Kada redatelj u svojim dvadesetima snimi found-footage horor za svega 800 dolara, privuče milijune pregleda na YouTubeu, a već godinu dana kasnije režira dugometražni film koji nakon premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu (TIFF) postaje jedna od najtraženijih nezavisnih akvizicija godine, teško je ne obratiti pažnju.
Curry Barker nije klasična holivudska priča. Karijeru je izgradio na internetu, gdje je ultra niskobudžetnim projektima pokazao nevjerojatan osjećaj za atmosferu, napetost i psihološki horor. Njegov prethodni film Milk & Serial dokazao je da za dobar horor nije presudan veliki budžet, nego dobra ideja i autor koji zna kako gledatelju stvoriti nelagodu.
Obsession, snimljen za budžet od oko milijun dolara, njegov je prvi pravi iskorak prema široj publici i film kojim je pokazao da nije riječ o prolaznoj internetskoj senzaciji, već o autoru čije će se ime sve češće spominjati među najzanimljivijim novim redateljima horora. Nakon iznimno pozitivnih reakcija na TIFF-u, distribucijska prava za film otkupio je Focus Features za višestruko veći iznos od produkcijskog budžeta, što je samo dodatno potvrdilo koliko je veliko zanimanje izazvao među publikom i filmskom industrijom.
Priznajem, upravo me taj golemi hype natjerao na oprez. Posljednjih smo godina (vjerujem da se svi možemo složiti) gledali previše filmova koji su živjeli od očekivanja, a ne od stvarne kvalitete. U kino sam zato ušla sa znatiželjom, ali bez previsokih očekivanja.
Na površini, riječ je o priči o Bearu, povučenom mladiću koji godinama potajno voli svoju najbolju prijateljicu Nikki. Nesposoban prihvatiti mogućnost da njegovi osjećaji možda nikada neće biti uzvraćeni, posegne za nadnaravnom pomoći vrbe želja “One Wish Willow” (nadnaravni predmet koji navodno ispunjava jednu želju kad se prelomi napola).
Jedna želja. Jedan predmet. Jedna pogrešna odluka. Poželi da ga Nikki voli više od svega. Naravno, želja se ostvaruje. Ali ne dobiva ljubav. Dobiva obsession. I upravo tu film prestaje biti običan horor i i postaje zastrašujuće stvarna priča o ljudskim odnosima.
Koliko zapravo želimo ljubav, a koliko kontrolu?
Gledajući Beara, nisam mogla prestati razmišljati koliko se često zaljubimo u ideju osobe, a ne u stvarnu osobu. Koliko puta govorimo da želimo biti voljeni, dok zapravo želimo sigurnost. Garanciju. Potvrdu da nas netko neće napustiti. To nije ljubav. To je strah.
U dvadesetima taj se strah posebno lako prerušava u romantiku. Odrastamo uz filmove koji nas uvjeravaju da je upornost romantična, da je ljubomora dokaz ljubavi, da je “ne mogu živjeti bez tebe” najveći kompliment koji možemo dobiti. A nije. To je početak problema.
Film vrlo jasno pokazuje kako ljubav prestaje biti ljubav onoga trenutka kada drugoj osobi oduzmemo pravo izbora. Kada želimo da nas netko voli pod svaku cijenu, više ne tražimo partnera nego potvrdu vlastite vrijednosti. Zato ne čudi što se i dalje vode rasprave o pričama poput Orkanskih visova (Wuthering Heights), čiji odnos Heathcliffa i Catherine mnogi i dalje doživljavaju kao jednu od najvećih ljubavnih priča 2026. godine, premda je riječ o odnosu obilježenom manipulacijom, emocionalnom ovisnošću i međusobnim uništavanjem. Upravo na toj zabludi počiva i Obsession – na uvjerenju da intenzitet osjećaja automatski znači i ljubav. I upravo zato film više boli nego što plaši.
Opsesija nije ljubav. Opsesija želi posjedovati.
Najveća vrijednost Barkerova filma nije horor nego način na koji prikazuje psihologiju opsesije. Opsesija nikada ne dolazi od viška ljubavi. Dolazi od manjka sigurnosti. Dolazi iz uvjerenja da će nas druga osoba izliječiti od vlastitih nesigurnosti, usamljenosti i osjećaja manje vrijednosti. Kada se to ne dogodi, ljubav nažalost lako prerasta u kontrolu.
Tada počinje provjeravanje poruka. Traženje lokacije. Ljubomora na prijatelje. Potreba da partner uvijek bude dostupan. Kontrola odjeće. Kontrola vremena. Kontrola života, ukratko. I sve to često dolazi zamotano u rečenicu: “Samo mi je previše stalo.” Ne. Previše ti nije stalo. Previše želiš kontrolirati. Film zapravo tu granicu secira gotovo kirurški precizno.
Narcisoidni partneri rijetko izgledaju kao čudovišta
Jedna od najzanimljivijih stvari koje mi je Obsession otvorio jest pitanje narcisoidnih odnosa. Kada čujemo riječ narcis, često zamišljamo glasne, samouvjerene ljude koji vole biti u centru pažnje. Ali stvarnost je puno kompliciranija.
Narcisoidnost vrlo često izgleda upravo poput Beara. Nesigurno. Ranjivo. Tiho. Osoba koja ne zna prihvatiti odbijanje vrlo lako počinje vjerovati da joj druga osoba nešto duguje. Vrijeme. Pažnju. Ljubav. Emocije.
I tada partner više nije osoba. Postaje projekt, trofej i dokaz vlastite vrijednosti. Takvi odnosi u početku često izgledaju kao velika romantika. Partner želi biti s nama svaki trenutak, piše nam neprestano, želi znati gdje smo, s kim smo i zašto nismo odgovorili dvije minute. A danas i dalje mnogi to nazivaju strašću. Ja to nakon ovog filma nazivam upozorenjem.
Pazi što želiš
“Pazi što želiš” nije bez razloga jedna od najstarijih životnih izreka. Ne zato što su želje opasne same po sebi, nego zato što nas često zaslijepe. Toliko se usredotočimo na ono što želimo dobiti da zaboravimo razmisliti što bismo mogli izgubiti. Ne zato što je želja sama po sebi loša. Nego zato što ljudi često ne razumiju što zapravo žele. Bear misli da želi Nikki. Ali ono što zapravo želi jest osjećaj da je dovoljno vrijedan da ga netko odabere. To nije isto.
Koliko puta i sami poželimo nešto misleći da će nas usrećiti? Savršen posao. Savršenu vezu. Savršenu osobu. A kada to napokon dobijemo, shvatimo da nijedna vanjska okolnost ne može izliječiti ono što nosimo u sebi. U tome leži prava tragedija ovog filma. Čudovište nije nastalo zbog magije. Magija je samo ubrzala ono što je već postojalo.
Horor koji ostaje u glavi
Naravno, Barker zna režirati. Atmosfera je konstantno napeta, humor je taman toliko prisutan da nas opusti prije nego što nas ponovno zgrabi za grlo, a gluma Michaela Johnstona i posebno Inde Navarrette nosi cijeli film. Navarrette briljira u transformaciji djevojke koja polako gubi vlastitu slobodu, dok Johnston uspijeva izazvati istodobno empatiju i nelagodu, što nije nimalo jednostavan zadatak.
No najveća pobjeda filma nije njegova režija. Najveća pobjeda jest to što ćete danima nakon gledanja razmišljati o vlastitim odnosima. Zapitat ćete se gdje završava ljubav, a gdje počinje potreba da nekoga posjedujemo. Zapitat ćete se koliko puta smo posesivnost nazvali strašću. Koliko puta smo kontrolu nazvali brigom. Koliko puta smo toksične obrasce opravdali riječima: “Takav je jer me voli.”
Možda je upravo zato Obsession jedan od najzanimljivijih horora godine. Ne zato što prikazuje nešto nezamislivo, nego zato što nas tjera da priznamo koliko smo puta i sami zamijenili potrebu za ljubavlju s potrebom da budemo izabrani. A između te dvije stvari postoji razlika koja ponekad određuje hoće li odnos postati sigurno mjesto ili početak horora. Jer ljubav koja traži cijenu slobode nikada nije ljubav. To je opsesija.
Inače, ako vas zanima tema narcističkog zlostavljanja, na našem webu možete pročitati odličan tekst autorice Ane Pecotić koji detaljnije objašnjava obrasce takvog ponašanja i njihov utjecaj na žrtve.
Fotografija: Profimedia
