Postmoderna, nažalost, ova naša jedina kultura i njezina industrija zabave već godinama funkcioniraju u režimu koji je teoretčar Fredric Jameson dijagnosticirao kao imperativ “kasnog kapitalizma” – u kojem je sama kultura postala osnovna proizvodna snaga, komodificirana do posljednje jedinice i rastegnuta u vječni simulakrum.
U tom beskonačnom pejsažu franšiza, rebootova i narativnih korporativnih ekosustava, pojava najnovijeg filmskog poglavlja Spider-Man: Brand New Day (u režiji Destina Daniela Crettona) funkcionira kao fascinantan kulturni i filmološki simptom. Pitanje koje se postavlja pred ovaj naslov nije samo kako on nastavlja epopeju o Peteru Parkeru, već na koji način reartikulira fenomen “kulture vječne sadašnjosti” (ili onoga što analitičari nazivaju foreverism) heroja koji transcendentira generacije, a ostaje čvrsto upetljana figura unutar naše ideološke matrice suvremenosti.
Melodramatska i sapuničarska žudnja
Ako se osvrnemo na raniji MCU triptih s Tomom Hollandom, uočljiva je bila svojevrsna strukturalna anomalija. Unutar te faze, Peter Parker je – suprotno svojoj izvornoj stripovskoj socio-ekonomskoj određenosti – bio tretiran kao proteže i klasni baštinik milijardera Tonyja Starka. Radnička i sitnoburžoaska egzistencijalna tjeskoba, ta melodramatska i sapuničarska “žudnja za običnošću” i težina neplaćenih računa koja je definirala klasike Sama Raimija s Tobeyjem Maguireom, bila je zamijenjena komičnim sitkom-okvirom high-tech resursa. Tek je Spider-Man: No Way Home izveo narativni rez – magijsko “brisanje memorije” koje je Parkera lišilo svih interpersonalnih veza, prijatelja, ljubavi…
Brand New Day započinje upravo na toj točki. Prolog filma i njegovih prvih petnaestak minuta predstavljaju pravi filmološki praznik i rijetku (zapravo) revelaciju unutar formulaičnog Marvelovog univerzuma. Redatelj Destin Daniel Cretton napušta dobar dio hiperaktivnog vizualnog šuma i usvaja tiši, mjerniji i tonovima bogatiji vizualni jezik.
Manhattan ponovo postaje gust, tjeskoban, ali i prostor slobode. Hollandov Parker sada smješten u oronuli njujorški studio-stan bez jasnih prihoda po prvi put u potpunosti posjeduje vlastitu tragiku. Lik se rekonstituira kroz čaplinovsku fizičku komediju i nijemu pantomimu pod maskom; njegova rječitost pod kostimom nije djetinjasta dovitljivost, već skoro pa obrambeni mehanizam usamljenog tijela u tom obožavanom megalopolisu.
Superherojska predanost i emocionalno rastrojstvo
Brand New Day funkcionira kao sublimirani “greatest hits” Raimijeve poetike, ali pročišćen kroz leću suvremene generacijske alijenacije. Holland, koji posjeduje izuzetnu tjelesnu motoričku inteligenciju i urođeni plesno-gimnastički joie de vivre, ovdje balansira između potpunog emocionalnog rastrojstva i superherojske predanosti. On je INFP arhetip doveden do ruba neuroze u gradu koji ga ne prepoznaje.
Međutim, filmofilska čistoća ove personalne, intimne melodrame neprekidno ulazi u koliziju s onim što Jonathan Beller naziva “kinematičkim načinom proizvodnje”. Film ne može izbjeći svoju funkciju unutar korporativnog spektakla koji zahtijeva neprekidno širenje intellectual property (IP) mreže. Dok je reaktivacija Franka Castlea (izvanredni, Jon Bernthal kao Punisher) u ulozi mračnog “kolege s posla” izvedena organski i nosi neočekivanu ljudsku toplinu, drugi dijelovi scenarija pucaju pod teretom franšizne prtljage. Uvođenje Jean Grey (Sadie Sink) i pojava Brucea Bannera djeluju kao komercijalni imperativ – nužni mostovi i backdoor za buduće sage koji na trenutke dekoncentriraju osnovnu dramaturšku liniju Peterovog emotivnog sloma.
Ipak, ono što Brand New Day spašava od sudbine puke generičke bljuvotine i uzdiže ga u red boljih ostvarenja žanra u posljednjih nekoliko godina, jest zainteresiranije razumijevanje mitske prirode ljubavi i prijateljstva. Teoretičar Roland Barthes naučio nas je kako je mit uvijek “prekomjerno opravdan iskaz”, a u ovom filmu mit o Spider-Manu doživljava ključnu promjenu: suprotno holivudskim konvencijama, “poljubac prave ljubavi” ne razbija čaroliju zaborava.
Scena na krovu u kojoj zaposjednuta MJ (pod utjecajem psihičkih moći Jean Grey) poljubi Parkera i lažno ponudi nadu u prepoznavanje, predstavlja jednu od najokrutnijih i najemotivnijih propitivanja romantičnog mita u suvremenom blockbusteru. MJ ostaje strankinja; njezina amnezija nije dramska pauza, već trajno stanje egzistencijalnog gubitka.
Pružiti ruku prijatelju
Katarzični preokret filma ne leži u erotskoj ili romantičnoj sferi, već u sferi komunitarnog, prijateljskog prepoznavanja. Završni susret s Nedoom (Jacob Batalon) u kafiću, gdje se sjećanje ne vraća kroz intelektualni uvid ili magiju, već kroz koreografiju tijela – kroz djetinjasto rukovanje – nosi arhetipsku snagu prepoznavanja koja evocira klasik Hook ili Homerovu Odiseju. To je trenutak u kojem tijelo pamti ono što je jezik izbrisao; to je točka u kojoj se dokazuje da su najdublje ljudske veze otpornije od ideoloških ili magijskih konstrukcija.
Spider-Man: Brand New Day je spomenik ovom našem stanju u kojem se visoka melodramatska energija i intimna ljudska tjeskoba moraju izboriti za zrak unutar hiper-kapitalističke mašinerije slika. Ovo nije savršen film, daleko je od toga – previše je u njemu korporativnih šavova da bi to bio – ali je film koji posjeduje rijetko viđenu dušu. U svijetu zasićenom bezličnim spektaklima koji nude spasenje planeta bez ikakvog emotivnog uloga, Cretton i Holland uspjeli su vratiti uloge na ono ključno mjerilo, na pitanje kako preživjeti vlastitu usamljenost i kako, usprkos svemu, ponovo pružiti ruku starom prijatelju.
Naslovna fotografija: Profimedia
