Dugogodišnja novinarka, urednica i jedno od najvažnijih kulturnih lica s malih ekrana, Vlatka Kolarović, u otvorenom intervjuu za Elle vodi nas kroz labirinte vlastite i naše medijske prošlosti, izazove digitalne sadašnjice i čaroliju svojih novih profesionalnih etapa u Puli, gradu u kojemu je rođena i u kojemu od nedavno upravlja javnom ustanovom Pula Film Festival.
Od kultnog Drugog formata i Kluba čitatelja – projekata koji su slavljeni, a koji su ispunjavali onu, možda i najvažniju medijsku funkciju, a to je da odgovorno i edukativno djeluju u korist „običnog“ čitatelja i gledatelja – pa sve do izazovnih menadžerskih voda u filmskoj industriji, Vlatka s prepoznatljivom intelektualnom oštrinom i toplinom secira društvo u kojem živimo.
Nakon godina provedenih u televizijskom novinarstvu i autorskim formatima, što vam danas znači emisija Drugi format? Postoji li neko pitanje koje ste kroz taj projekt pokušavali postaviti društvu, a da na njega još uvijek niste dobili odgovor?
Za one koji se tog vremena možda ne sjećaju, važno je reći nešto o kontekstu. Emisija je pokrenuta 2005. godine, u razdoblju kada je internet tek ulazio u naše živote. Još nije bilo pametnih telefona, društvenih mreža ni umjetne inteligencije, a medijski krajolik bio je bitno drukčiji od današnjeg. Kada smo pokretali Drugi format, ideja je bila dati prostor ljudima koji su u medijima uglavnom bili nevidljivi, a imali su mnogo toga za reći o društvu, umjetnosti, tehnologiji i kulturi. Kroz emisiju je prošlo više od petsto domaćih i svjetskih intelektualaca, pisaca, umjetnika, dizajnera, filozofa. Bila je to prava riznica promišljanja o kreativnosti, ulozi kulture i njezinu mjestu u suvremenom društvu. Mnoga pitanja koja sam tada postavljala i danas su jednako relevantna. Na svako od njih postoji mnoštvo mogućih odgovora, ali kada bih ih trebala svesti na zajednički nazivnik, rekla bih da su svi nosili sličnu poruku: važno je biti otvoren prema svijetu oko sebe, njegovati znatiželju i ono što je Rob Riemen nazvao „plemstvom duha“.
Drugi format često je otvarao prostor za teme koje su se opirale brzini medijskog vremena. Imate li dojam da danas živimo u razdoblju u kojem je dubina postala “svojevrstan luksuz?”
Mislim da je najveći luksuz današnjice postalo vrijeme. A s vremenom dolaze i disciplina, rad na sebi, prostor za samoću i strpljenje. Uronjeni smo u medijski svijet iz kojeg rijetko uspijevamo izroniti i na trenutak duboko udahnuti. Živimo okruženi tuđim životima, često nesvjesni vlastitoga. Posebno mislim na ono što nazivam „interaktivnim samoćama“ – možda najsofisticiraniji oblik otuđenja, zapakiran u reelse tuđe sreće i uspjeha. Za mene je luksuz oduvijek bio povezan s načinom na koji raspolažemo vlastitim vremenom. No da bismo živjeli takvim životom, najprije bismo morali naučiti povremeno ugasiti mobitele. Ponekad sam ljuta na samu sebe jer, iako razumijem mehanizme algoritama, digitalne ovisnosti i prividne povezanosti, i sama ostajem duboko uronjena u taj svijet.
Klub čitatelja koji ste vodili okupio je zajednicu ljudi kojima je književnost bila mnogo više od razonode. Kako ste doživjeli njegovo gašenje i što nam ono govori o kulturi čitanja u Hrvatskoj danas?
Temeljna ideja Kluba čitatelja bila je da je svaki čitatelj jednako vrijedan. Ne postoje velika i mala čitanja, niti ispravni i pogrešni doživljaji knjige. Naše osobno iskustvo teksta, kakvo god bilo, jednako je legitimno kao i bilo koje drugo. Zato sam u emisiju pozivala ljude iz najrazličitijih profesija i životnih iskustava. Željela sam pokazati da o jednoj knjizi postoji onoliko mišljenja koliko postoji čitatelja. Zvuči jednostavno, ali upravo tada postajemo svjesni koliko se čitanje ponekad nepotrebno elitizira i udaljava od takozvanog „običnog“ čitatelja. Iznenadilo me koliko je ljudi pratilo emisiju, premda se emitirala na Trećem programu Hrvatske televizije i nije imala nikakvu digitalnu vidljivost. Komunikacija s gledateljima odvijala se na danas gotovo zaboravljen epistolaran način – pismima i razglednicama. Bila je po mnogočemu retro, mislim da su je ljudi zato voljeli; davala im je i osjećaj pripadanja zajednici.
Mogu li književni klubovi, festivali i nezavisne kulturne inicijative nadomjestiti ono što institucije često ne uspijevaju – stvoriti osjećaj pripadnosti i dijaloga?
Da, publika dana s ne dolazi zbog toga da čuje „nešto novo“ ili da pogleda film koji ionako može pogledati bio gdje drugdje. Svaki tehnološki trend za sobom povlači i svojevrsni „retro“, a čitateljski klubovi, koji danas postoje u svakoj narodnoj knjižnici u Hrvatskoj, upravo su takav trend. Koliko god bili povezani s tehnologijom, danas nam najviše nedostaju – drugi ljudi.
Što vas je privuklo novoj profesionalnoj etapi i što ste u filmu pronašli, a možda više niste nalazili u televiziji?
Biti ravnateljica javne ustanove u kulturi nema zapravo toliko veze s ljubavlju prema filmu ili kulturi općenito. Moj današnji posao uglavnom je menadžerski, ali mislim da me upravo taj aspekt kulture posebno veseli i zanima. Mnogi će reći da produkcija nije kreativna, no ja mislim upravo suprotno. Čvrsti budžetski okviri zahtijevaju da budete najbolji što možete, a to nerijetko traži mnogo više domišljatosti i kreativnosti nego uređivanje emisije.
Film i književnost često dijele isti teritorij sjećanja, identiteta i pripovijedanja. Koji vas medij danas više uzbuđuje kao gledateljicu i čitateljicu?
U književnosti više volim klasiku, a u filmu eksperiment. Ipak, ono što me i dalje najviše intrigira su javne izvedbe – kazalište i koncerti. Svaki je susret s izvođačima neponovljiv i zato će za mene uvijek biti na vrhu liste.
Hrvatska se često promatra iz perspektive centra, dok njezine mnogobrojne „provincije“ ostaju izvan fokusa. Kako vi danas promišljate naše provincije – kao geografska mjesta, mentalne prostore, rezervoare “drukčijih mogućnosti?”
Velika je to, važna, i rekla bih, vječna tema; odnos središta i periferije, ideja da imperijalni centri proizvode predodžbe o perifernim prostorima kroz diskurs moći, stvaraju narative, legitimnu kulturu i dominantne trendove, gotovo kao univerzalni model. No, ja na taj odnos ne gledam tako i ne volim koristiti simboličku podjelu na centar i provinciju. Pula je doista posljednja stanica nakon koje se prostire samo more; u nju se ne dolazi slučajno. To malo mjesto na rubu velike povijesti istodobno je svojevrsni hub u kojem se i danas osjećaju otvorenost, srdačnost, bunt i multikulturalnost koja nije tek floskula. Provincija je stanje duha, a ne teritorija. Rubni prostori poput Pule često su bili sjecišta jezika, tradicija i identiteta, mjesta na kojima se odmalena uči razumijevanju drugih i drukčijih. U Puli smo svi „oni drugi”.
Odrasli ste i profesionalno se oblikovali između različitih gradova i sredina. Što vas je Pula naučila o svijetu, a što ste morali naučiti izvan nje?
Naučila me da su prostori grada i naša sjećanja na njih vrlo intimna kategorija, čak i kada je riječ o općim mjestima. Kartografija je uvijek imaginarno područje u kojem postoje brojni slojevi kolektivne memorije. Primjerice, ja, baš kao i brojni drugi stanovnici Pule, nemam sjećanja na više od trećine svojega rodnog grada jer ga nikada nisam vidjela. Na karti su neki prostori za mene slijepe točke. Iza zidova Arsenala, bodljikave žice Muzila, nepristupačnih podzemnih tunela ili tvrđava za mene nema ničega. Paradoksalno, za brojne stanovnike nekadašnje Jugoslavije to su mjesta ispunjena intenzivnim emocijama i jasnim sjećanjima na služenje vojnog roka. Za njih je Pula grad koji ja nikada nisam vidjela. Tako me, slučajno ili ne, Pula naučila da su i prazna mjesta često ispunjena značenjem.
Postoji ona poznata razlika između grada koji napuštamo i grada kojem se vraćamo. Kakvu ste Pulu ostavili iza sebe, a kakvu ste zatekli kada ste joj se ponovno približili kroz profesionalni angažman?
Svi se gradovi mijenjaju i rastu zajedno s nama, a s njima nerijetko imamo složene odnose. Zato su gradovi u kojima smo odrastali za nas uvijek fascinantni; nigdje kao ondje nema toliko upisanih memorija i tragova u efemernom. „Obične“ točke grada koje netko drugi možda ni ne primjećuje za nas su čvrsta identitetska mjesta. Neki trošni zidići pred zgradama na kojima smo davno nekoga čekali ili školska stepeništa na kojima smo provodili veliki odmor za mene su mjesta ispunjena snažnim emocijama. Tu svoju staru Pulu nalazim i danas – Pulu svojega djetinjstva, šumice uz Lungomare, plaže i tihe ulice. To je i grad u kojem su nekada živjeli moji roditelji kojih danas više nema.
Televizija je medij koji vas svakodnevno suočava s ljudima, njihovim pričama i karakterima. Što je najvažnije što ste naučili o ljudima tijekom svih tih godina pred kamerama i iza njih?
Najveći ljudi nerijetko su i najjednostavniji, a upravo je u tome dio njihove veličine. Pisac i esejist Cees Nooteboom rekao mi je jednom u emisiji da, kada dođe u novi grad, najviše voli sjediti na nekom mirnom mjestu i promatrati ljude kako prolaze. Za njega je smisao života u malim, običnim trenucima predaha. Mnoge sam zanimljive svjetove otkrila upoznajući svoje goste, ali najviše u životu ipak naučiš od ljudi s kojima radiš svaki dan. S ljudima je najteže, ali i najljepše. Upravo je u tome privlačnost zajedničkih projekata, bilo da je riječ o televiziji ili filmskom festivalu.
Je li vas televizija učinila optimističnijom ili skeptičnijom prema društvu u kojem živimo?
Zastrašujuća je moć medija i mogućnost oblikovanja percepcije kroz sliku i zvuk – tome me naučila televizija. Ne mislim pritom nužno na svjesnu ili zlonamjernu manipulaciju, već na nešto što je samom mediju imanentno. Montažom različitih kadrova stvaraju se značenja i narativi koji snažno utječu na način na koji doživljavamo stvarnost. Mediji su doista velika sila. Ako nisi profesionalac koji se njima bavi, kao gledatelj o tome uglavnom ne razmišljaš. Ipak, ta istodobno zapanjujuća i fascinantna moć medija uvijek me iznova intrigira. Naravno, u današnjem društvu nema mnogo razloga za optimizam i ne treba nam televizija da bi nas na to podsjetila. Unatoč tome, život i dalje promatram s vedrije obale.
Kada biste morali izdvojiti jednu knjigu kojoj se uvijek vraćate i jedan film koji vas je trajno obilježio, koji bi to naslovi bili i zašto?
Od filmova svakako Antonionijevo Uvećanje (Blow-Up). Razloga je mnogo, ali možda ponajviše zbog moje fascinacije vidljivim i nevidljivim, onime što nije izgovoreno, pokazano ili zapisano. Uvijek su me zanimale bjeline između riječi, neizgovoreno u filmu, prostor koji treba ispuniti značenjem. Veliko je otkriće u mladosti za mene bio i opus Petera Greenawaya te glazba Michaela Nymana, kojima se često vraćam. Od knjiga i dalje ostajem vjerna pjesnicima: Wisławi Szymborskoj, a posljednjih godina i Adamu Zagajewskom. Kako bi rekao Štulić – Poljska u mom srcu. No teško je govoriti o samo jednom autoru. Kada sam nedavno iz Zagreba u Pulu selila knjige „za prvu ruku“, među njima su se našli Austerlitz W. G. Sebalda, Brodskijev Vodeni žig, knjige Zygmunta Baumana i Gillesa Lipovetskog ali, primjerice, i Dejan Sudjica i njegova knjiga The Language of Things. Ništa na mom životnom putovanju ne dolazi u malim količinama – uvijek je to pun gepek.
U vremenu kada su pažnja i koncentracija postale rijetka “roba”, što vas danas uspijeva potpuno zaokupiti – profesionalno, intelektualno ili emotivno?
Fotografija kao medij. Ona me i dalje fascinira i za mene će uvijek ostati velika ljubav. Bez obzira na to što nam danas pažnju zaokuplja gotovo sve i što je količina vremena koju smo u životu protratili doista zapanjujuća, još uvijek postoje autori zbog kojih mi nije teško sjesti u automobil i voziti satima samo da bih ih vidjela. Najčešće su to upravo izložbe, koncerti ili kazališne predstave. Zadnji moj takav put bio je nedavno na izložbu Jeffa Walla u Torino.
Majčinstvo često mijenja pogled na vrijeme, budućnost i prioritete. Na koje su vas načine vaša djeca iznenadila i natjerala da preispitate vlastita uvjerenja?
Mnoge stvari o majčinstvu nitko vas ne može naučiti prije nego što dobijete djecu. Primjerice, paničan strah koji osjetite svaki put kada su u opasnosti. Zatim spoznaju da nismo mi oslonac svojoj djeci, nego su oni oslonac nama. Kada iz te perspektive promatrate vlastite roditelje, puno bolje razumijete mnoge njihove postupke i shvaćate koliko smo im mi kao djeca značili, koliko smo im ponekad pomagali ili bili saveznici. S djetetom preispitujete vlastite navike, usađene vrijednosti i obrasce ponašanja te iznova proživljavate dijelove vlastitoga života – vrtiće, škole i odnose koji su vas oblikovali. Koliko god mislila da razumijem svoj odnos s djecom, za mene je majčinstvo i dalje najveća tajna svemira.
Kada razmišljate o projektima koji su pred vama, očekivanjima koja imate od sebe i svijeta oko sebe, što vam se danas čini važnijim: uspjeh, smisao ili trag koji ostavljamo u životima drugih ljudi?
Uspjeh je za mene uvijek i jedino povezan s ljudima kojima smo okruženi i životom koji s njima dijelimo. Namjerno kažem „dijelimo“, jer mislim da je to najvažniji glagol na svijetu, osim tvoga, Srđane – ljubavi, kako glasi tvoja važna zbirka pjesama, Ljubav je glagol.
Dijeliti sve što imaš, bez kalkulacije: vrijeme, ljubav, ideje, strpljenje, stvari, hranu, vizije, znanje. Dijeliti sebe s ljudima koje voliš. Da sada ne zvučim kao da propovijedam, ali doista vjerujem da je upravo u tome jedina sreća i jedini smisao. Moj je moto oduvijek bio da mi je draže jeftino vino i snack s prijateljima na klupici nego najskuplji restoran s pogrešnim ljudima. Na toj klupici uvijek me možete potražiti.
Fotografije: Manuel Angelini
