Svojevrsna metafora cjelokupnog romana Nelija Biedermanna Lázár sažeta je u samom činu rođenja dječaka Lajosa, staklenog djeteta vodenastoplavih očiju pod čijom se prozirnom kožom promatraju sićušni unutarnji organi. Ta doslovna i simbolička prozirnost nije tek puka fizikalna deformacija, nego primarna dijagnoza subjekta koji ulazi u dvadeseto stoljeće bez zaštitne opne, trajno izložen ranjivosti, pogledu Drugoga i neumoljivom pritisku povijesti.
Psihičke rane i potiskivanja
Biedermann ispisuje neohistorijsku obiteljsku sagu o aristokratskoj lozi Lázár u kojoj se raspad Habsburške Monarhije, traume dvaju svjetskih ratova, Holokaust i mađarska revolucija iz 1956. godine ne prikazuju kroz velike vojne kronike, nego kroz simptome, potiskivanja i psihičke rane njezinih protagonista.
Obitelj Lázár razotkriva se kao kompleksni sustav transgeneracijskog prijenosa traume u kojem očevi ne nude čvrst Simbolički poredak ni stabilan očinski autoritet, nego -zapravo vlastiti psihološki slom. Barun Sándor, koji pokušava ukrotiti kaotičnost vlastita bića strogom svakodnevnom rutinom i ritualima, u konačnici podliježe alkoholizmu i erotskoj opsesiji radnicom, pri čemu njegov tragični pad niza stube i razmrskanje lubanje djeluje kao doslovna manifestacija kolapsa patrijarhalne strukture. Njegova supruga Mária, zarobljena u svijetu koji ne osjeća svojim, traži dokaz vlastita postojanja u tankim posjekotinama koje žiletom uvježbano urezuje u podlaktice; taj bolni podražaj “Realnog” jedini joj pruža osjećaj da je još živa, sve dok se naposljetku potpuno ne vrati u amnijski mir samoubojstvom u jezeru.
Emotivna distanca
Unutar takve obiteljske konstelacije, Lajos odrasta pod teretom nevidljive krivnje i izrazitog kastracijskog straha, što dolazi do izražaja u psihoanalitičkom prostoru pečuškog kabineta terapeuta Királyja, Freudova dvojnika, gdje Lajosovi snovi o pticama koje mu se mrve u rukama razotkrivaju duboko potisnutu traumu zlostavljanja iz školskih dana. Lajos nikada u potpunosti ne uspijeva integrirati vlastiti erotski identitet, pa kompenzaciju za emotivnu distancu prema supruzi Lili traži u preljubu sa sobaricom, čime potvrdu vlastite muškosti pokušava kroz puko tjelesno posjedovanje. Njegov sin Pista rano razvija obrambene mehanizme razgovarajući sa sjenkama drveća i podrumskim tminama, stvarajući psihičkog dvojnika koji ga štiti od hladnoće doma i nadolazećih historijskih katastrofa, dok mlađa kći Éva zaklon od brutalnosti vanjskog svijeta traži u umjetnosti i zapravo distanciranim kadrovima slikarstva Johannesa Vermeera.
Intertekstualno, Biedermannov tekst iznimno je gust i natopljen književnom lektirom koja izravno oblikuje psihopatologiju likova. Ludi stric Imre u svojoj plavoj sobi guta Hoffmannove Noćne zgode, pa se strah od gubitka očiju i prikaze iz pripovijetke Pješčuljak pretvaraju u njegovu osobnu stvarnost, dok dvorski kapelan Edmund Pontiller neprestano priziva Prousta i njegovo traganje za izgubljenim vremenom, nastojeći kroz umjetnost zadržati smisao usred nadolazećeg nacističkog mraka. Sama šuma koja okružuje obiteljski dvorac funkcioniira kao klasični frojdovski Unheimliche, mračni podsvjesni prostor u koji se projiciraju svi potisnuti seksualni i smrtni nagoni i koji iznova guta članove obitelji.
Potisnuta trauma
Konačni moralni slom Lajos Lázár doživljava u trenutku kada izabire ulogu pukog administratora tijekom okupacije i deportacije pečuških Židova, promatrajući povorku od tri tisuće i petsto ljudi koji odlaze u smrt i priželjkujući propast režima, ali ne poduzimajući apsolutno ništa da ga spriječi. Njegov individualni kukavičluk odražava širi slom europske aristokracije koja je vlastiti komfor platila paktom s totalitarizmima. Kada Pistina jedina stvarna ljubav, Židovka Matild, bude strijeljana u Budimpešti, a dvorac nakon rata oduzet u procesu komunističke eksproprijacije, obitelj biva ogoljena do kraja. Bježanje brata i sestre preko zamrznute jugoslavenske granice u zimskoj noći 1956. godine nije trijumfalni ulazak u slobodu, nego tihi odlazak u egzil likova koji su izgubili korijene, dom i vlastiti odraz u zrcalu, ostavljajući za sobom tekst koji izvanrednom estetskom snagom dijagnosticira nepopravljive pustoši dvadesetog stoljeća.
U konačnici, Biedermannov Lázár ne nudi lagodnu utjehu ni patetični spomenik jednom zauvijek izgubljenom svijetu. On čini nešto daleko bezobzirnije – razotkriva kako se velike historijske havarije nikada ne događaju isključivo na bojnim poljima i u parlamentima, nego u tankim, jedva vidljivim obiteljskim svakodnevicama, za blagovaonskim stolom i u prozirnosti kože djeteta koje od rođenja nema čime zakloniti vlastitu ranjivost. Tragični usud obitelji Lázár nije tek kronika propasti jedne mađarske aristokratske loze pod ruševinama dvadesetog stoljeća, nego porazna i dobro uspostavljena dijagnoza ljudske (mješavine) krhkosti i moralne inercije. Kroz prozu koja teče poput tamne, spore rijeke natopljene psihoanalitičkim simbolima, Biedermann nas podsjeća da potisnuta trauma nikada ne umire s onima koji su je prešutjeli; ona ostaje u zidovima dvoraca, u šumama i u lektiri, čekajući svoje potomke da je iznova odboluju ili zauvijek nestanu u njezinim sjenama.
Naslovna fotografija: Unsplash
