Patrijarhat se kroz medijsko nasilje iživljava nad tijelom Ariane Grande već desetljećima, a sad kad je situacija postala očigledno alarmantna, predaje sve u ruke kapitalizma. Razlog je jednostavan: na njoj i njezinom talentu i radu mora se i dalje zarađivati, pa čak i pod cijenu njezina zdravlja i života.
Ozbiljna je zarada i od estetskih videa Nare Smith u kojima pušta patrijarhatu da bude glavna zvijezda promičući tradicionalne rodne uloge, samo da bi ga se deklarativno odrekla u prvoj prilici jer u kapitalizmu – zaraditi se mora.
O Ariani Grande i njezinom tijelu govori se već 15-ak godina, otkako je javna osoba. Kad kažem “govori“, mislim da se secira svaki dio njezina tijela kroz medijske članke i komentare na društvenim mrežama. Odrasla je u tome i cijela je njezina karijera na neki način obilježena tim narativom. Prvo je bila “bucmasta“ tinejdžerica, kad je smršavjela onda je pak pretjerala. Nikome ne bi bilo lako, a većini nas ne bi bilo uopće moguće odrasti, živjeti i raditi pod takvim pritiskom, a pritom ne narušiti psihičko zdravlje.
Medijsko nasilje prema ženama i njihovim tijelima nije novost
Svi smo uz njega odrastali, u različitim periodima. Ono ne uništava samo celebrity djevojke i žene, nego i cijele generacije djevojčica, djevojaka i žena. “Ako je ona debela, što sam tek onda ja?“, vrtjelo se pitanje u mojoj glavi od otprilike desete godine života nakon konzumiranja medija u kojima su Kate Winslet ili Britney Spears nazivane “debelima“.
Pokret body positivity pojavio se upravo kao odgovor na ovakve medijske narative i prakse; kako bismo konačno prestale misliti da ćemo riješiti sve svoje probleme kad izgubimo i tih zadnjih 5 kila viška, da ćemo postati one osobe koje smo uvijek htjele biti, da ćemo biti sretne, ispunjene, da ćemo konačno pronaći ljubav svog života, dobiti taj posao iz snova i sve će biti u redu, samo da se uspijemo uvući u manji konfekcijski broj.
Imali smo period od možda desetak godina body positivityja u kojima mediji nisu pisali kako se pjevačica “previše opustila na odmoru“ uz jako zumirane fotke njezinih bedara s celulitom ili secirali svaki centimetar glumičina tijela uz komentare kako bi mogla “smanjiti burgere“. Pojavile su se neke žene koje su bile lijepe, uspješne i nosile su broj 40 ili čak 42 i više, i rekle da ne žele biti na dijeti i da se osjećaju ugodno u svom tijelu. Desetogodišnja ja skakala je od sreće – wow. Možda nove generacije neće odrastati tako opterećene svojim tijelom kao što smo mi bile.
Gotovo sve te žene danas su na Ozempicu.
Medijska glamurizacija ekstremne mršavosti, uz fini push farmaceutske industrije koja trlja ruke zbog masovne primjene GLP1 lijekova – koji su primarno namijenjeni osobama koje imaju ozbiljne zdravstvene probleme, poput dijabetesa, a ne gubitku posljednjih pet kilograma do idealne kilaže – dovodi do toga da je mršavo tijelo još jednom postao imperativ za sve žene. Živimo u kulturi poremećaja prehrane. Oni ne samo da se opravdavaju, nego se slave i potiču.
Ekstremna mršavost sad se u medijima slavi kao „atletski izgrađeno tijelo“. Vrhunske sportašice čijoj smo se snazi divile, poput kultne Serene Williams, jedne od najboljih sportašica i sportaša svih vremena, uvjeravaju nas da su na GLP1 lijekovima „zbog svog zdravlja“.
Niti jedan ekstrem nije zdrav ni dobar za naš organizam. Pretjerana kilaža i manjak kretanja dovode do ozbiljnih kardiovaskularnih bolesti i povećanja rizika za dijabetes. Premalena kilaža dovodi do otkazivanja organa.
Ariana Grande, nažalost, došla je do ekstrema. I sad svi to vidimo
Nije u redu osuđivati žene na temelju njihova izgleda, slažem se. To nije feministički. Ali nije u redu ni uvjeravati nas da se ne radi o ekstremu i da je zdravo izgledati tako kao što izgleda ona. Ako je osobno političko, a feminizam, na koji se mnogi pozivaju kad govorimo o ovoj temi, nas uči da jest, znači da ne govorimo samo o Ariani Grande i njezinom tijelu, nego o političkom aspektu koji se očitava u aktualnoj temi.
Tko profitira od toga da su žene fokusirane na svoj izgled, i to na način da je imperativ da budu što manje, što slabije, pasivnije i submisivnije? Odgovor je jednostavan – patrijarhat i kapitalizam, taj vječni par koji na nišanu ima žene od svojih početaka. Rastući fašizam u američkom, pa i našem društvu, kao i globalno, želi takve žene jer njih je jednostavnije kontrolirati. Ako su fokusirane na smanjivanje sebe fizički, neće ni primijetiti da im se oduzimaju osnovna prava. Neće podići glas.
Zato imam problem s izjavom Arianina PR tima, koji bi trebao brinuti o njezinom zdravlju, a koji nas uvjerava da je osoba koja izgleda alarmantno pothranjeno „potpuno zdrava“ i da joj vidimo kosti prsnog koša u novom videu zato što se „bavi sportom“. To nije body positivity i svakako nije feminizam, koji nam se pokušava prodati.
Ova priča se već nekoliko puta dogodila pred našim očima
Uvjeravali su nas i da je Amy Winehouse dobro, samo nekoliko dana prije nego što su je pronašli mrtvu u njezinom londonskom stanu. Njezin tim i njezina obitelj, koji bi trebali brinuti o njezinom psihičko-fizičkom zdravlju, nisu rekli ništa. Nisu joj savjetovali da prekine turneju i posveti se svom zdravlju jer bi to značilo manju zaradu.
Živimo u kulturi laži, kako ju je nazvala Dubravka Ugrešić u istoimenom eseju, u kojoj laž koja se dovoljno puta ponovi mora postati istina, a sve u službi izgradnje novog narativa, novog identiteta i novog društva. Pritom se laž predstavlja kao nužnost, kao nešto čime „štitimo“ to novo društvo, novi način života. I ako niste s nama, ako ne lažete, onda ste neprijatelj. To je društvo post-istine, u kojoj činjenice nisu važne, a emocije oblikuju javnu percepciju, pa samim time i istinu, ili ono što mislimo da je istinito.
Tako svoju istinu govori i Nara Smith, koja je šokirana time da je se uopće spominje u istoj rečenici kao i trad wifes. Ona to nikad nije bila, objašnjava nam. Ona samo voli kuhati jer njezin suprug uništi svako jelo, kaže kroz smijeh. Smije li žena kuhati, pita Nara Smith svojim, odjednom, normalnim glasom. Ništa nalik promuklom, namjerno seksualiziranom šaptu koji inače koristi kad snima svoje videe u kojima – samo kuha, ljudi dragi. Otud vam to da je ona trad wife, pa ona radi, očito! Vidite je da radi na svom feedu! Kuha u Schiaparelliju, koja trad wife to radi, pita se ona, zaboravljajući da je na iste te videe uporno stavljala hashtag #tradwife i više nego pristojno zarađivala.
Gluma je, mora se priznati, vrijedna stajaće ovacije, ako ne i nominacije za Oscar.
Ja se u međuvremenu pitam hoće li i Nara Smith uskoro postati feministička ikona? Slavit ćemo njezinu odluku da se potčini volji svog muškarca koji nosi čačkalicu u ustima i hoda okolo u potkošlji? Pozdravljamo njezinu odluku da kuha svoju pastu za zube u Gucciju? Može li nas toliko gaslightati?
Znali smo da Nara nije trad wife, naravno, no problem je uvijek ležao u tome što ona promovira taj lifestyle dok ga istovremeno ne živi. Glamurizira neobrazovanost i financijsku ovisnost o muškarcu dok je njezina stvarnost drugačija. Problem je uvijek bilo licemjerje, ne njezin izbor da živi kako ona želi.
Kome odgovara da su žene neobrazovane, da ne upravljaju svojim novcem ili ga uopće nemaju? Tko će profitirati od toga da mlade žene romantiziraju gubljenje svojih građanskih i ljudskih prava u zamjenu za brak?
Politički narativ koji Nara Smith i njoj slične influencerice prodaju umotane u celofan estetike i „jednostavnijeg života“ unazadio nas je za barem 50 do 70 godina. No, u vremenu post-istine i u kulturi laži pitanje je smije li se to reći, a da vas netko ne proglasi antifeministkinjom?
Fotografije: Profimedia
