Nešto je neobično ljekovito, ali i uznemirujuće u načinu na koji promatramo tijela i lica žena koje odrastaju pred kamerama. Hollywood je, u svojoj strukturalnoj nemilosrdnosti, oduvijek bio mašina za proizvodnju besprijekornosti, industrija koja zahtijeva da glumica u svojim dvadesetima bude seksualni objekt želje, projekcija nevinosti, a potom – čim se na licu pojavi prva sjena iskustva – postaje subjekt koji se mora neprestano opravdavati. Anne Hathaway prošla je taj put u njegovom najekstremnijem obliku.
Od krunisane Disneyjeve djevojčice u Dnevnicima jedne princeze, preko opsesivno-kompulzivne glumačke predanosti u Jadnicima koja joj je donijela Oscara ali i val neobjašnjive, kolektivne internetske mržnje (Hathahate), do današnje pozicije žene koja s gotovo aristokratskim mirom konzumira vlastiti uspjeh na Upper West Sideu.
Danas, u ranim četrdesetima i u godinama koje slijede, Hathaway više ne glumi da bi bila voljena. I upravo tu počinje njezin najzanimljiviji glumački i ljudski trenutak.
Od straha od greške do glumačke slobode
U nedavnom razgovoru, dok u svom njujorškom uredu stoji u improviziranom, visokom ormaru krcatom Valentinovim i Loewe kreacijama isprobava deset centimetara visoke Rick Owens čizme, Anne izgovara rečenicu koja vrlo indikativno opisuje njezinu ranu fazu: “Mlađa ja bila je uplašena, a taj me strah činio okrutnom prema samoj sebi.” Ta autoagresija mladosti – imperativ da se u svakom trenutku bude ‘pravilna’, ‘zahvalna’, ‘pripremljena’ – dugo je bio njezin zaštitni znak, ali i njezin teret. Publiku je iritirala upravo ta njezina prevelika želja da zadovolji. Njezina ranija gluma bila je tehnički besprijekorna, no ponekad je patila od viška kontrole.
Međutim, glumački rad nije ništa drugo do proces odučavanja od straha. Kada promatramo njezine najnovije uloge, jasno je da je Hathaway dopustila svom glumačkom aparatu da pukne, da udahne, da se zaprlja.
U filmu Mother Mary redatelja Davida Loweryja, Hathaway utjelovljuje pop zvijezdu na rubu fizičkog i mentalnog sloma koja pokušava izvesti svoj veliki povratak. Radeći s autorima kao što su Jack Antonoff i Charli xcx, ona ne pjeva samo pjesme; ona izlaže tijelo plesnom naporu, nesigurnosti i sramu.
Govoreći o snimanju, sama priznaje kako je, vidjevši prve snimke vlastitog plesa, prestrašena otišla kući i rekla suprugu da napušta projekt jer “ne može tražiti od ljudi da to gledaju”. No, umjesto bijega, uslijedili su mjeseci mukotrpnog treninga i ponovnog snimanja vokala u studiju. Njezin glumački izbor tu više nije bio dokazivanje virtuoznosti, nego pristajanje na mogućnost neuspjeha. To više nije glumica koja želi da joj plješćemo jer je smršavila za ulogu Fantine; postala je umjetnica koja dopušta da je vidimo u trenucima kada nije dovoljna, kako bi uspjela postati stvarna.
Penelope, Solène i demoni unutrašnjeg gnjeva
Ta unutrašnja promjena najvidljivija je u njezinoj trećoj suradnji s Christopherom Nolanom u epskoj adaptaciji Odiseje (2026). Igrati Penelopu u klasičnom, patriarhalnom ključu značilo bi igrati spomenik strpljenju, pasivnu figuru koja tka i raspreda platno čekajući muža. No Hathaway Penelopi daje gotovo “opasnu” dimenziju. Njezina Penelope nije ikona pokornosti; ona je žena razdirana bijesom, potisnutom seksualnošću i političkim pritiskom više od stotinu udvarača koji okupiraju njezin dom.
Kako sam Nolan primjećuje, u njezinoj današnjoj glumi postoji “smirena staloženost”, ali i stalna težnja za onim što je tek izvan njezinog dohvata. Tijekom snimanja, u scenama u kojima kamera snima statiste stotinu metara dalje, Hathaway ostaje u punom emocionalnom naboju, sa suzama koje se kotrljaju niz lice, dajući suglumcima potreban partnerski ulog. To više nije gluma radi “vlastitog kadra”, to je gluma – dar drugome.
S druge strane, u filmu The Idea of You (2024), uloga Solène – četrdesetogodišnje vlasnice umjetničke galerije i samohrane majke koja ulazi u ljubavnu vezu s dvadesetpetogodišnjom pop zvijezdom – predstavlja suptilan protest protiv holivudskog dobnog puritanizma. Hathaway ovdje ne glumi ‘očuvanu’ ženu; ona glumi ženu koja ponovno prisvaja vlastito tijelo, vlastiti užitak i pravo na iracionalnost. Dok u Mothers’ Instinct uz Jessicu Chastain raskrinkava burgijsku fasadu pedesetih godina prošlog stoljeća kroz leću tragedije i ženske neuroze, u nadolazećoj ekranizaciji romana Verity Colleen Hoover, ona ulazi u mračne, psihološki uvrnute prostore autorstva i manipulacije.
Povratak na Avenue Montaigne: Andy Sachs i uvid u trajanje
Možda je najzanimljiviji dio njezine trenutne karijere povratak ulozi koja ju je široj javnosti definirala – Andy Sachs u nastavku kultnog filma The Devil Wears Prada. Vratiti se liku nakon dvadeset godina u industriji koja se iz korijena promijenila djeluje i kao obračun s vlastitim počecima. Andy više nije preplašena asistentica koja baca telefon u fontanu u Parizu; ona je žena koja shvaća da rad u modnom časopisu ili industriji površnosti ne znači odustajanje od vlastite ozbiljnosti. “Možemo biti mnogo toga istovremeno,” ističe Hathaway. “To što radiš u ženskom časopisu ne znači da nisi ozbiljna osoba.”
Taj stav odražava i njezin osobni odnos prema modi i stilu, koji u suradnji sa stilisticom Erin Walsh postaje prostor igre, a ne oklopa. Obukavši nemoguće visoke platforme ili arhivske komade Muglera i Saint Laurenta, Hathaway više ne nosi odjeću da bi se sakrila iza uloge “savršene zvijezde”. Ona modu koristi kao ekstenziju vlastitog užitka. Njezina izjava o slavnom triku s pletenicama za zatezanje lica – gdje bez srama i diplomatskog distanciranja demantira estetske operacije, ali dodaje “uostalom, možda ću jednog dana i otići na facelift” – pokazuje osobu koja je konačno ovladala vlastitim narativom.
Kruh i ruže: Pedagogija svakodnevice
U svijetu koji se raspada pod težinom vlastitih kriza, Hathaway citira poznatu radničku i feminističku krilaticu: “Treba nam kruh, ali trebaju nam i ruže.” Njezina karijera danas upravo je to – potraga za ružama. Ruže su pravo na ljepotu, na umjetnost, na visoku modu, na besramno uživanje u salmon bowlu koji sama priprema u svom njujorškom uredu, na smijeh sa sinovima i suprugom u gradu koji voli.
Anne Hathaway u 2026. godini nije samo preživjela Hollywood, ona ga je izgleda i nadmudrila. Prestala je tražiti dopuštenje da bude prisutna. Dok promatramo njezine nove uloge – od Penelopina gnjeva do pop-ikone u raspadu – jasnije no ikada vidimo glumicu koja je kroz vlastitu ranjivost pronašla najjače oružje: vlastitu slobodu.
Najbolje se osjećam kada ne gledam u ogledalo, jer…
Šireći pogled na njezinu izvođačku i osobnu filozofiju, uviđamo kako se unutarnji svijet Anne Hathaway prelijeva na svaku njezinu glumačku i životnu odluku. Njezin stav prema industriji nije nastao iz cinične distance, nego iz ranog prepoznavanja vlastitih granica i potrebe da zaštiti unutarnji integritet. Odijeljujući pažljivo vlastitu vrijednost od vanjskog bljeska, ona s nevjerojatnom lakoćom demistificira holivudski glamur: “Najbolje izgledam nakon što me tim za kosu i šminku satima usavršava. A kada se osjećam najbolje? Kada danima nisam pogledala u ogledalo i radim stvari koje me čine sretnom.“
Ta svijest o apsurdu industrije zabave i njezinim nemogućim estetskim diktatima prati je od samih početaka. U svijetu koji je godinama poticao žene na tjelesne manipulacije i doživljavao sve iznad konfekcijskog broja 36 neprihvatljivim, Hathaway je odabrala ulogu glumice koja trguje talentom, a ne isključivo seksepilom. Njezino odbijanje da bude zatočenica modnih normi i diktata mršavosti prozaično je sažeto u njezinom stavu da je opterećenost težinom samo “veliko gubljenje vremena” – otvorilo je prostor slobode ne samo njoj, nego i generacijama mlađih kolegica. Njezin je pristup modi radikalno jednostavan: moda je umjetnost i zabava, divna forma izražavanja, ali tek hobi koji nikada ne smije postati oklop ili diktat.
Uloga uzora ima smisla kada živimo život u skladu s uvjerenjima
Na samom setu, njezina je radna etika ostala beskompromisna, ali očišćena od sujete. Kada opisuje svoj rad na ulozi Fantine u Jadnicima, ona odbija uobičajeno podilaženje estetici: “Činilo se da ima nečeg sebičnog u pokušaju da se ide na ‘lijepu verziju’ pjesme. Ona je doslovno na dnu rupe… Zato sam samo odlučila primijeniti istinu na melodiju i vidjeti što će se dogoditi.” Ta potraga za glumačkom istinom, umjesto za dopadljivošću, definira njezine najzrelije izvedbe. Prihvaćanje uloga koje je plaše, izlazak iz zone komfora i spremnost na emotivnu ili fizičku ogoljenost na ekranu za nju su neodvojivi od glumačkog poziva, no bez patetike i bez gubljenja radosti stvaranja.
Konačno, njezine obiteljske vrijednosti i ukorijenjena etika suosjećanja tvore temelj s kojeg nastupa u javnosti. Bilo da se bori za ljudska prava i jednakost, glasno reagira protiv diskriminacije i društvenih nepravdi, ili otvoreno priznaje vlastite nesigurnosti i sklonost suzama pred velikim umjetničkim ostvarenjima svojih kolega, Hathaway pokazuje da uloga uzora nije ulog kojeg treba sračunato igrati. Pozicija uzora za nju je nusprodukt življenja u skladu s vlastitim uvjerenjima, bez obzira na to što drugi mislili. Odričući se davno borbe s perfekcionizmom, Anne Hathaway ostaje vjerna jednostavnom principu: biti prisutan, dati svu energiju radu, ali nikada ne dopustiti da posao proguta ono najvažnije – obitelj, bliske ljude i čistu radost življenja.
Fotografije: Profimedia
