“Imam kuću na moru pa tamo ljetujem”, rečenica je koju ponavljam cijeli svoj život. Odgovor na nju je uvijek isti: ” ajme, blago tebi”. I da, zaista, blago meni, slažem se s tim dok ne prođu točno 4 minute mog boravka u kući. I ne, ne pretjerujem. Ako nikada niste ljetovali u obiteljskoj kući, koja je pritom vaša, jer ovdje ne pričamo o odlasku u kuću koja je u najmu s obitelj na godišnji odmor, već o nekretnini vaše obitelji. I da, to utječe na situaciju, znatno. Prije samog dolaska u kuću, slijedi tisuću poziva: “kad ćete doći, jeste gladni, jesi ponijela ručnik koji smo dobili u ljekarni jer smo kupili SPF, ajde mogli ste stati kupiti wc papir tu ima veće pakiranje i manja je cijena…” Okej, prvi val živčanosti prođe, ipak idemo na godišnji ODMOR, sve će biti u redu.
Zatim slijedi iduće živciranje, iako svi znaju da dolazi još jedan automobil, netko se krivo parkira i mora se preparkirati da bismo svi stali. Dobro, promijenimo auta, iskomentiramo kako je vruće, i krenemo nositi stvari uz stepenice i komentare “ooo mala, došla si”, “ćerce moja koliko to stvari imaš” i “otvorila sam prozore da uđe zraka” (iako si zvala i zamolila klimu jer je vani 40 stupnjeva, klima je neprijatelj dalmatinskih baka). Tu se još grlimo, ljubimo, smijemo i onda kreće godišnji (ne)odmor.
Ormari prepuni odjeće
Ako je vaša obitelj sklonija poštivanju intime, blago vama, moja nije, sva vrata stanova i soba unutar kuće se otvaraju bez pitanja. Nije važno jedete li, spavate li ili se presvlačite (ne daj Bože radite nešto drugo), a ako se slučajno zaključate – zovne zvona, telefoni i sve što ima ikakav zvuk jer se baš taj trenutak treba doći ili do vas, ili nečega u vašem prostoru. Ako nemate ovu situaciju, vrlo vjerojatno nemate dalmatinsku babu ili mamu, jer osoban prostor nije pojam koji one poznaju. Nakon nekoliko dana se na naviknete i vičete iz sveg glasa da svi čuju da vam treba mir, iako znate da je šansa da se isti poštuje – minimalna.
Ali, dan ide dalje, obveze se nastavljaju i mnogo ih je, više nego inače, od detaljnog ribanja jer se u stanu ne boravi ostatak godine, do razmišljanja što za ručak, kupovine namirnica, pozdravljanja svih u ulici na putu do trgovine, i odgovaranja na ista pitanja “kad si došla i kad ideš ća”. Simpatično je prvih par puta, drago ti je vidjeti ljude koje nisi mjesecima, ali odlazak do trgovine koja je udaljena 3 minute, pretvori se u dva sata jer svi i tebi imaju nešto svoje za ispričati, a onda kad dođeš kući “di si više, koliko ti to treba” i vika kreće.
Zatim se konačno krenete raspakiravati, a dočekaju vas ormari puni odjeće od prije 20 godina (sve je XS i S, a vi nosite L, ali neka se nađe, šteta bacati), SPF za tijelo više ne vrijedi, ali i njega je šteta baciti, ručnici su blijedi od pranja, japanke puknute, ali koga briga, na odmoru ste, možete izgledati bez veze, na godišnjem nitko ne mari za šminku, outfit i frizuru. Poslije vrtloga emocija, skakanja živaca i spuštanja, konačno izađete na vašu omiljenu terasu i razmišljate kako ćete za nekoliko sati piti kavu s ranojutarnjim mirisom mora i soli u kosi, pa zaboravite na sve ovo prije.
Operi, očisti, kupi, odnesi, kuhaj…
Dani prolaze brzo, ali ustvari sporo. Niti jedan dan ne pruža količinu odmora koji bismo htjeli jer ljetovanje u obiteljskoj kući zahtjeva mnogo toga – posjetu susjedima, kuhanje ručka, održavanje kuće i vrta (jer ako želiš tikvice i rajčice, treba netko i zaliti vrt), zatim svakodnevnih 1000 malih svađa i izostanak samokontrole jer smo konstantno stimulirani i razni podražaji dolaze do nas zbog kojih malo po malo gubimo kontrolu.
Na kraju se odmor pretvori u umor, jer ustvari s jednog posla idemo na drugi, a to je život s obitelji s kojom ne živim u svakodnevici i svaka strana teško prihvaća promjene u načinu života, i ponašanja ove druge; svaka misli da se ova druga njima mora prilagoditi. Još je i dobro kada idete u obiteljsku kuću svojih roditelja/ baka i djedova, jer znate da možete biti malo emotivniji s mamom ili bakom, ali kada idete kod svekrve, problemi tek nastaju jer bijes i živce iskalite na suprugu (ili supruzi), tako da se odmah poželite vratiti u svakodnevicu, a niste ni smočili kupaći kostim.
Nemojte me krivo shvatiti, nema ljepšeg osjećaja od ranojutarnje kave na balkonu moje kuće dok sunce tek izlazi, a lastavice uče svoje malene letjeti. Istinski svakog jutra zahvalim Svemiru, Bogu ili kome god je potrebno, i maksimalno cijenim što se mogu buditi na ovakvom mjestu, što je moje, i što se tu osjećam kao da pripadam i što baš svaki put kada se vraćam s plaže zapnem s nekim na piću, dva ili tri (ne daj Bože pojedem nešto, a večera čeka) pa me se zove da požurim doma.
Je li ovo zapravo godišnji odmor iz snova, samo ga nismo svjesni?
Sjetim se da mnogo ljudi nema ni dio onoga što imam ja, ali isto tako, jedini godišnji odmor, u pravom smislu te riječi i potpunog isključivanja, je moguć samo kada se odmaknemo i odemo negdje gdje nas nitko ne poznaje. Kada ne moramo brinuti ima li na stolu priloga za svakog člana jer uvijek netko nešto ne jede, jesmo li na zadnjoj roli wc papira u kući u kojoj je 10 ljudi, moramo li šaptati iza 14 sati jer svi u kući spavaju i slične, na kraju dana, malene probleme i gluposti.
Zaista jest predivno ljetovati u svome, provoditi vrijeme s obitelji koju inače ne vidimo i prisjećati se onih koje nema, uspomena s njima i cijeniti što smo u ovom ludom vremenu kada se sve vrti samo oko posla i obveza, kada je obitelj rijetko na prvom mjestu, uspjeli provesti vrijeme s obitelji i stvoriti uspomene za cijeli život koje će se prenositi generacijama. Prekrasno je leći u krevet s posteljinom u kojoj ležimo od kad se sjećamo sami sebe i osjetiti dobro poznati miris koji ima samo u mašini koja se ne da već godinama, pojesti netom ubrane tikvice i krastavce iz vrta, do kasno uvečer sjediti s bakama i djedovima, mamom i tatom na terasi i smijati se glupostima, biti opušten i sasvim svoj bez straha od osude i ostavljanja, pa makar to znači i vikanje pola dana.
Divno je poljubiti ljude koji su nas oblikovali svake večeri pred spavanje, ali bez obzira na to sve, zajednički boravak u obiteljskoj kući nikada neće biti godišnji odmor kao takav u punom smislu te riječi. Zato, ljetovanje u obiteljskoj kući svi mi prihvaćamo takvim kakvo jest, a onda tijekom zime ulovimo nekoliko dana bijega u dalje krajeve, iako nam tamo ništa nije toliko dobro kao kod kuće, ma koliko luksuznije, modernije, intimnije i mirnije bilo. Jedini godišnji odmor u obiteljskoj kući je možda i moguć ako dođete sami samcati, ali onda se gubi i sva čar. I zato, živjela ljeta u kućama punim ljudi i ljubavi, ma koliko ponekad ista bila teška!
Fotografije: Pexels
