Priča o zavisti na socijalnim mrežama stara je možda ne kao svijet, ne kao socijalne mreže, ali sasvim sigurno kao moje desetogodišnje dijete koje ovu jesen kreće u notorni peti razred. Što je to Instagram zavist? Onaj uznemirujući osjećaj u želucu, F(ear)O(f)M(issing)O(ut). Ideja, isprva maglovita a zatim poput stalne, probadajuće boli u koljenu koje je počelo popuštati ili zubu koji si već sedam puta liječila; zatim noćna, posve jasna, razbuđujuća, znak da nešto nije u redu, da nešto s vašim životom duboko nije u redu, jer nisi tamo, jer nemaš ono, jer nisi bila pozvana, jer nisi doživjela to.
Doomscrolling
Jesam li doživjela isto? Uz svu zahvalnost koju osjećam prema životu koji kad radiš u medijskoj industriji zna biti nestvarno fantastičan i koji mi je podario zdravlje, dijete, karijeru i ljubav, i sama, ne često, ali nedovoljno rijetko, znam skrolati, ok, doomskrolati, i pomisliti: zašto ja… nemam/nisam/ne mogu? Nisam najbolja od najboljih, očito, jer me FOMO još nije pustio, iako znam što je s one strane travnjaka, i da trava ne samo da nije zelenija, već zahtijeva jednaku količinu vode i pažnje kao i s ove strane. I ne znam točno koji je uzrok tim mislima, tom crvu sumnje u vlastitu dovoljnost, u zadovoljstvo vlastitim životom koji same kreiramo, i priznajem, negdje smo sigurno za to same krive, ali negdje je kriv i svijet kakav smo sukreirale.
Društvene mreže
Socijalne mreže, i vrapci na grani znaju, ali vrijedi ponoviti, nisu stvarno stanje stvari. Ulovljen su trenutak, često friziran i namješten, ako ne i isproduciran, da bi se hihglightao nečiji lifestyle, ovisno o tome za kojom estetikom idete. U vlak popularnosti Instagrama, a zatim i TikTok videa, koji su produžetak popularnosti reality televizije, ugurali su se veliki igrači, oglašivači, industrija. Zašto bi plaćali snimatelje, direktore fotografija, gafere, kostimografe, scenografe, art direktore, casting menadžere i glumce, kad mogu to sve imati u jednoj osobi koja je s nekom telekompanijom potpisala ugovor na 24 mjeseca da uspije otplatiti svoj najnoviji Iphone 17 plusmaxsuper? Na određeni način, demokratičnost i autentičnost, volja za izloženošću i iskrenost se ljudima isplatila: konačno su “stvarni“, “obični“ ljudi monetizirali svoj život i svoj content. I konačno su imali priliku prikazivati content, svoje stavove, brige, panike, nedoumice, borbe. Ali kad se u to uključila industrija, ono kako su nas nekad varali filmovi i reklame, prelilo se na social: sve je prekrasno, svi stanovi su uređeni, svi psi estetični i uvijek oprani i počešljani, sva djeca odjevena u beige i vunene kape iz Perua koje ih ne grebu, svi trbusi izdefinirani, svi nokti kao iz salona, svi fit checkovi prostor za zavist. Zašto njoj bolje stoji ta suknja nego meni? I odakle joj ta suknja, nije li rasprodana odavno, prije no što je puštena u prodaju? Poslali su joj da proba i da im vrati. Nokat joj je puknuo dok je pakirala taj paket. Znam to, jer sam ona ponekad i ja.
Yes, but
A ja sam svejedno, paradoksalno, i ona koja zavidi. Ovo sam ljeto zavidjela na jahtama, skupim outfitima, Chanel torbama i mondenim restoranima, dok sam na otoku koji obožavam pekla ribu, skupljala mokraću od šteneta koje nije odmah naučilo piškiti i kakati, i nosila badić i kratke traperice koje nosim već desetljećima. No, pazite: da sam na takvim mjestima, bila bih ljubomorna na nešto drugo – slobodu otoka, jedan outfit, easy life, opuštenost. Što sa mnom nije u redu? Ništa puno, tako naprosto funkcioniraju društvene mreže.
Skoro savršeno
Stvaraju savršene slike; čak i one nesavršene, namjerno su takve. Vidjela sam ih sve; i romantične, i live, i zakašnjele, i loše obrađene, i savršeno obrađene, i zbilja savršene; ali i dalje nisam imuna na želju da i ja probam tu matchu (ne volim matchu), da budem na tom partiju (na koji kad odem želim prva doma, jer sam jednostavno spremna za krevet u 22), da kupim tu haljinu (ok, to često i napravim, jer jednostavno previše volim haljine). Znam, znam, prodaja tako funkcionira; ali Instagram envy je više od toga, on je borba s idejom da je život brz, prebrz, i da će nam, koliko god nas ADHD tjerao drugačije, neka iskustva ostati nedostupnima. Nešto ćemo izgubiti, nešto propustiti. Za mnoge stvari nećemo imati novaca. Na neka mjesta nećemo biti pozvani, neki će nas ljudi otpratiti, i neki nas ljudi neće voljeti. Ta konačnost naših iskustava (uostalom, zato nas i plaši perimenopauza, posljednje dijete koje rađamo, rastava, rezanje kose, selidba, prodaja auta, potpis na kreditu) zastrašujuća je – posebno u srednjim godinama.
Vatrica
Svi smo u toj igri stvaranja i osjećanja zavisti. Vatrica, srce, lajk, ali na težak dan, kad vam koža podivlja ili kad ste usamljeni, pogled na savršen ten žene koja ga ne primjećuje, već ne može podnijeti pogled na nečiji “what I eat in a day“ post jer je upravo naručila drugu pizzu tjedna i nije skuhala ništa zdravo svom djetetu mjesec dana, zastanete i pomislite: zašto ja ne putujem (toliko), zašto se ja nisam udala (tako), zašto ja nemam vremena za vježbanje, zašto ja nisam… Nastavite niz. Ipak, na dobar dan, slikate i sami stan koji ste sredili, mirisnu svijeću koju ste zapalili, ručak iz fancy restorana, djetetovu svjedodžbu, kupku, bazen na press tripu. I sad ste vi na drugom travnjaku, onom koji na tren izgleda mirišljavije.
Obje strane travnjaka jednako su šugave i jednako prekrasne
Znamo da nije istina, da nije realno, i nismo tinejdžeri (za njih je posebno opasno), no ipak poželimo da smo netko drugi, ljepši, mlađi, mršaviji, slobodniji, zauzetiji. Ljudski karakter to je radio i dok nije bilo javnih objava obiteljskih putovanja koja koštaju kao polog za stan, ali društvene mreže idealne su u svojoj brzini i površnosti za razvoj ove bolesti. Srećom, poput posta, i ako ste spremni odložiti mobitel, ona ne traje dugo: za dva treptaja desit će se novi trend, nova jesen, nova čežnja. I ponekad, u svemu tome novom, desit će se i spoznaja da je ono staro, stalno, vaš izgaženi travnjak, sjajno mjesto za život. Pa i fotke.
Fotografije: Launchmetrics
