Nažalost, zadnja knjiga Slavenke Drakulić Zašto nisam naučila kuhati (Fraktura, 2026.) – nadopunjena reskim, autoironičnim i generacijski preciznim pogovorom kćeri i spisateljice Rujane Jeger – ne funkcionira samo kao, očekivano bi bilo reći – memoarska proza ili prigodničarska zbirka obiteljskih recepata. Usudio bih se reći da se čita kao autopsija, i kao predviđanje. Autopsija jedne duboko internalizirane, transgeneracijske neuroze koja se na ovim prostorima uporno, stoljećima, prevodi kao „ljubav“, „briga“ ili „toplina obiteljskog doma“. Iznova, naša autorica napravila je ono u čemu je najbolja: uzima naizgled banalan, svakodnevni artefakt, u ovom slučaju ukrasnu zidnu krpu, taj jezivi spomenik ženske pokornosti – i kroz njega prokazuje strukturu obiteljskog terora.
Autorica postavlja suštinski važno pitanje: što se zapravo događa kada žena odbije biti logistika? Kada odbije biti ona koja hrani, koja kuha, koja oblikuje tuđi želudac i, konsekventno, tuđi emotivni život?
Ljubav (ne) prolazi kroz želudac, dobro je znala Slavenka Drakulić
Slavenke Drakulić kuhinju nikada nije predstavljala kao prostor očekivane ugode, kako nas kultura uvjerava da bi trebalo biti. Ona je zapravo poprište klasne i rodne discipline. Kada autorica analizira zidnjake (i samu tu riječ prokazuje kao jezični kič i uvredu), ona prepoznaje ono što bismo mogli nazvati pedagogijom samoponiženja. Te vezene poruke („Kuharice manje zbori…“) nisu ništa drugo doli jeftini, svima dostupni panoptikon. Fascinantno je i uznemirujuće, kako su žene same – ubod po ubod, u polu mraku, nakon što su pometale podove i oprale dječje sokne – ispisivale vlastitu presudu. Vezle su plavim i crvenim koncem granice svog kaveza.
Drakulić nas vodi kroz tri braka kao kroz tri različite faze političke ekonomije ženskog otpora. Njezino rano, studentsko odbijanje kuhanja u prvom braku nije bilo tek pitanje kulinarske nesposobnosti; bio je to nesvjesni, instinktivni štrajk osamnaestogodišnjakinje koja intuitivno shvaća da je rečenica njezinog svekra „ljubav prolazi kroz želudac“ zapravo ugovorna klauzula o doživotnom neplaćenom radu. Kasniji izleti u makrobiotiku, proso i zob, koje njezina kći Rujana pamti kao kulinarski horor, zapravo su bili pokušaj intelektualnog prepisivanja tijela, pokušaj bijega od teške, masne, patrijarhalne zaprške u sferu asketske kontrole.
Tihi slom
No, najpotresniji dijelovi knjige kriju se u pukotinama sjećanja. Scena u kojoj majka razvlači tijesto za štrudlu, inzistirajući na tome da se prozor ne smije otvoriti „da se tijesto ne prehladi“, slika je apsolutne klaustrofobije. U toj toploj, zagušljivoj kuhinji, dok s radija dopire violina koja tjera na plač, majka proživljava svoj tihi slom zbog odsutnog oca. Tijesto koje ne smije puknuti postaje jedina sfera njezina suvereniteta. Kada ono ipak pukne, to nije kulinarski neuspjeh – to je egzistencijalna katastrofa. Drakulić tu postavlja dijagnozu: perfekcionizam naših majki bio je izravna nuspojava njihove društvene nemoći.
Rujana Jeger u svom pogovoru maestralno zatvara ovaj transgeneracijski krug. Njezin odgovor na majčin makrobiotički teror i bakine imperative („Prava žena mora znati kuhati!“) jest cinizam i totalna kapitulacija pred gotovim proizvodom – pireom iz vrećice. Jeger raščinjava mit o organskom i domaćem, podsjećajući nas da je „prirodno“ prečesto samo šifra za „ženski trud“. Njezin brak koji opstaje četrdeset godina unatoč tome (ili baš zato) što muž izvrsno kuha, sretan je, subverzivni incident na ovim prostorima gdje se muški ulazak u kuhinju i dalje prečesto tretira kao čin milosrđa, a ne bazične podjele rada.
Neuroza kupovanja
Zašto nisam naučila kuhati knjiga je o sramu i krivnji. O sramu pred otvorenim frižiderom prvog radnog dana nakon blagdana, dok buljimo u ostatke francuske salate i sasušene makovnjače, razapeti između internaliziranog straha od gladi naših predaka i uznemirujuće statistike o stotinama tisuća tona bačene hrane u Hrvatskoj. Ta neuroza kupovanja i prejedanja zapravo je naš kolektivni detoks od povijesne bijede, traumatizirana podsvijest koja se rješava stresa tako što puni – želudac.
Slavenka Drakulić napisala je knjigu koja nas ne uči kuhati, već nas uči kako da preživimo vlastito obiteljsko nasljeđe. To je štivo koje gorko, ali spasonosno poručuje: emancipacija počinje u trenutku kada dopustiš da ti ručak zagori, i kada zbog toga više ne osjećaš potrebu da se ikome opravdavaš.
