Rođen u Čileu, odrastao u Danskoj, a s milanskim obrazovanjem u fotografiji, Manuel Alberto Claro jedan je od najcjenjenijih i slobodno se može reći najautentičnijih europskih direktora fotografije. Široj je javnosti najpoznatiji po dugogodišnjoj, vizualno impresivnoj suradnji s Larsom von Trierom na remek-djelima kao što su Melankolija, Nimfomanka i Kuća koju je sagradio Jack.
Njegov je rad već na samim počecima nagrađen u Cannesu za vizualno zadivljujuću Rekonstrukciju (Camera d’Or), dok su mu naslovi poput Allegra i Melankolije donijeli prestižnu nagradu Europske filmske akademije te više danskih priznanja Robert i Bodil. Osim na vrhunskim igranim filmovima, Claro nevjerojatnu vizualnu estetiku gradi i kroz rad na glazbenim spotovima za izvođače poput FKA Twigs i Rhye, te kroz visokoestetizirane komercijalne kampanje.
Nakon masterclassa u Herceg Novom posvećenog suvremenom filmskom jeziku, s Clarom razgovaramo o tome kako slika danas oblikuje emociju, kamo nestaje granica između kontrole i spontanosti na setu te kako se gradi vizualna dramaturgija koja priči daje njezino pravo značenje.
Možda bih počeo od detalja koji sam primjetio u vašemu radu. Krenimo s tim što vama znači “vizualna dramaturgija”…
Mislim da je to odlična polazišna točka. Imam svoj način rada, svoj ukus… Mnoge stvari diktiraju kako će moj kadar izgledati. Pokušavam to pokrenuti, a Lars [Lars von Trier] mi u tome pomaže. No zaista je važno imati perspektivu nekoga izvana. Zanimljivo je jer u kinematografiji težim tome da sve izgleda spontano i nestilizirano, ali razumijem da se, čim pažljivije pogledaš, u tome ipak vidi jasna kontrola.
Da, to se osjeća u većini vaših filmova, pa tako i u svemu što sam gledao u posljednje dvije godine. U jednom ste trenutku rekli da želite da se ljudima svidi sama priča, a ne filmska tehnika. To je zanimljiva perspektiva jer većina autora priželjkuje publiku koja se identificira s njihovim likovima ili redateljskim rješenjima. Kakva su vaša iskustva s tim?
Kada kažem da film treba biti zaljubljen u priču i likove, a ne u samoga sebe, mislim na to da prevelika usmjerenost na stil distancira gledatelja. Ponekad se previše obuzmemo samom filmskom mašinerijom, snimanjem i onime što možemo učiniti na virtuozan, obrtnički način. Tako se vizualni dio zna odvojiti od suštine priče. Zato sam vrlo oprezan – sve mora proizaći iz materijala. To mi služi kao podsjetnik da se ne zaljubljujem u klasične, atraktivne filmske koncepte samo zato što dobro izgledaju. Ako nisu čvrsto povezani s materijalom, nisu dovoljno dobri ni zanimljivi.
Kao direktor fotografije imate veliku odgovornost prikazati svu slojevitost likova i njihovo unutarnje mentalno stanje. Mnogo je trenutaka u scenama u kojima se to gradi. Što točno znači prenositi mentalno stanje u vizualni kod, a ne podilaziti banalnim klišejima poput: “Lik je u depresiji, pa sve mora biti tmurno i mokro”?
Da, to su odlična i vrlo zanimljiva pitanja. U svom radu pazim da ideje i koncepte ne ilustriram doslovno. Važnije mi je stvoriti atmosferu koja je otvorena i koja poziva gledatelja da istražuje vlastite emocije. To znači ne samo razumjeti, nego jednostavno biti prisutan uz te ljude u njihovoj bolesti ili situaciji, bez forsiranog prikazivanja. To je rad s likovima i materijalom, a ne puko ilustriranje mentalnih stanja.
Manuel Claro i dramatična vizualna rješenja
Ali u vašem radu postoje i ti ekspresivni, “wagnerijanski” momenti o kojima ste govorili na masterclassu. Možete li reći nešto više o tome?
Tijekom rada na Melankoliji, Lars je često koristio izraz “Wagnerov moment”. Mislim da je time opisivao iznimno velike, epske i dramatične vizualne trenutke za koje se unaprijed znalo da će ih pratiti glazba. On je bio vrlo osjećajan po tom pitanju, iako je imao i distancu prema Wagneru jer je njegova glazba iznimno teška i opterećujuća. Lars je htio da Melankolija bude iznimno emotivna i veličanstvena, a s druge strane vrlo intimna, detaljna i usmjerena na likove. Igrao se s tom mješavinom.
Smatram da vaši i Larsovi filmovi među najboljim ostvarenjima ovog stoljeća. Zaista to mislim. Što je najviše utjecalo na vas kao umjetnika, kreatora?
Rad s Larsom jako me je oblikovao – on je autentičan i briljantan autor. Biti lojalan njemu i njegovoj viziji znači prihvatiti da je njegov materijal toliko specifičan da zaobilazi sva uobičajena pravila struke. Ranije sam postavljao mnoga školska pitanja jer dolazim s filmske akademije – o tome kako se postavlja kadar, moraju li likovi biti simpatični i slično. U radu na Melankoliji, te se formalnosti odmah razbijaju prema samom scenariju.
Film koji smo gledali na otvorenju filmskog festivala u Herceg Novom ima dodirnih točaka s vašom autobiografijom, dolaskom u Dansku i slično? Osjećatw li se kao stranac nakon što odete iz rodnog zavičaja? Osjećaš li se ikada kao kod kuće i gdje je zapravo tvoj dom?
To je dobro pitanje. Danas se osjećam kao kod kuće u Danskoj, u Kopenhagenu. Tamo živim već jako dugo…Osjećam se doma u Danskoj, ali postoji i taj dio obiteljskog naslijeđa – supruga i ja morali smo napustiti Čile, a moji preci Rusiju i Ukrajinu. To je dio našeg DNK-a, nekako se podsvjesno uvijek pripremaš na odlazak.
Rekli ste jednom da pogreške na setu mogu postati kreativne. Što je za vas, u tom smislu “pogreška” danas?
Danas, kada u proizvodnji imaš toliko tehničke savršenosti, postavlja se pitanje što uopće može postati problem.
Savršena slika?
Da, savršena slika zapravo može postati problem. Radio sam na TV seriji u Čileu koja je imala iznimno ispoliran i estetski dotjeran izgled. U početku sam se pribojavao takvog pristupa, no producenti su bili u pravu: privući ćemo više pozornosti ako progovorimo o teškoj i brutalnoj temi kroz vizualno privlačno pakiranje.
Spomenuo ste i projekt za Netflix, o čemu se točno radi?
Radi se o seriji o obitelji Kennedy.
Smije li se o tome javno govoriti?
Da, snimanje je završeno i informacije su službeno objavljene.
Je li riječ o dokumentarcu?
Ne, to je igrana serija, ali fokusirana na djetinjstvo i odrastanje JFK-a – radnja obuhvaća 1920-e, 30-e i 40-e godine.
Znači, težište je na njegovim ranim godinama?
Tako je, u središtu serije su odrastanje i djeca obitelji Kennedy.
Fotografije: Profimedia i Filmski festival Herceg Novi
