz izložbenog prostora.
Jednom ste rekli da muzej nije samo mjesto čuvanja umjetnosti nego i proizvodnje značenja. Kako proizvoditi značenje u vremenu algoritama, površnosti i neprekidne buke?
Muzej doista nije samo mjesto čuvanja umjetnosti, nego i prostor proizvodnje značenja. U vremenu algoritama, površnosti i neprekidne buke to značenje ne nastaje brzo niti linearno, nego kroz niz procesa koji zahtijevaju vrijeme i pažnju. To prije svega uključuje edukaciju i medijaciju, ali ne u didaktičkom smislu, nego kao kontinuirani proces razmjene i učenja. U muzeju obuhvaća cross platform povezivanje različitih aktivnosti i odjela, propusnost granica. Važna je i ideja stvaranja zajednice, oko muzeja kao prostora koji se ne obraća apstraktnoj publici, nego stvarnim ljudima i njihovim iskustvima.
Jednako tako, proizvodnja značenja podrazumijeva usporavanje: stvaranje uvjeta u kojima je moguće gledati, čitati i misliti bez pritiska trenutne reakcije, prostore mekih rubova. U tom smislu umjetnost nije izdvojena od društva, nego njegov aktivni sudionik – ona otvara pitanja, promišlja stvarnost iz različitih perspektiva. Zato mi se čini da je uloga muzeja danas kompleksnija nego ikad: on je istodobno prostor istraživanja, interpretacije, razonode, slobodnog vremena, slušanja, odnosno kompleksna muzejska mašina koja povezuje različite razine znanja, iskustva i produkcije značenja.
Nerijetko se čini da je hrvatska država još uvijek nezrela te kulturu doživljava kao trošak, a ne kao javno dobro. Dijelite li taj dojam?
Imperativi komercijalizacije, monetizacije i trivijalizacije dolaze iz pozicija koje kulturu, pa time i umjetnost i muzej, svode na robu. Takvo razumijevanje kulture reducira njezinu društvenu ulogu i zanemaruje činjenicu da je ona prije svega javno dobro i prostor proizvodnje značenja. Društvena imaginacija 20. stoljeća počivala je na ideji javnih institucija kao mjesta obrazovanja, emancipacije i dostupnosti kulture. Danas se taj model fragmentira, ali to ne znači da je iscrpljen, naprotiv, otvara prostor da ga ponovno promislimo u novim uvjetima. U tom smislu, uloga muzeja postaje još važnija: ne kao prostora koji se suprotstavlja suvremenim procesima, nego kao mjesta koje inzistira na kompleksnosti, sporosti i različitim razinama čitanja, čak i kada to ide protiv dominantne logike brzog i mjerljivog učinka.
Rijeka je grad čiji identitet određuje more, koje daje taj osjećaj slobode, stalnog prijelaza između različitih svjetova?
Izložbom Iza plime, koju sam kustoski realizirala u MMSU-u, a koja je uključila radove iz zbirke muzeja i pozvanih umjetnika, ali putujućim transnacionalnim festivalom Art Explora za koji sam osmislila desetodnevni program istog naziva, bavili smo se morem kao višeslojnim prostorom, ne samo kao inspiracijom, nego i kao uvjetom života, rada i kretanja.
More je istodobno svakodnevica i imaginarij: ono određuje ritam grada, ali ga i otvara prema globalnim tokovima, ekonomijama i migracijama. U tom smislu, Jadran nije samo geografski okvir, nego i prostor maritimne logistike, infrastruktura kroz koju se odvijaju kretanja roba, rada i kapitala, ali i prostor kulturnih i osobnih projekcija. Uranjanje u temu mora pritom nije bilo samo tematsko, nego i metodološko: pokušaj da se različite perspective, od umjetničkih do infrastrukturnih, čitaju zajedno, bez hijerarhije. U širem smislu, Rijeka se ne može razumjeti bez Mediterana kao kulturnog i povijesnog horizonta koji oblikuje načine života, ali i bez Jadrana kao konkretnog, materijalnog i ekonomskog prostora svakodnevice. Upravo ta napetost između osjećaja slobode i konkretnih materijalnih uvjeta života na moru čini ga ključnim za razumijevanje identiteta grada. Kao dijete rođeno u gradu na moru, u Puli, taj nestabilan plavi horizont moja je omiljena konstanta, čak i kada nije blizu.
Vi desetljećima gradite međunarodne suradnje i pratite europsku umjetničku scenu. Što hrvatska kultura može ponuditi Europi, a što još uvijek ne zna dovoljno cijeniti kod sebe?
Imala sam priliku s hrvatskim umjetnicima realizirati samostalne i grupne izložbe u međunarodnom kontekstu, od Hrvatskog paviljona na Bijenalu u Veneciji, preko europskih institucija, ili projekcija video radova i filmskih festivala. To je bilo izuzetno važno i formativno iskustvo, rad u bliskom kontaktu s umjetnicima, dijeljenje procesa i umjetničkog prostora, uvelike me oblikovalo kao nezavisnu kustosicu. Ne tako davno u jednom sam intervjuu rekla kako je suvremena umjetnost naš možda najvažniji kulturni izvozni proizvod. I dalje stojim iza te izjave, ali bih je danas možda malo proširila. Dio hrvatske suvremene umjetnosti već desetljećima aktivno sudjeluje u međunarodnim tokovima, od ključnih povijesnih pozicija umjetnika formiranih 1960-ih i 1970-ih, pa sve do umjetnika i umjetnica moje generacije. To su ponekad umjetnici koji su međunarodno relevantni i prepoznati, dok je njihova recepcija u domaćem kontekstu i možda dalje nedovoljno razvijena ili zakašnjela. Možda je zato ključno pitanje i što mi sami još uvijek ne vrednujemo dovoljno: vlastite arhive, vlastite povijesti izložbi i vlastite umjetničke pozicije, koje često tek kroz međunarodnu recepciju dobivaju puni legitimitet. Istodobno, važno je pitati i tko postavlja kriterije i na koji se način vrijednosti uopće formiraju, odnosno gdje se danas proizvodi ono što prepoznajemo kao relevantno.
Kada biste izložbu Radikalna subjektivnost morali sažeti u jednu poruku za mlade žene koje danas tek pronalaze vlastiti glas, što biste im poručili?
Da gledamo čitamo i slušamo Katalin Ladik i Tomaso Binga. Zaključila bih riječima Katalin Ladik iz pjesme Dođi sa mnom u mitologiju, koje su me se dojmile još na zagrebaškom performansu u Gorgoni dok ih je izvodila sama umjetnica, pa sam njima i zaključila esej u katalogu izložbe – Stvoritelj više nema vlasti nada mnom. Nemam izgleda. Dakle ja sam aktualna.
Fotografije: MMSU, Kristina Barišić
