Novi val suvremene regionalne i europske kinematografije sve manje pristaje na ulogu promatrača ili estetskog ukrasa sve češće mučne društvene stvarnosti. Umjesto toga, filmovi s ovih prostora sve češće preuzimaju ulogu društvenog dijagnostičara. Korektora. Analitičara. Promatramo li na jednome mjestu kao što sam imao priliku prošli tjedan na Filmskom festivalu u Herceg Novom nove naslove i autorske vizije u filmovima – Skejtanje nije za cure Dine Dume, Dom autobiografski projekt Marijane Janković, Tri tjedna kasnije Miroslava Terzića, Crnu trubu Bojana Stijovića te internacionalni iskorak Teone Strugar Mitevske s filmom Majka i film iznimne Maje Miloš Pukotina u ledu – pred nama se otvara iznimno mračna, ali i “čista” slika.
Obitelj u ovim filmovima više nije sigurna utvrda ni sklonište od vanjskog svijeta, tradicija je davno izgubila svoj duhovni smisao i pretvorila se u golo tržište, a svijet odraslih u potpunosti je kapitulirao pred vlastitom odgovornošću. Ovi autori ne nude apstraktne filmsko-filozofske teze; oni na filmski pladanj stavljaju konkretnu, opipljivu sudbinu mladih ljudi koji su primorani platiti previsok račun za tuđe dugove, obiteljsko siromaštvo, potisnute krivnje i povijesne zablude.
Novi val regionalnog filma? Žensko tijelo i brutalnost tradicije
Inicijalna točka oko koje se vrti većina ovih priča tiče se tijela – točnije, mladog ženskog tijela koje unutar patrijarhalnog i ekonomski devastiranog okruženja postaje roba s jasnom tržišnom vrijednošću. Konkretno – u filmu Skejtanje nije za cure makedonska redateljica Dina Duma nastavlja svoj autorski put istraživanja adolescentske mikrokulture. Smještajući radnju u specifičan milje u kojem se arhaični običaj prodaje mladenki i dalje tretira kao legitimno rješenje obiteljske financijske krize, Duma razotkriva svu brutalnost (romske) tradicije. Mlada Adela ( Efkjar Abaz) nalazi se u procjepu između dviju nepovratno sukobljenih realnosti: one tradicionalne, u kojoj je žensko tijelo tek novčana valuta za preživljavanje obitelji, i one moderne, u kojoj se kroz subkulturu skateboarda naslućuje mogućnost osobne emancipacije. Skateboard ovdje, jasno, nije samo sportski rekvizit;već simbol fizičke brzine, kretanja i privremene gravitacijske neovisnosti od okova zajednice koja djevojke želi usmjeriti u unaprijed predodređene uloge, nerijetko submisivnih supruga.
Gotovo identičan ekonomsko-patrijarhalni mehanizam pokreće i radnju filma Pukotina u ledu, usmjerenu na sudbinu mlade klizačice koju virtuozno igra Jovana Stojiljković. Smještena na sivu i zaboravljenu periferiju Beograda, priča je svjedočanstvo o potpunom obiteljskom i emotivnom urušavanju. Nakon majčine smrti, u trenutku kada bi otac trebao biti stup oslonca, ulazak maćehe i njezinih kćeri u kuću donosi novu razinu obiteljskog nasilja i ekonomske tjeskobe. Jovanin lik, potiskujući vlastitu usplamtjelu seksualnost i noseći osjećaj bezvrijednosti, biva gurnuta u podzemlje seksualne eksploatacije kako bi zaradila za obitelj koja je sustavno uništava. Umjetničko klizanje, kao simbol elegancije, kontrole i lebdjenja iznad surove realnosti, biva joj oduzeto. Slično kao i kod Dine Dume, postavlja se opako pitanje: gdje mlada osoba uopće može skloniti i očuvati svoju intimnost, svoje tijelo i svoj mentalni integritet kada su i obiteljski dom i javni prostor postali poligoni za trgovinu i zlostavljanje? Izlaz se u obama filmovima pojavljuje tek u pukotinama nepokornosti – u pronalasku vlastitog glasa, prihvaćanju vlastite seksualnosti bez srama i odbijanju da se bude puka žrtva tuđih ekonomskih promašaja.
Šira zajednica i kolektivna šutnja
Nadalje, ono što obitelj započne kroz ekonomski ili fizički pritisak, šira društvena zajednica najčešće dovršava svojom najmoćnijom polugom – kolektivnom šutnjom. U filmu Tri tjedna kasnije, redatelj Miroslav Terzić hvata upravo taj zastrašujući trenutak u kojem se čitav društveni sustav pravi mrtav pred prisutnošću nasilja. Odlazak maturanta na putovanje, tri tjedna nakon tragične smrti njihova školskog kolege, trebao je biti bijeg od svakodnevice. Umjesto opuštanja, maturalno putovanje pretvara se u mučno, kolektivno suočavanje s prešutnom krivnjom.
Terzić valjano uočava ključni problem današnjice: djeca nisu izolirani otoci, ona upijaju i zrcalno odražavaju svijet odraslih. Kada odrasli otupe na nasilje i učine ga dijelom svakodnevnog folklora, mlada generacija ostaje prepuštena sama sebi, noseći teret odgovornosti s kojim se ne zna nositi. Terzićeva opaska da živimo u požaru koji toliko dugo tinja da ga više ni ne primjećujemo, pogađa u samu srž regionalnog stanja svijesti. Nasilje više nije izvanredno stanje ili izolirani incident; postalo je kao atmosferski tlak… u kojem odrastamo.
Otuđenje i visoke cijene
Ta se linija neprekinute obiteljske traume i potrage za bijegom izravno prelijeva i na autobiografski intoniran Dom redateljice Marijane Janković. Istražujući temu migracije, Janković odbacuje uljepšane, zapadnjačke narative o bezbrižnom spasenju u inozemstvu. Prikazana iz perspektive djeteta, migracija je u ovom filmu otuđenje, gubitak korijena i teška cijena koju obitelj plaća u nadi za sigurnijom budućnošću. Pripadnost postaje nestalna kategorija, a osjećaj doma pretvara se u stalnu potragu za nečim što je nepovratno izgubljeno… usput.
Suprotstavljajući se teškim dramskim tonovima, film Crna truba Bojana Stijovića rabi crni humor i žanrovske mehanizme trilera kako bi do kraja dekonstruirao i ogolio mit o zavičaju, obitelji i tradiciji. Povratak poznatog pisca Maksima (vrsni Momčilo Otašević!) u rodno crnogorsko selo Grahovo radi rješavanja pitanja nasljedstva počinje kao klasična idilična priča o povratku korijenima. No, umjesto topline obiteljskog ognjišta, dočekuju ga brat, snaha i – leš. Stijović nevjerojatnom lakoćom i stilskom drskošću razbija lažnu pozlatu tradicionalne obitelji. Pokazuje da se iza gromoglasnih priča o obiteljskoj časti, patrijarhalnom poštenju i svetosti nasljedstva najčešće kriju patološka pohlepa, neispravljeni računi i leševi koje svi guraju pod tepih. Tradicija u Crnoj trubi nije izvor mudrosti, nego apsurdni teret koji guši svaku mogućnost napretka.
I onda Majka Tereza…
Naposljetku, unutar ove tematske selekcije iznimno je zanimljiva pozicija filma Majka (Noomi Rapace) Teone Strugar Mitevske. Na prvi pogled, priča o sedam dana u životu Majke Terezije – u trenutku kada napušta svoj samostanski red u Kalkuti kako bi osnovala vlastitu misiju – djeluje kao povijesni i biografski odmak od suvremenih regionalnih problema. Međutim, u svojoj dubinskoj strukturi, film funkcionira po identičnoj dramaturškoj matrici kao i urbane drame s beogradskih ili skopskih ulica. Odluka Majke Terezije da napusti ustanovljeni, sigurni, ali rigidni samostanski sustav kako bi slijedila vlastiti duhovni poziv, ništa je drugo do čin potrebne autonomije. Ona radi točno ono što čine i mlade junakinje iz filma Dine Dume ili Miroslava Terzića: lomi institucionalni kavez u kojem se zatekla i odbija pravila koja su joj nametnuli autoriteti. Njezin bunt nije samo duhovne prirode već klasičan ljudski, građanski protest protiv okvira koji sputavaju djelovanje i empatiju.
Ova reprezentativna selekcija filmova prikazana na Filmskom festivalu u Herceg Novom izbjegava cheap utjehe i patetična rješenja. Ni u jednome od ovih ostvarenja publika nećete dobiti serviran sretan završetak u kojem se obiteljske rane preko noći zacjeljuju, a društvo naprasno pretvara u pravednu zajednicu. Autori ovih priča ne postavljaju se kao moralne vertikale koje dijele lekcije s visoka, nego tek bilježe pukotine u sustavu i traume koje se prenose s generacije na generaciju. Bilo da je riječ o vožnji skateboardom po skopskim ulicama, plesanju na ledu u Beogradu, bijegu u inozemstvo, napuštanju crkvenih kanona ili raskrinkavanju obiteljskog nasljedstva u crnogorskom selu, poruka ovih filmova izrazito je opora, ali oslobađajuća: individualna sloboda i vlastiti identitet u našim se društvima nikada ne dobivaju na dar od obitelji ili države. Oni se moraju oteti.
Fotografije: Film still
