Nedavno je jedna moja frendica na fejsu postavila sljedeće pitanje: što biste sad odmah pojeli da možete pojest’ štogod vam padne napamet i da se od toga NE udebljate, NE skoči vam šećer, NE naraste vam kolesterol, NE dobijete žgaravicu ili reflkus? Drugim riječima, da odjednom dobijete supermoć po kojoj se poništavaju svi negativni učinci hrane. Što biste odmah izjeli?
Ja sam, naravno, odmah imala spreman odgovor:
- Pohani picek s rizi-bizijem ILI pohani oslić s krumpir salatom
- Plata s pršutom i finim sirevima uz kisele krastavce i bijeli kruh
- čokoladni puding s gomilom šlaga (onog pravog, istučenog od slatkog vrhnja) ili voćna salata s gomilom šlaga. Ili sladoled sa šlagom. ŠLAG!!!
- palačinke s pekmezom od marelice ili jagode preko kojeg je premazano kiselo vrhnje (znam, neobično, ali OBOŽAVAM)
APSOLUTNO NIJEDNO od tih jela već godinama ne jedem, kao i još hrpu drugih stvari – bilo što od bijelog brašna (bijeli kruh, bijela tjestenina), riža, bilo što sa šećerom (a ima ga u koječemu, uključujući industrijske kisele krastavce i kobasice), bilo što s previše masnoća (svinjetina i ostalo crveno meso, bilo što pohano ili prženo, punomasni mliječni proizvodi i mlijeko), čak i neke vrste voća (pogotovo suho) jedem jako rijetko i oprezno. I tako redom.
Debljina, dijabetes tipa 2 i još neki zdravstveni problemi primorali su me na potpunu izmjenu prehrane i, moram vam priznati, dosta sam se pristojno navikla. Imam svoje male gušte i u toj, potpuno izmijenjenoj prehrani. Heljdine špagete s pečenim cherry rajčicama, patliđanom, češnjakom i maslinovim uljem pa s naribanim dimljenim tofuom su mi stvarno odličan specijalitet. Usavršila sam izradu chia pudinga od kakaa. Rasturam pečenje srdelica u fritezi na vrući zrak. Sendviče si radim s raznim integralnim kruhovima, avokadom umjesto majoneze, grilanim pilećim filetom, zrnatim sirom i rukolom. Stvarno su mljac. Ništa mi ne fali. I dalje sam velika zaljubljenica u hranu. A vaga i nalazi pokazuju puno ljepše brojke.
No netko na facebooku postavi pitanje što bismo pojeli istog časa da to nema nikakvih posljedica i – evo njih! Pohani picek, šlag i palačinke uplešu mi u mozak bez imalo pardona i zadrške. Odmah sanjarski napola sklopim oči i zamislim ih na svojem tanjuru. Pjevaju mi serenadu koju ni godine osviještene prehrane nisu nimalo utišale.
Food noise
To vam se, dragi moji, zove food noise. Da moram prevoditi taj izraz na hrvatski, nazvala bih ga „serenadom hrane“, iako je taj prijevod veoma pjesnički i neprecizan, ali točno opisuje situaciju. Izraz food noise popularizirali su engleski govornici koji se bore s debljinom i pokušajima promjene prehrambenih navika, a opisuje onaj filing kad niste baš gladni, ali ne možete prestati razmišljati o hrani. Kod nekih od nas, ta buka u glavi je zaglušujuća i neprekidna, a da stvar bude još napornija, izrazito je emocionalno obojena.
Nije fora u tome da samo VOLIMO jesti i OBOŽAVAMO hranu. Puno ljudi voli jesti. Puno ljudi voli dobru pizzu ili kremšnitu pa ih svejedno ne zamišljaju pedeset puta dnevno. Puno ljudi voli pohance, dobro se napucat hranom na svadbi, puno ljudi jedva čeka pašticadu ili pečenu puricu za Božić, masa ih sanja o maminim štrudlama i kolačima, špeku bi, uvjerena sam, i mnogi mršavci skladali ljubavnu pjesmu, red pred kebab-pečenjarama u pet ujutro, nakon izlaska, nije pretrpan samo debeljucama i debeljuškastim partijanerima. Svi su tamo i svi vole jesti. Ali food noise je nešto drugo. Food noise je kao radio koji 24 sata dnevno svira hranu. Kod nekih tiho i u pozadini, a kod nekih, kao kod mene, kao da istodobno pušta koncert Thompsona, Metallice i limenog orkestra preko najjačeg razglasa poznatog civilizaciji. Neprekidno.
Svi moji doručci
Da vam opišem samo jedan svoj prosječan dan što se toga tiče. Probudim se i u roku od maksimalno pola sata sam toliko sam gladna da bih bila spremna na glodanje namještaja. Ali lako za to. I prije nego što nastupi osjetna glad, meni se glavom počnu vrtjeti prizori savršenog doručka. I naravno da se kao prva gošća ne pojavi ono što ću na kraju zapravo i pojesti – zobena kaša s grčkim jogurtom (onaj s 0 % masnoće, molićulijepo) i bobičastim voćem. Ne, prvi se pojavi gospodin Savršeni Kroasan, u mojim mislima i uspomenama onaj koji su posluživali krajem devedesetih u „Lenuciju“ na Zrinjevcu. Uz Earl Grey s mlijekom (u kojem su, NARAVNO, dva šećera iz vrećice). Zatim se sjetim kajgane kakvu zna ispeći samo moja mama – ima neki savršen osjećaj za to kada baciti smućkana jaja na vruće ulje, tako da odmah zacvrče, malo se napuhnu, na dnu im se napravi lagana korica, ali na površini ostanu malo mekanija. Još bi usput znala i prepeći malo špeka s njima… A kad bi uz to bilo i friškog bijelog kruha i paradajza… o, Bože, zašto si to uopće stvorio, a onda mi oduzeo? OK, paradajz si mi ostavio…
Negdje u prikrajku mozga pojavi se i ljetna pašteta na kruhu sa svježim paradajzom i paprikom, a kad baš jako sanjarski odlutam, tu su i bakine svježe paprike koje je punila nečim što je zvala „premaz“, a sastojalo se od maslaca, svježeg sira „od kumica“, nasjeckane šunke, kiselih krastavaca i još svakojakih drugih krasnih stvari koje bi našla u hladnjaku, a koje bismo onda jeli tako što bismo ih prerezali na četvrtine u „lađice“, pa onda razmazuješ taj premaz iz paprike na kruh, a usput hrskaš papriku. A kad smo kod „lađica“, sjetim se i kako bi me tata subotom vodio na Trešnjevački plac sa sobom, onda tamo kupio svježa jaja i debrecinke, pa bi onda, kad bismo se vratili kući, ta jaja i debrecinke skuhao i narezao na tanjuru – jaja na „lađice“, a debrecinke na kolutiće i sve je bilo narančasto, sretno i sigurno…
Dok s cijelog tog sanjarenja dođem do svoje zobene kaše ili već neke varijante za doručak (koji put je i „proteinski“ pa fakat i jedem ta „narančasta“ tvrdokuhana jaja, ali dakako, bez debrecinki), mozak mi je već toliko nabrijan na hranu da i od obične zobene kaše počnem smišljati akrobacije – dodajem orašaste plodove, žličicu kakaa, još malo malina… pa je bude previše, ali je svejedno smažem.
A onda počnem razmišljati „kaj bum za ručak“.
Koji put i „kaj bum“ za ručak dva dana unaprijed.
Pa dok iz svih nostalgičnih slika fabuloznih obroka koje sam tijekom života pojela u kućnoj i restoranskoj radinosti isfiltriram ono što bi moglo biti mojem zdravstvenom stanju prihvatljivo, kad tome još dodam i ograničenja koja bi trebalo uzeti u obzir ne samo zato što treba jesti zdravo, nego i MANJE, da bi se smršavjelo – ručak postaje projekt. Mozak mi slaže Excel tablice dok želudac snima reklame za pekaru i pizzeriju. I to je istodobno i naporno i veselo. Ali stalno se, STALNO vrti.
Zamjenske serenade
Meni zbog toga „ubaciti nešto brzo u kljun“ nije opcija. Ne samo zato što to nije zdravo (jer kad se „nešto brzo ubacuje u kljun“, obično to budu pekarski proizvodi ili fast food), nego zato što i kad JEST zdravo (ima i takvih čudesa), neće dovoljno utišati sve te ludorije o hrani koje su mi se uzvrtjele glavom. Nema brzo i jednostavno. Moram, nakon takvih show programa u glavi, imati pun tanjur na kojem se imam čime baviti. Tek tako mogu možda na koji sat prestati razmišljati o hrani.
No kako sati odmiču, bliži se i večera…
„Pa pojedi samo jedan bombon, neće ti ništa bit’ od jednoga!“
To je ono što ljudi koji nemaju problema s hranom i kilogramima ne razumiju. Ni sama ne znam koliko puta u životu sam čula: „Ne kužim. Pa pojedi JEDAN bombon, neće ti od JEDNOG bombona bit ništa“ ili: „Stani s jelom kad isprazniš pola tanjura, to ti je najbolji recept“ ili „Pa, preskoči večeru, tak’ sam ja stala u haljinu za vjenčanje“ ili „Ja znam jednog koji je ženi zabetoniral usta“. OK, ovo zadnje se šalim. Ali što se svega ostalog tiče, nikada nikome od ljudi koji nemaju probleme s debljinom nisam uspjela objasniti da ja ništa od toga što oni predlažu -ne mogu. Odnosno, mogu kratkoročno. A onda serenade postanu neizdržive. I bubnjaju u glavi čak i kad začepiš uši.
Moje je rješenje – i JEDINO koje mi je dosad u životu uspjelo na dulje od nekoliko mjeseci – zamijeniti stare serenade novima. Običnijim jezikom – u zdravijoj, manje kaloričnoj hrani, pronaći nova jela koja volim. JEDINO se tako mogu boriti protiv serenade pohanog piceka, čokoladnog pudinga sa šlagom i tatinih narančastih debrecinki.
Njegovo veličanstvo Ozempic
A onda su se pojavili Ozempic i ostali GLP-1 lijekovi.
Food noise je zapravo izraz koji su smislili korisnici Ozempica (i drugih lijekova koji su isti ili slični kao Ozempic – Mounjaro, Wegovy i sl.), a smislili su ga u silnom oduševljenju time što Ozempic i ostali GLP-1 agonisti utišavaju te serenade. Utišavaju food noise. Nije samo da od Ozempica, Mounjara i sličnih prestanete biti gladni – premda se i to događa. Glavni je trik to da prestajete razmišljati o hrani onako kako to mi, histerični ovisnici i zaljubljenici u hranu, razmišljamo otkad znamo za sebe. Za mnoge od nas koji se borimo s debljinom i gore opisanim odnosom prema hrani – to je doslovno spas. Jer ne, nema te snage volje koja može utišati tu buku. Možemo joj se odupirati, možemo smišljati zaobilazna rješenja, ali eliminirati je ne možemo. NE MOŽEMO.
Umnogome je to nalik ovisnosti, premda nisam sigurna dolazi li iz istih neuroloških i metaboličkih izvora. Jednom sam intervjuirala jednog vrlo uspješnog čovjeka koji je nekad bio ovisnik o heroinu, ali eto, već je više od dvadeset pet godina čist i uspijeva ne uzimati heroin niti ikakve druge opijate. U intervjuu mi je rekao, sasvim ozbiljno: „Ja I SADA želim heroin. Stalno. Svaki dan, i kad mi je lijepo, i kad mi je teško, i kad sam sretan i kad sam nesretan. Odlučio sam ga više ne uzimati prije dvadeset pet godina, ali točnije bi bilo reći da ga odlučujem ne uzimati svakih pola sata-sat svakoga dana.“
E, to. TOČNO to.
Ja svaki dan, možda čak i svaki sat SVJESNO ODLUČUJEM ne pojesti pohanog piceka, krumpir salatu i puuuuuuno šlaga.
Za razliku od ovisnika o heroinu, koji – barem mislim – nemaju takav lijek koji bi im blokirao želju da uzimaju heroin, mi, debeli, sad imamo Ozempic. I to je divna stvar.
No reakcije šire društvene ekipe, pa čak i intelektualaca, blago su rečeno – zanimljive. Prvo je tu generalna zabrinutost zbog toga što je to ipak lijek, a svaki lijek ima nuspojave, plus – lijek je novi pa se ne znaju dugoročni rizici. Dobro. To mogu shvatiti. Svatko s dva zrna kritičkog razmišljanja u glavi to se mora zapitati. No nekako se, kad je riječ o Ozempicu, odnosno nečemu što tako divno, brzo i uspješno rješava problem debljine – MALO PREZLOČESTO PITAJU.
„Jesi smršavila ONAK KAK TREBA ili se PIKAŠ KO NARKOMANKA?“
Nekako je, kad je riječ o Ozempicu, njegovo korištenje postalo sinonim za „varanje“. Ako ga uzimaš i tako si smršavjela, poslužila si se nepoštenim prečacem, varaš ovaj pošten narod i mažeš mu oči. Kao, svi oni drugi se pošteno cijeli život drže pravilne prehrane i zato su vitki, a sad ti tu dolaziš s nekom nefer prednošću, nelojalno konkuriraš na tržištu vitkosti. Sačuvaj Bože da bi se uzelo u obzir kako je riječ o lijeku koji ti liječi BOLEST (koju oni nemaju). A ne. „Bokte, kak si smršavila“, prokomentirao mi je nedavno jedan poznanik kad me sreo u gradu. Zatim se mangupski, malo zločesto osmjehnuo i dodao: „Jesi to sve sama, ONAK KAK TREBA – ili se pikaš ko narkomanka?“
Dakle, imamo „onak’ kak’ treba“ i „pikanje ko narkomanka“. Jedno je pošteno, a drugo nepošteno, praktički ilegalno. U svakom slučaju vrijedno poruge.
Baš me zanima hoće li tako postaviti stvari ako mu jednog dana zatreba lijek protiv visokog tlaka, nefunkcionalne štitnjače ili upale pluća. Kako bi bilo da ga upitam: „Ka’e, buraz? Jesi onu aritmiju riješio sam, ONAK KAK TREBA ili gutaš pilseve ko Amy Winehouse?“. „Jesi onu upalu pluća prehodao ko pravi frajer ili si ko maćuhica odjurio doktoru po antibiotik?“
I ne, nisam mu htjela reć da sam smršavjela bez Ozempica, „onak kak treba“ u njegovu sustavu vrijednosti. Nisam mu to htjela reći ne samo zato što mi njegov stav ide na živce, nego i zato što mi je ŽAO što to moram činiti sama, bez pomoći GLP-1 agonista, a to moram samo zato što imam žučne kamence, koji su kontraindikacija za Ozempic, Mounjaro itd. Samo zbog žučnih kamenaca moji dani izgledaju onako kako sam ih gore opisala. Da ih mogu promijeniti tako da se „pikam“ Ozempicom, učinila bih to odmah, bez treptaja, bez imalo oklijevanja. Svatko tko je bio u mojoj situaciji jako dobro razumije zašto.
Ni intelektualci ne kuže
No nije moj poznanik jedini koji razmišlja tako. Možda ne tako sirovo i blesavo, ali s vrlo sličnim stavom u pozadini tako razmišljaju i neki vrhunski intelektualci, prosvijećene njuške, face koje navodno o svemu o čemu govore prvo duboko razmisle, dubinski se informiraju pa tek onda progovore.
Bila je nedavno na televiziji jedna emisija, panel u kojem cijenjeni intelektualci bistre aktualne teme i trendove. I dotakli su se Ozempica. Gledala sam i slušala njihova izlaganja razjapljenih usta od laganog štoka i vjeverice. Količina pogrešnih podataka, pretpostavki, zaključaka i vrijednosnih sudova koja je iz njihova usta izletjela eterom bez pol frke bi ih smjestila u društvo s mojim poznanikom koji govori o „pikanju ko narkomanka“.
Svi osim jedne žene (koja, usput budi rečeno, ne izgleda kao da ima problema s debljinom, ali valjda je žena ipak malo bolje promislila i informirala se) bili su „jako zabrinuti“ za nuspojave Ozempica, ne pitajući se pritom koje su nuspojave onoga što liječi. Bilo je, naravno, i nešto obazrivije formuliranih, ali ipak riječi koje su govorile o tome da bi im se više sviđalo kad bi debeli ljudi pokušali riješiti debljinu bez medikamenata, „disciplinom“ i „snagom volje“. Izgovorile su se čak i neke čudnovate tvrdnje, kao što je, na primjer, da Ozempic pomaže u liječenju ovisnosti o kocki, neki su uspijevali govoriti o Ozempicu i Wegovyju kao dva potpuno različita lijeka i tako redom… Nevjerojatno nešto. Ili možda ipak ne?
Debljina kao karakterna mana
Debljina se u općoj populaciji, pa čak i onoj intelektualnoj, ali nemedicinskoj – smatra manom. Karakternom manom. Mi, debeli – mi smo lijeni, slabog karaktera, slabe snage volje, slabih estetskih i kulturnih standarda, pohlepni, lakomi, nepokretni, tromi. Sami smo si krivi što smo takvi, a ne samo što smo krivi sebi, nego i svima ostalima. Sramotimo svoje bližnje i daljnje, nagrđujemo sebe, a i vizualno vrijeđamo druge. Da nema civilizacijskih uzusa, nekog minimuma empatije i činjenice da svatko u svojoj okolini ima nekog debelog koga voli, odavno bi postalo jasno da je općenito raspoloženje prema debelima takvo da bi svi najradije da nestanemo MI, a ne naš problem, tj. debljina. U životu sam malo previše puta čula: „Daj, šuti, debela, šta ti imaš o bilo čemu govorit“ da u to ne bih bila STO POSTO uvjerena.
Ne zna ni Bog
I da, naravno, moje su tvrdnje iz prethodnog odlomka – koje će se, znam, mnogima učiniti pretjeranima – uvelike obojene osobnim iskustvom. No nije li sve? Nije li cijelo naše postojanje, cijelo ljudsko stanje obilježeno osobnim iskustvom? Čak i u Bibliji piše da se Bog utjelovio u osobi Isusa zato da bi razumio kako je to biti čovjek i osjetiti sve nedostatke i iskušenja ljudskoga tijela – kako je biti gladan, kako je biti žedan, umoran, zaljubljen, gnjevan, ushićen, pospan, kako je kad ti se neizdrživo piša i što sve to čini ljudskome razmišljanju, djelovanju i osjećanju. Oduvijek sam smatrala da je u tom božjem planu za razumijevanje čovjeka nekoliko ozbiljnih nedostataka. Prije svega, to što mu Isus nije imao menstruaciju, nikad nije bio trudan, rodio ni dojio, a bogami mislim da mu je mogao priuštiti i probleme s debljinom, a i onu drugu stranu – anoreksiju i bulimiju. Ili barem da mu je koji žučni kamenac ili refluks udijelio. No dobro. Žrtvovao ga je samo s 33 godine, ajmo reć da je možda bilo prerano za sve to i da je mogao na temelju svega onog što JEST proživio dovoljno zaključiti o tome kako nije nimalo lako biti čovjek i da će se, eto, žrtvovati umjesto nas da bi nam omogućio pristup Kraljevstvu Nebeskom kao da smo bezgrješni i čisti.
Naravno, ako uopće vjerujete u tu priču. Nije obavezno.
No ono što bi trebalo biti obavezno ako želimo doista biti ljudi, ili barem bolji ljudi jest pokušaj razumijevanja onih koji proživljavaju nešto što mi nismo. Deblijna i problemi s prehranom jedna su od tih stvari. Možda ne najgora, ali definitivno jedna od težih (igra riječi je namjerna). Pročitajte još jednom što znači food noise. Razmislite još jednom koliko je vama u glavi glasna i koliko joj uspješno možete pobjeći. Pokušajte zamisliti da ne možete. Ili barem pokušajte shvatiti one koji ne mogu. I onda, molim vas, prijatelju ili prijateljici koji su smršavjeli nemojte postavljati pitanje o tome jesu li smršavjeli na „pošten“ način ili „varaju“. Riječ je doslovno o njihovu životu i preživljavanju.
Fotografije: Unsplash
