Svaka velika pop-kulturalna mašinerija (od glazbe do sporta) funkcionira, čini se, na jednoj temeljnoj premisi, a to je komodifikacija poželjnosti. U trenutku kada je dvadesetdvogodišnji Robert Douglas Thomas Pattinson stupio pred kamere kao Edward Cullen u filmskoj adaptaciji “Sumrak sage”, globalna medijska industrija nije stvorila samo novu zvijezdu; stvorila je, slobodno se može reći – emocionalni monopol nad čežnjom jedne čitave generacije. On je doslovno, prodavao naslovnice.
Pattinsonovo lice, pažljivo stilizirano nemarnim izgledom kose za koju je sam glumac s karakterističnom samoironijom izjavio da je nosila tri četvrtine njegove izvedbe, pretvoreno je u masovni proizvod. Postao je objektom voajerskog pogleda – figura čiji se privatni život, posebice medijski eksploatirana veza s kolegicom Kristen Stewart, rasprodavala u tabloidnim nakladama brže nego što smo kapitalistički mehanizam, dakle – mi publika, stigli to “probaviti.”
Uvijek s malim odmakom
Ono što čini slučaj Roberta Pattinsona jedinstvenom studijom unutar holivudskog filma jest njegova sustavna odbijenica da ostane zarobljen u toj zlatnoj kavez-matrici. Dok bi većina glumaca iskoristila franšizni kapital za izgradnju sigurne ugodnosti unutar standardiziranih studijskih blockbuster formata, Pattinson je odabrao drugi put. Njegova kasnija karijera nije neplanirani niz nasumičnih uloga. Djeluje da je, skupa s timom, radio na promjeni vlastitog imidža. Taj odrasli, nužni bijeg od vlastitog lica i ponovno uspostavljanje glumačke autonomije kroz susret s autorima koji beskompromisno provociraju sam medij filma – bila je očito prijekopotrebna odluka.
Odrastao u imućnom londonskom okrugu Barnes, uz majku iz manekenske agencije i oca trgovca automobilima, Pattinson je svoju umjetničku identitetsku putanju započeo između lokalnog kazališta i glazbe. Njegov ulazak u svijeti skupih filmskih produkcija bio je utoliko iznenadan. Nakon što mu je uloga u filmu Vanity Fair Mire Nair izrezana u finalnoj montaži, prepoznatljivost je stekao kao Cedric Diggory u četvrtom nastavku franšize o Harryju Potteru. Diggory je bio čisti reprezentant britanskog plemenitog ideala, dakle – tragični junak čija smrt označava najavu drugog smjera cjelokupnog fiktivnog univerzuma.
Robert Pattison – zamrznut u idealu tinejdžerskog izgleda, ili?
Međutim, prava oluja nastupa sa Sumrakom. Uloga Edwarda Cullena postavila ga je u sam centar medijskog terora. Biti mitsko biće koje ne stari i ne umire zapravo je bila savršena metafora za status koji mu je namijenila industrija: ostati zamrznut u idealu tinejdžerskog objekta želje. Ali iznutra, Pattinson je već planirao svoj saboterski čin. Dok su tabloidi skenirali svaki njegov korak, on je u intervjuima izmišljao apsurdne anegdote, izrugivao se vlastitoj ikonografiji i davao do znanja da je prostor apsolutne slave za njega duboko nelagodan, pa čak i komičan.
Prava emancipacija počinje onog trenutka kada su se svjetla te tinejdžerske sage ugasila. Pattinson nije tražio utočište u romantičnim komedijama niti u ulogama klasičnih holivudskih heroja. Umjesto toga, predaje se u ruke Davida Cronenberga u adaptaciji DeLillovog romana Cosmopolis. Smješten u limuzinu koja putuje kroz zagušeni Manhattan dok se globalni kapitalizam raspada, Pattinson igra Erica Packera – hladnog, otuđenog milijardera čija se egzistencijalna praznina ogleda u njegovoj potpunoj impotenciji pred stvarnošću. To je bio prvi jasni proglas: Pattinson je spreman odbaciti svoju dopadljivost i ponuditi tijelo koje je stvarno, a ako treba i hladno, ranjivo…
Bez holivudskog uljepšavanja
Njegova potraga za graničnim iskustvima nastavlja se kroz niz iznimnih autorskih suradnji. U distopijskoj australskoj pustoši filma The Rover Davida Michôda igra mentalno usporenog, ostavljenog brata, demonstrirajući dirljivu i sirovu macho ranjivost bez trunke hollywoodskog uljepšavanja. S Bradyjem Corbetom u The Childhood of a Leader istražuje sjeme fašizma i političke patologije u rano-dvadesetostoljetnoj Europi. U filmu High Life autorice Claire Denis, njegov lik Monte plovi rubom svemira i ljudske biologije, noseći se s tabuima reprodukcije, samoće i parenja u apsolutnoj izolaciji.
Vrhunci ove faze dolaze s dva ključna filma neovisne kinematografije koji su mu donijeli nepodijeljeno priznanje struke: Good Time braće Safdie i The Lighthouse Roberta Eggersa. U produkciji braće Safdie, kao sitni kriminalac Connie Nikas, Pattinson juri kroz njujorško podzemlje u stanju stalne hiperventilacije i sociopatskog očaja. Njegovo je lice u tom filmu neprepoznatljivo – znojno, zbrkano, obojeno jeftinim pobjeljivačem. Nema više traga vampirskoj eleganciji; ostala je samo životinjska energija preživljavanja u sustavu koji melje margine. S druge strane, u Eggersovom ostvarenju, suprotstavljen Willemu Dafoeu u crno-bijelom formatu jednake širine i visine, Pattinson ulazi u klaustrofobični psihotični ples ludila, fizičkog rada i potisnutih libidinalnih nagona. Prizori u kojima guta blato, bori se s galebovima i gubi razum predstavljaju konačni trijumf glumca koji je u potpunosti uništio vlastiti mit o lijepom dečku kako bi na njegovim ruševinama izgradio ozbiljan glumački habitus.
Povratak skupim filmskim produkcijama
Kada se nakon višegodišnjeg izbivanja iz velikih filmskih studija vratio komercijalnim projektima, Pattinson to nije učinio kao pokornik industrije, već ako autoritet koji diktira vlastite uvjete. Njegov ulazak u Tenet Christophera Nolana donio je prijeko potrebnu ležernost i šarm unutar kompleksnog filmskog svijeta Nolanove poetika. A zatim je uslijedio The Batman Matta Reevesa. Odluka da preuzme najpoznatijeg maskiranog osvetnika bila je dočekana s uobičajenim skepticizmom kritičarskih puritanaca. No, Pattinsonov Bruce Wayne nije bio bogati plejboj; bio je to propali, traumatizirani, gotički pustinjak koji podsjeća na Kurta Cobaina, lik koji tugu i bijes usmjerava kroz autodestruktivni noćni rad.
Pattinsonova posvećenost tjelesnosti u ovoj ulozi ostaje fascinantan primjer. Nakon što se u ranijim intervjuima šalio kako odbija vježbati jer smatrati to nedozrelim, pred snimanje drugog nastavka bez ustručavanja priznaje da je izložen strogom režimu vježbanja dva puta dnevno kako bi odgovorio na imperative superherojskog tijela. Ali čak i u tom priznanju postoji doza specifičnog pattinsonovskog podsmijeha prema industriji koja od muškog tijela zahtijeva nerealnu skulpturalnost i teret neprestane fizičke pripravnosti.
Pomirio je nepomirljivosti
U svojoj zreloj glumačkoj fazi, Pattinson se nalazi u poziciji kakvu ima mali broj njegovih vršnjaka. On je uspješno pomirio dvije naizgled nepomirljive krajnosti: status globalne megazvijezde i status omiljenog glumca velikih filmskih autora današnjice. Posljednje produkcije prikazuju impresivnu širinu njegovih estetskih izbora. U filmu Bong Joon-hoa Mickey 17 igrao je višestruke klonove u distopijskoj satiri o radničkoj eksploataciji i kolonijalnom kapitalizmu. U drami Lynne Ramsay Die My Love, uz Jennifer Lawrence, ponire u mračne psihološke dubine obiteljskog života i postporođajne traume, dok u crnoj romantičnoj komediji The Drama, u paru sa Zendayom, analizira i predstavlja suvremene međuljudske odnose pred sam čin vjenčanja koji su bolno-zabavni. Njegova suradnja s Nolanom nastavila se u spektaklu Odiseja, gdje prolazi kroz fizički iscrpljujuće uvjete snimanja na sicilijanskim liticama, dok istovremeno ulazi u svijet Denisa Villeneuvea u trećem dijelu Dune serijala.
Privatno, čini se, Pattinson je uspio izboriti ono što je u početku karijere izgledalo nemoguće – svoju privatnost. U vezi s modelom i glazbenicom Suki Waterhouse, s kojom je izgradio obiteljski život, stvorio je svakodnevicu daleku od medijskog voajerizma koji ga je zamalo progutao u dvadesetim godinama života.
Robert Pattinson nije samo glumac koji je napravio pametne karijerne izbore; on je umjetnik koji je primjetio opasnost vlastite hipervidljivosti i odlučio se spasiti.
Fotografije: Profimedia
