Bilo je to doba traperica niskog struka, vrhunac vladavine Ive Sanadera i početak emitiranja “Uvoda u anatomiju“. Toše Proeski žario je i palio bivšom Jugoslavijom (pardon, regijom, pardon, Balkanom). Gwen Stefani nas je jačala, Coldplay smo slušale u PMS-u. Bila je to godina u kojoj nas je Angela Merkel uvjeravala da će sve biti u redu.
Dok se Hrvatska približavala Europskoj uniji, ja sam se u listopadu 2005. približavala još jednoj neprospavanoj noći. Kada u dvadesetoj dobiješ dijagnozu depresije, nesanica ti se čini kao najmanji problem: nakon prvih pogođenih medikamenata ponovno sam mogla zamisliti da živim. Negdje oko tri ujutro, u bespućima blogerskog svijeta, naišla sam na dnevničke zapise poznanice koju sam zapamtila s koncerata Đorđa Balaševića. Blog se, po stihovima njegove pjesme “Tvoj neko“, zvao kiš napraforgo, mađarski za “mali suncokret“.
Branka je u tom trenutku bila u bolnici na jednoj od terapija i pisala kako joj je cimerica jako glasna. Prva mi je misao bila: neki ljudi imaju ozbiljne bolesti, Hodgkinov limfom (pojma nisam imala što je to, ali zvučalo je kao rak), a ne leže u krevetu zbog mentalnih bolesti kao ja. I onda sam, ljuta zbog vlastite grižnje savjesti, satima čitala njezin blog. Kako mi strpljivost nikad nije bila vrlina, nakon nekoliko sati sam joj napisala: “Voliš super muziku i odjeću, tvoj blog me nasmijao više nego što bi trebao, imam ovu bolest koje se malo sramim, ti imaš ovu koja zvuči dosta zeznuto, javi se za kavu.“ Javila se. Pa smo popile nekoliko stotina kava.
Ovo je priča o najboljoj prijateljici
Ovo nije biografska priča o Branki, studentici Tekstilno‑tehnološkog fakulteta koja je u indeksu imala ocjenu +5, kuharici koja je prije dvadeset godina spremala ono što bistroi danas izmišljaju, ponekad strogoj starijoj sestri i blistavoj slikarici. Ovo je priča o onoj Branki koju sam poznavala najintimnije – o Branki najboljoj prijateljici.
Volim lagati da me postavljanju granica (na)učila psihoterapija, a no bullshit pristupu životu Sunce u Ovnu. Ali to je uglavnom bila Branka: vikala bi na mene kad bih joj poslala SMS u doba kad je spavala jer je zbog bolnica i roditelja uvijek imala uključen zvuk na mobitelu, korila me kad bih preskočila lijek ili zdravi obrok, a bila beskrajno nježna kada bih bila ljuta na sebe jer sam kupila pogrešnu nijansu ruža ili plakala što me netko krivo pogledao, što je u dvadesetima bio apsolutno broj jedan razlog za suze. Moda je bila jedan od naših načina da pobjegnemo od svega ostalog. Doduše, ona je šila i kukičala, dizajnirala i stvarala, a ja trošila studentski džeparac i davala savjete. Strašno nas je zabavljalo što smo fizički dosta drugačije: ona maslinaste kože, ja bljedunjava; ona s najvećim bademastim očima, ja s vječno iznerviranim pogledom. Posuđivale smo si i poklanjale majice, rugale se kako nam ne stoje suknje one druge, učile kako napraviti smokey eye i nosile, iz današnje perspektive, prilično kičast nakit.
Izlet u Ljubljanu, na koji smo išle po neki eksperimentalni lijek za nju, za koji smo novac skupile akcijom na Facebooku, iskoristile smo za ogroman šoping. Branka je kupila traper kombinezon, iako nije bio u modi, i pojašnjavala mi da smijem nositi što god hoću. Kasnije je taj lijek iskoristila kao inspiraciju za dizajn haljine. Ime lijeka odlučila sam zaboraviti, ali haljine se sjećam – bila je bijelo-plava i kolegica ju je prošetala na studentskom eventu, Modnom ormaru.
Drugi bijeg bila je ex Yu muzika. Besramno smo urlale Đoletovu “Oliveru“ dok je Jakov Jozinović još bio u pelenama, bile uvjerene da je Momčilo Bajagić pola stihova pjevao upravo i jedino nama. Tjerala me da zavolim Pavel i uvjeravala da moram dati još jednu šansu Van Goghu. Na koncertima, na koje je najčešće išla uz liječničku preporuku da ne ide, smjestile bismo se strateški: ja bih je obgrlila s leđa i nekim čudnim manevrima pokušavala spriječiti da je netko trkne u centralni venski port: u prijevodu komoricu u prsima (zvali smo je rupa) preko koje primaš lijekove i kemoterapiju.
Bolnice je Branka odrađivala školski i to je jasno tražila i od mene: da ne budem usplahirena i uplakana, da ne zbijam glupe šale, nego koncentrirano pamtim tijek liječenja, hvatam reference i budem korisna. Obožavala sam taj pristup jer sam se osjećala kao da makar minimalno pomažem, iako bih uvijek, kada bih izašla na ulicu, shvatila da unutra nisam baš disala. Nismo mi glumile. Glupo zvuči reći da smo normalizirale situaciju, jer ako godinama imaš malignu bolest u sebi ili pokraj sebe, onda to jest tvoja svakodnevica. Ali mislim da je prihvaćanje terapije ili loše faze kao vojničkog zadatka naprosto ubrzavalo vrijeme. Teže smo se nosile s lošim razdobljima izvan bolnice – s mojom dosadnom grižnjom savjesti kada bih otišla plesati, a Branka ne bi mogla jer je u jednoj fazi hodala sa štakom ili s njezinim zaboravljanjem nekih meni bitnih momenata jer su joj misli lutale prema novim metodama liječenja.
Branka se zaljubljivala u najzgodnije momke koji su uglavnom bili ordinarne budale. Ali su bili stvarno visoki i crni. Sjećam se večeri kad je Najbitniji od njih nazvao, nešto kratko prije vlastitog vjenčanja i pjevao joj prljavce. Pogađate pjesmu – “Tu noć kad si se udavala“. Znam da je razmišljala kako nije s njom samo zato što je bolesna, znam da je znala da joj gotovo nijedan dvadesetogodišnjak nije u stanju biti kvalitetan partner u tom razdoblju života, ali ništa od toga nismo izrekle. Nazvala me i otpjevale smo prljavce još jednom.
Kada ti umre najbolja prijateljica, nitko ti ne kaže što trebaš napraviti
“Za tebe nikad out, ušuljaj se na intenzivnu“, bila je još jedna poruka iz još jedne bolnice, ništa što nismo odradile na desetine puta. Zašto sam otišla u Split baš taj vikend da je vidim, ne znam, bilo me strah ne otići. Bila je veljača 2011. godine, preživjele smo ekonomsku krizu i urlale Adele, uvukle se u skinny jeans i zaljubile u tunike i Taylora Lautnera. Ušla sam na intenzivnu s buketom malih suncokreta ne znajući da ne možeš ući na intenzivnu s cvijećem i pogledom tražila Branku. Nisam je vidjela otprilike dva mjeseca i nisam je prepoznala. Jednostavno sam prošla pokraj njezina kreveta kad me zazvala. Iz pete sam izvukla deset minuta sabranosti te pričala o fakultetu i proljetnim kolekcijama, zgodnom kolegi i buri. Pričala mi je koje pidžame da donesem, hvalila medicinske radnike i ogovarala obitelj. Pomazila sam je i izašla. Zraka nije bilo ni vani. Branka je dva dana nakon toga umrla.
Postala sam dvadesetšestogodišnjakinja s mrtvom najboljom prijateljicom. Nikome oko mene nije umrla prijateljica, jedva da je nekome umrla baka. Za smrt u obitelji postoje neka pravila – zeznuta i osakaćena, ali postoje. Kad ti umre najbolja prijateljica, što bi trebala? Pa sam otišla u šoping. Kupila sam odličan sivi kaput i u trenu kad sam pomislila da je to što radim ipak pogrešno, stigla je poruka Brankine mame. Pričale smo o odjeći za sprovod. Na koji je Najbitniji od svih Brankinih zgodnih likova zakasnio. Nedostajala mi je da joj to ispričam. Bila je to dobra priča. Dobrih priča nije nedostajalo – primjerice, na otvorenju humanitarne izložbe njezinih radova pojavio se tadašnji gradonačelnik Zagreba. Milan Bandić je suznih očiju u kutiju za donacije ubacio dvjesto kuna. Čula sam je kako se smije.
I tu bi, nekako prirodno, trebao biti kraj. Ali nije bio. Loša stvar kod smrti bliskih ljudi jest to što neke traume ostaju zauvijek – bio to miris bolnice, dan u godini ili nešto treće, koljena klecaju kao da je vrijeme stalo. Ipak, dogodi se i nešto tako čarobno i patetično, tako nalik jeftinoj frazi, a potpuno neobjašnjivo: nije stvar u tome da ljubav ne umire, nego odnos nastavlja živjeti.
Isprva sam zapisivala sitnice koje su se mijenjale u našoj zagrebačkoj i splitskoj okolini, a koje bih joj htjela ispričati: koji se novi dućan otvorio na mjestu našega najdražeg kafića, tko je dobio dijete, a tko se udebljao.
“Onda sam poželjela s njom dijeliti nove ljubavi i dijagnoze, crtice s putovanja i knjige koje su izašle prekasno da bi ih čitala. Ubrzo sam shvatila da taj komad Branke, moje najbolje prijateljice, stari sa mnom. Nikada je nisam vidjela zamrznutu u vremenu, kao mladu djevojku koje više nema. Sjedi mi na ramenu i podsjeća me da se valja rugati, povikne kad se ulijenim. I dalje me uči biti nježnijom prema nekim malim nesigurnostima.“
Ljudi često imaju potrebu zamišljati kako bi neki odnos izgledao ili kakva bi neka osoba bila bez bolesti. Meni je to uvijek bila pomalo bizarna ideja. Nikada nisam do kraja razumjela one ohrabrujuće riječi: ti nisi svoja bolest. Kronična, autoimuna, maligna, bilo kakva veća boljka jest dio naših života. Ne znam kakva bi Branka bila da se nije razboljela. Da nije bilo bolesti, možda bismo se manje kvalitetno rugale životu. Možda bismo manje trošile na šoping. Ili ne bismo vidjele Ljubljanu zajedno. Ono u što sam sigurna jest da nije bilo baš takve Branke, ja bih ovaj naš život puno lošije živjela.
Fotografije: Launchmterics, Pexels
