Bilo koji je dan u tjednu. Večer je. Svatko je u svom kutu stana, osvijetljen plavičastim sjajem vlastitog ekrana. Živimo zajedno, ali konzumiramo medijske sadržaje odvojeno. Kao promatrač društvenih fenomena i kulturni kritičar, često se pitam: gdje je nestalo ono obiteljsko ognjište koje nas je nekada prisiljavalo na dijalog? Vidim da mnogim ljudima (i) to nedostaje…
Odgovor je, paradoksalno, u većem ekranu. Onom u dnevnom boravku. Stoga, predlažem pet kultnih filmskih naslova. Ovo nije lista za bezbrižno grickanje kokica; ovo je pet lekcija iz antropologije, filozofije i preživljavanja koje svaka obitelj mora proći zajedno. I dakako, iz filmske i životne imaginacije koja nam je vitalni instrument uma i duše…
Prvi od 5 kultnih filmova: Čarobnjak iz Oza (The Wizard of Oz, 1939.)
Lekcija o idealizaciji i povratku sebi
Započnimo s temeljem. Kada s obitelji gledate pustolovinu Dorothy Gale u zemlji Oz, ne gledate samo rani tehnikolor i pamtljive pjesme. Gledate najbrutalniju i najljepšu istinu o odrastanju. Dorothy bježi od sive svakodnevice Kanzasa tražeći nešto spektakularnije, da bi na kraju otkrila da su njezini suputnici – Strašilo, Limeni i Plašljivi Lav – cijelo vrijeme posjedovali ono što su tražili (inteligentno srce i hrabrost). Moguća poruka za obiteljski stol: Najveća iluzija koju kao obitelj možemo stvoriti jest da je “negdje drugdje” bolje. Moćni čarobnjak iza zavjese je samo običan čovjek s megafonom. Istinska snaga i magija nisu u mističnom smaragdom gradu, već u prihvaćanju vlastite mikro-zajednice. Nigdje nije kao kod kuće nije floskula, već spoznaja da se unutarnja cjelovitost gradi tamo odakle smo potekli. U glavnoj je ulozi dijete-glumica legendarna Judy Garland. Not to mention – Somewhere over the rainbow pjesmu…
Jurski park (Jurassic Park, 1993.)
Lekcija o granicama kontrole i roditeljskoj odgovornosti
Na prvi pogled, klasik Stevena Spielberga je spektakl o dinosaurima. No, ogulite li sloj za ondašnje vrijeme revolucionarnih vizualnih efekata, ostat će vam obiteljska drama i duboko filozofsko upozorenje. Dr. Alan Grant je čovjek koji ne podnosi djecu, postavljen u situaciju gdje mora postati njihova jedina zaštita u svijetu koji se raspada zbog ljudske oholosti. Bogati vizionar John Hammond vjeruje da može kontrolirati prirodu i tehnologiju radi profita i zabave, zaboravljajući da “život uvijek pronađe put”.
Ovaj film je savršen uvod u razgovor o tome koliko daleko smijemo ići u kontroli vlastitog okruženja. Također, slika dr. Granta koji na granama stabla provodi noć štiteći djecu utjelovljenje je arhetipskog roditeljstva – onog koje se rađa iz nužnosti i odgovornosti, a ne iz biološkog automatizma. Kao što volimo vjerovati…A i danas je preminuo jedan od glavnih glumaca, Sam Neill.
Matrix (The Matrix, 1999.)
Lekcija o kolektivnom buđenju i preispitivanju sustava
Ako vaša djeca (ili roditelji) previše vremena provode u digitalnom svijetu, vrijeme je za Thomasa Andersona. Sestre Wachowski stvorile su distopijsko remek-djelo koje spaja cyber-punk s Descartesovom filozofijom i gnosticizmom. Matrix je simulacija koja nas drži pokornima dok sustav crpi našu energiju.
Kada obitelj zajedno gleda Matrix, to je poziv na zajedničko buđenje. Živimo li u matrici društvenih mreža, algoritama i nametnutih želja? Crvena pilula koju Morpheus nudi Neu nije samo filmski rekvizit; to je odluka da izaberemo tešku istinu umjesto ugodne laži. Pogledajte ovaj film da biste kao obitelj odlučili kako ćete zajedno ostati “budni” u svijetu koji vas želi uspavati.
Blade Runner (1982.)
Lekcija o tome što nas zapravo čini ljudima
Vizija Ridleyja Scotta iz 1982. godine, natopljena neonskom kišom i melankolijom Vangelisove glazbe, postavlja pitanje koje u eri umjetne inteligencije postaje ključno: Što je to humanost? Replikanti, umjetna bića stvorena za teški rad, imaju usađena lažna sjećanja kako bi lakše podnijeli svoju sudbinu, no razvijaju emocije i žudnju za životom. S druge strane, Rick Deckard, čovjek s misijom da ih eliminira, polako gubi vlastitu empatiju.
Monolog Roya Battyja o “suzama na kiši” tik pred smrt jedan je od najvažnijih trenutaka u povijesti kinematografije. Gledanjem ovog filma s obitelji otvarate prostor za razgovor o prolaznosti, empatiji i sjećanjima. Ako umjetna bića mogu toliko cijeniti trenutke života, koliko bismo ih tek mi, u svojoj biološkoj nesavršenosti, trebali cijeniti dok sjedimo jedni pored drugih?
Bilo gdje drugdje (Anywhere But Here, 1999.)
Lekcija o bolnom trvenju između majke i kćeri
Za kraj, ostavljam naslov koji savršeno prizemljuje prethodne žanrovske teškaše direktno u tkivo obiteljskih odnosa. Susan Sarandon i Natalie Portman glume Adele i Ann August – majku koja bježi od provincijske monotonije Wisconsina u potrazi za glamurom Beverly Hillsa i kćer koja želi samo stabilnost i normalno školovanje. Režija Waynea Wanga bavi se dinamikom u kojoj roditelj odbija odrasti, a dijete je prisiljeno preuzeti ulogu odrasle osobe.
Ovaj film je ogledalo mnogim obiteljima. Svaka majka i kći, svaki roditelj i tinejdžer prepoznat će se u tom plesu ljubavi, zamjeranja, gušenja i oslobađanja. Anywhere But Here nas uči da obiteljska ljubav često zna biti nespretna, sebična i glasna, ali da je odlazak dio procesa sazrijevanja – kako bismo se ponovno mogli vratiti, ali pod vlastitim uvjetima.
Nakon što se ugase svjetla i odjavi špica posljednjeg filma, nemojte odmah posegnuti za telefonima. Ostanite u tišini dnevnog boravka. Razgovarajte o simulacijama, dinosaurima, robotima, Kansasu i Beverly Hillsu. Jer, gledajući ove kultne priče o drugima, zapravo učimo kako ponovno vidjeti i razumjeti ljude koji sjede na kauču tik do nas.
Naslovna fotografija: Profimedia
