Venecija je za Georgea Clooneyja oduvijek bila mnogo više od još jedne obavezne, naporne stanice u kalendaru jesenskih crvenih tepiha i protokolarnih medijskih obveza. To je grad u kojem se vjenčao s Amal Alamuddin, grad u kojem je slavio autorske trijumfe s naslovom Good Night, and Good Luck, ali i poligon na kojem je u više navrata testirao vlastitu ranjivost i doživljavao neizbježne padove. Upravo se na Lidu rado u intervjuima prisjeća večeri kada je s Catherine Zeta-Jones prisustvovao premijeri komedije Intolerable Cruelty, u trenutku kada u dvorani nijedna fora braće Coen nije prošla kod suzdržane publike, pa je svojoj kolegici u panici šapnuo samo jednu prozaičnu riječ: “Bježi!”
Danas, s punih 65 godina, George Clooney u Sali Grande prima Zlatnog lava za životno djelo – točno godinu dana nakon što je na istom mjestu promovirao dramu Jay Kelly u režiji Noaha Baumbacha. U tom je filmu tumačio ostarjelu glumačku zvijezdu koja putuje u Italiju po priznanje za karijeru, dok se u pozadini rastapa njegov privatni život pod teretom pitanja je li sve to skupa imalo ikakvog smisla. Ovdje u Veneciji, život i umjetnost više ne imitiraju jedan drugog u onom klasičnom, aristotelovskom smislu; oni se već godinama bezobrazno potkradaju, brišući granicu između scenarija i stvarnog iskustva koje ostaje kad se ugase reflektori.
Od društvenog do političkog rasula
Stajući pred međunarodne medije na otvaranju festivala u sklopu tradicionalne press-konferencije, Clooney se morao suočiti s pitanjima koja su daleko premašivala uobičajene estetske i promotivne okvire filmske umjetnosti. Bilo je tu svega: od društvenog i političkog rasula u Sjedinjenim Državama i klimatskih promjena, preko najavljenih korporativnih spajanja medijskih divova poput Paramounta i Warner Bros. Discoveryja, pa sve do egzistencijalnih prijetnji koje kreativnom sektoru donose nezaustavljiva umjetna inteligencija i deepfake tehnologija.
Kada su ga novinari pritisnuli pitanjima o političkom stanju u domovini i širem globalnom kontekstu, Clooney nije prosipao diplomatske parole niti se pretvarao da je politički teoretičar ili spasitelj nacije. Njegov je stav ostao duboko ukorijenjen u staroj liberalnoj školi – mješavina privatne zgroženosti i nepopravljivog, gotovo tvrdoglavog optimizma. Reći će da je trenutak u kojem živimo u najmanju ruku nesretan i težak, ali će odmah dodati kako vjeruje da društvo ima snage prebroditi krizu, uz nadu da će nadolazeći izborni ciklusi donijeti barem mrvicu priželjkivane normalizacije.
Naklonost koja mu više ne treba
Jednako je izravan i beskompromisan bio kada je u pitanju očuvanje građanskog odgoja u javnom prostoru, prozvavši kontroverzne istupe političara kao što je kontroverzni Pete Hegseth i zapitavši se gdje je u svemu tome nestao osnovni osjećaj za pristojnost. Uz iskreno priznanje da ga je zbog takvih pojava u vlastitoj kulturi sram, Clooney je izrazio čvrsto uvjerenje da ćemo iz svih ovih iskušenja na koncu ipak izaći bolji na drugoj strani. To je pozicija čovjeka koji si može priuštiti reći istinu jer više ne ovisi ni o čijem glasovnom listiću, pa čak ni o milosti i naklonosti holivudskih studijskih moćnika.
Tu svoju neovisnost i odanost kolelegijalnosti demonstrirao je i kada se zatekao usred korporativnih okršaja unutar vlastite industrije. Kada se Paramount nedavno obrušio na Marka Ruffala zbog njegovih kritičkih stavova o okrupnjavanju medijskih monopolista, pokušavajući diskreditirati njegove javne istupe, Clooney nije kalkulirao niti se povukao u sigurnost diplomatske šutnje. Stao je u obranu svog kolege naglasivši kako u potpunosti podržava Ruffalovu mogućnost da govori slobodno te da je bilo kakva zabrana govora u javnom prostoru prosto smiješna.
Dodao je kako osobno čvrsto vjeruje u slobodu govora čak i u trenucima kada se s nekim u potpunosti ne slaže jer je upravo ta vrsta pluralizma ključni dio funkcioniranja stabilne demokracije. Napomenuo je kako će u dvorani te večeri sjediti ljudi koji se ne slažu s većinom onoga što on sam govori ili zastupa, što je po njegovu mišljenju sasvim u redu jer je bit demokratskog društva upravo u tome da o tim stvarima otvoreno raspravljamo i donosimo zaključke na temelju informacija koje primate.
Sve radi – bolje umjetnosti
Što se pak tiče samih korporativnih spajanja i borbi investitora poput Davida Ellisona za preuzimanje velikih studija, Clooney ne vidi nikakvu viziju napretka niti tehnološku evoluciju koja bi trebala obogatiti filmsku umjetnost. On situaciju prevodi na jezik prozaične i surove ekonomski stvarnosti: svaka velika konsolidacija kapitala u pravilu ne donosi bolju umjetnost niti stabilniju industriju, nego samo tjeskobu i tisuće otpuštenih radnika koji postaju kolateralna šteta tuđih financijskih transakcija i slaganja bilanci.
Jednako je nepogrešiv njegov sluh za tjeskobu koja potresa kreativni i tehnički sektor uslijed ekspanzije umjetne inteligencije. Dok se strukovni sindikati uzaludno bore s korporativnim algoritmima koji preuzimaju poslove u sektoru vizualnih efekata i scenarističkim sobama, Clooney problem dekonstruira kroz prizmu crnog humora, istaknuvši kako bi po svaku cijenu volio izbjeći situaciju da se dvadeset godina nakon vlastite smrti njegov lik pojavi u reklami za tampone.
Ako nema konačnosti…
Iza te duhovite opaske leži duboko razumijevanje estetskog i egzistencijalnog užasa modernog doba: ako tehnologija glumačkom biću oduzme pravo na biološki kraj i nastavi reciklirati nečije lice i glas u nedogled, pojam glumačke interpretacije, ljudske greške, nesavršenstva i same autentičnosti u potpunosti gubi svoju težinu. Ako nema konačnosti, nema ni prave umjetnosti, jer umjetnost nastaje upravo iz svijesti o vlastitoj prolaznosti.
Sin televizijskog novinara Nicka Clooneyja i nećak legendarne pjevačice Rosemary Clooney, George nikada nije bio tek proizvod estetske kirurgije i studijskog sustava koji je preko noći stekao slavu. Trebale su mu godine mukotrpnog rada, nebitnih uloga u zaboravljenim serijama, neuspješnih bejzbolskih audicija i jeftinih sitcoma poput The Facts of Life i Roseanne prije nego što ga je uloga dr. Douga Rossa u dramskoj seriji ER 1994. godine konačno lansirala u globalnu orbitu.
Ta televizijska era bila je tek polazna točka za kasniju tranziciju u vrhunsku filmsku zvijezdu pod redateljskom palicom Stevena Soderbergha u naslovima poput Out of Sight i popularnoj trilogiji Ocean’s, gdje je izgradio svoj prepoznatljivi, ležerni šarm po uzoru na zlatno doba Hollywooda. Njegov autorski preokret dogodio se sredinom dvijetisućitih, kada osvaja Oskara za sporednu ulogu u trileru Syriana te režira iznimno hvaljeni, crno-bijeli politički film Good Night, and Good Luck.
Obiteljska moralna dužnost
Slijedila je glumačka zrelost kroz upečatljive portrete moralno izrabanih, usamljenih i kompromitiranih muškaraca u korporativnom i političkom svijetu s filmovima Michael Clayton, Up in the Air i The Ides of March, da bi u novije vrijeme ostvario povijesni rekord zarade na Broadwayu glumeći novinarsku legendu Edwarda R. Murrowa te otvoreno propitao vlastiti zvjezdani status u Baumbachovu filmu Jay Kelly.
Pitanje medijskih sloboda i očuvanja neovisnog novinarstva za njega je stoga ostalo ne samo profesionalna, nego obiteljska i moralna dužnost. Kroz rad zaklade koju vodi sa suprugom Amal, Clooney se godinama izravno angažira na pravnoj zaštiti i oslobađanju zatvorenih novinara širom svijeta koji se suprotstavljaju autoritarnim režimima. Njegova zabrinutost nad činjenicom da najbogatiji ljudi na planetu, poput Jeffa Bezosa ili Elona Muska, posjeduju ključne medijske kanale i društvene platforme nije tek teoretska ili paranoidna opaska usputnog promatrača, nego dijagnoza stanja u kojem se točna informacija pretvara u privatno vlasništvo, dok se prostor za neovisno istraživačko novinarstvo neprestano smanjuje.
Vlastiti mit i autentičan glas
Kad se ugase reflektori na Lidu, kad prođe galama oko dodjele Zlatnog lava i kad se slavlje preseli u intimnije krugove, ostaje portret muškarca koji se ne boji priznati vlastitu melankoliju. Sam će otvoreno reći da u 65. godini sve nosi dozu sjetnog tonusa – čak i sasvim obična jutarnja rutina pranja zuba u kojoj čovjek neizbježno primijeti da tijelo i lice više nisu oni isti od prije dvadeset ili trideset godina.
George Clooney je preživio vlastiti mit, sačuvao autentični glas i pokazao da se u svijetu brzih algoritama, jeftinih senzacija i usiljenog savršenstva najduže traje onda kada jednostavno odbijete odustati od vlastite pristojnosti i integriteta. Dok se priprema za snimanje novog nastavka franšize Ocean’s Eleven s Bradom Pittom i Mattom Damonom, jasno je da nema namjeru otići u mirovinu – ne zbog novca, glumačke taštine ili dodatne potvrdne nagrade, nego zato što je kroz desetljeća uspio stvoriti okruženje u kojem je rad s prijateljima ostao jedini sigurni, autentični prostor u industriji koja se pred njegovim očima iz korijena mijenja.
Fotografije: Profimedia
