Jovana Stojiljković ubraja se među najistaknutije regionalne glumice mlađe generacije. Nakon diplome na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, ostvarila je zapažene uloge u filmovima Panama, Šavovi i Južni vjetar, seriji Jutro će promeniti sve te u naslovnoj ulozi u drami Vera. Stalna je članica ansambla beogradskog Ateljea 212.
Njezin najnoviji rad, uloga klizačice Marije u filmu Pukotina u ledu redateljice Maje Miloš, nastajao je pet godina i zahtijevao temeljitu fizičku i emotivnu pripremu. Film smješta motiv Pepeljuge u kontekst suvremenog Beograda, obilježen socijalnom nesigurnošću, obiteljskim odnosima i potisnutim traumama. U razgovoru koji slijedi, Jovana Stojiljković govori o radu na tijelu i disciplini, suradnji s redateljicom te načinu na koji je građena ova uloga, ali i o tome kako se “priče”i priče skroz mijenjaju u stvarnoj životnoj ulozi, onoj majke.
Marija je klizačica – njezino tijelo na ledu teži perfekcionizmu, kontroli i potpunu estetizaciju, dok u privatnom životu nosi težinu neizgovorene traume i vlastite prigušene seksualnosti. Kako ste gradili tu dihotomiju između tijela koje u sportu mora biti savršeno konstruiran eksponat i tijela koje u svakodnevici trpi izjedanje vlastitom tajnom?
Da. U ovoj ulozi mi je bilo posebno važno pitanje tjelesnosti glavne junakinje, kako ga ona doživljava, na koji način to tijelo nosi, kada ono pulsira i drhti, a kada je potpuno hladno i zatvoreno. Volim dok radim da, uz glavne radnje i karakteristike lika, razmišljam o tim nekim neuhvatljivim energijama osoba koje glumim. Kod Marije mi je to posebno bilo zanimljivo. Uz maštanje od scene do scene kako ću taj njezin stid, ali i potajnu žudnju i želju prikazati, išla sam redovito u teretanu i na satove klizanja. I ta disciplina mi je jako pomogla da mogu osvijestiti i razumjeti što znači biti u potpunoj kontroli svog tijela. Osjećati mišić po mišić kako se pomiče dok jako svakim udarom na led klizaljkama siječeš zrak. Jako je zahtjevan i težak sport, i naravno da nisam savladala ni približno kao profesionalni sportaši kao što je Marija u filmu, ali sam uspjela neki dio tih odricanja, odgovornosti i fizičke spremnosti osvijestiti i kod sebe te primijeniti u filmu. I da kroz običan hod već dobijem taj stav. A naravno, u dogovoru s redateljicom odredili smo točke promjena kada to tijelo čvrste ledene kraljice omekša i postane fluidnije i senzualnije, a kada pod rojem pčela i meda koji pada na nju postane žena.
Film Pepeljugu ne smješta u bajkoviti dvorac, već na periferiju Beograda, među kamione, financijsku oskudicu i seksualnu eksploataciju. Koliko je za vas ovaj lik bio politički čin – glumački odgovor na način na koji klasa i rod u suvremenom društvu određuju kome je dopušteno imati glas, a tko ostaje sveden na robnu razmjenu?
Maja Miloš je napisala ovaj scenarij, kasnije i režirala film, ali činjenica je da je njezin autorski pristup autentičan i poseban, tako da mi je od samog početka bilo intrigantno zamisliti kako ona danas vidi Pepeljugu u Srbiji. I moram priznati, s mnogim usporedbama i adaptacijama u kontekstu suvremenog života i surovog kapitalizma, itekako sam se složila i osjećala da je u filmu, uz umjetnički pristup, jako važan i društveni kontekst današnjeg trenutka. Mislim da je jako teško biti mlada djevojka danas, koja nema obiteljsku i financijsku zaštitu, a opet želi ostati samostalna i svoja. Djevojka koja želi da joj se dogodi život, ali ga se podjednako jako plaši, jer na svakom koraku nakon nečeg iole lijepog stoji kazna. Postoje i takve mirne osobe koje ne djeluju borbeno, ali zapravo u sebi imaju dosta snage i hrabrosti. Svaka generacija nosi nešto osobeno, ali mislim da su ove današnje mlade osobe jako hrabre i dosta iznad nas, ili u ovom slučaju mene, u snalaženju u današnjem surovom svijetu gdje često samo privilegirani imaju napravljen put ka uspjehu.
Psihoanaliza nas uči da je maćeha u bajci projektirani prostor za djetetov strah, no u ovom filmu maćeha postaje vrlo stvarni izvor fizičkog nasilja, dok je otac funkcionalno slijep. Kako ste u radu na liku doživjeli tu Marijinu potrebu da po svaku cijenu zaštiti oca koji je zapravo podbacio u svojoj zaštitničkoj ulozi?
Odlaskom majke, tj. njezinom smrću, Marija je preusmjerila svoju tugu, ali i ljubav i jedinstvo obitelji u potrebu da konstantno radi i pomaže, trudeći se da kroz to gura pod tepih sve što je muči i da ona zapravo preuzme ulogu “majke”, “brižne žene u kući”. Njezina briga postaje njezina svrha. I ono što se često događa u mnogim obiteljima jest da gubitkom drage osobe u obitelji stavljaju tugu pod tepih, ne spominju ih da ne bi ostale članove obitelji remetili i podsjećali na to koliko nedostaju. I u ovom slučaju Marija i Dragan ne pričaju o Biljani; kad to čine, to je rijetko i katarzično za njih. O svojim osjećajima se ne priča, ali se kroz postupke, brigu i rad nadomesti ideja obitelji koja nije okrnjena, već stalno u ime sjećanja na majku žele odati dojam jedno drugom da su dobro i da mogu sve prebroditi zajedno. Dolaskom maćehe Marija jedino želi da tata bude sretan i da, koliko god je boljelo, radi njega istrpi sve što joj se od početka ne čini da je njegov put ka sreći. Ponaša se kao njegov zaštitnik koji će učiniti sve za njegovu dobrobit.
Marijino iskustvo vlastite seksualnosti u početku nije oslobađajuće; ono je izjeda, čini je “bezvrijednom” i pretvara se u sram. Na koji način glumački artikulirati tu unutarnju eroziju bez zapadanja u patetiku, u društvu koje žensku seksualnost i dalje ili hiperseksualizira ili sramoti?
Žensko tijelo je moćno i jako, osjetljivo i osjetilno. Nažalost, često je predmet komentiranja i upravo u mnogim djevojkama koje upoznaju sebe, svoje tijelo i seksualnost, često nesigurnim i stidljivim, to izlaganje i stavljanje tijela u prvi plan postaje pogubno i opasno za mnoge od njih. Mariji je teško artikulirati sebe, ona je odlučila blokirati svoje impulse i preusmjeriti ih na disciplinu koja je dobro poznata i stabilna stavka njezine ličnosti. Međutim, ipak ti titraji kada upozna Luku, taj kontakt s njim, postane nešto gdje ona ipak dopusti sebi da i pod pritiskom plesanja u klubu taj ples ne bude za druge muškarce, već za njega. To su sve postupci u filmu koji pomažu da se pobjegne od prve lopte i patetike.
U klasičnoj psihoanalizi cipelica označava seksualnu kompatibilnost, ali i strah od neuklapanja. Marija ulazi u svijet u kojem se žensko tijelo naplaćuje i troši. Što je za vašu Mariju zapravo ta “staklena cipelica” – je li to umjetnička klizaljka koju mora odložiti ili pristanak na pravila igre u mračnoj ekonomiji želje?
Ta cipelica je u ovom slučaju onaj privjesak u obliku srca u kojem je napisano njihovo prezime. Uspomena na mamu i njezina amajlija koju drži uz sebe. Kada je izgubi i kada princ dođe s tim privjeskom u obliku srca k njoj i kaže: “Želim te upoznati”, to je upravo ta kompatibilnost i konačno Marijine misli koje su bez straha od neuklapanja i manje vrijednosti. Taj privjesak srce ujedno je i metafora da je ona konačno dopustila da stvari sjednu na mjesto tamo gdje pripadaju, da ona ima tu snagu, i da otjera sestre i maćehu te da voli tatu bez zadrške i pretjerane brige, da može biti dobra kći koja nije žrtva, a da može biti i djevojka koja prihvaća sebe, svoje tijelo i želje dok njezin muškarac stoji iza nje i čuva joj leđa u zagrljaju. Ti kadrovi na samom kraju filma mislim da su dobra metafora za ono što se dogodi kada tu “cipelicu” princ u bajci stavi na pravo stopalo.
U priči se pojavljuje mladi, poželjni biznismen koji joj daje snagu za prihvaćanje vlastite seksualnosti. Jeste li se tijekom izvedbe pribojavali klasične zamke “Sindroma Pepeljuge” – ideje da ženu mora spasiti muškarac – i kako ste vi i redateljica u toj relaciji našli prostor za Marijinu stvarnu, unutarnju autonomiju?
Kod nje autonomija i snaga ne dolaze samo iz odnosa prema ljubavi i strasti; svi događaji utjecali su na to da ona i sama osjeti i shvati da joj je nekad malo potrebno za sreću i da mora prestati sama sebe kažnjavati i misliti da je manje vrijedna da to i zasluži u životu. Moj je dojam da je Marija na kraju filma prodisala, da njezina sreća nije najveća samo u ljubavi koju je spoznala, već u spoznaji da ona može pokrenuti stvari i da je njezina snaga veća kada se istina iznosi na vidjelo nego kada se preusmjerava isključivo na samokažnjavanje i zatvorenost u sebe i svoje misli. Marija sazrijeva i to je oslobađajuće.
Trenutak u kojem Marija mora napustiti umjetničko klizanje predstavlja slom njezina jedinog kontroliranog svijeta. Kako glumac u tijelu registrira taj trenutak potpunog pada, kada nestane i posljednji rekvizit koji vas je držao na površini?
To je jedan od najtežih trenutaka u Marijinu životu, jedan od najbolnijih, jer za nju klizanje ne predstavlja samo sport kojim se bavi. To je ljubav prema svemu što je do sada bilo uspješno i čime se mogla ponositi. Kako ona sama, tako i njezini roditelji. Posebno mama. Odustajanjem od klizanja na neki se način čini da odustaje od sebe i ideje koju ima prema zavjetu vjernosti sebi i svojoj obitelji. To je pad i sunovrat, kako fizički tako i mentalno, koji ukazuje na ogromnu slabost i odustajanje. Što je još više boli.
Odnos Marije, maćehe i polusestara nije samo natjecanje za resurse, već poligon fizičkog i psihičkog nasilja. Zašto nam je i dalje tako teško gledati mikrofašizme unutar unutarobiteljskih, ženskih relacija bez potrebe da ih romantičarski ublažavamo? Tu sada govorimo o zahtjevima publike… komentarima nakon filma…
Ne znam koji su to točno komentari, ali ovaj film jest specifičan, poseban, i moguće da nije za svakoga. Iako vjerujem da je tema univerzalna i da je sam film vrlo zanimljiv i drukčiji od očekivanog. Ali nasilje unutar ove obiteljske konstelacije poprilično je surovo, mada meni još zanimljiviji kontekst dobivaju njihovi odnosi nakon scena koje su Marijini snovi. To kako je prikazana njihova dominacija i kako Marija polako gubi kontrolu i poziciju unutar zajednice. Mislim da su općenito ti kontrasti jave i sna u filmu dobro nijansirani i da daju jednu posebnu dimenziju lika. To je nešto što je utjecalo na moju glumu, kako unutar samih scena snova, tako i onih iz svakodnevnog života. Znajući da će publika imati doživljaj i emociju nakon svega što gleda, trebalo je pažljivo voditi i nositi strukturu lika kroz film.
Naslov filma aludira na pukotinu u ledu, ali i na pukotine u nama samima koje nastaju pod pritiskom očekivanja, traume i društvenog statusa. Kada je proces snimanja završen, što je od Marijine “pukotine” ostalo u vama i jeste li kroz nju redefinirala vlastiti pogled na bajke kojima nas uče od djetinjstva? Sada kada i vi odgajate…
Ovo je najduži put od samog snimanja do premijere filma koji sam ikada imala. Pet godina je prošlo. Dosta toga se dogodilo, promijenila sam se, naravno. Kako glumački, tako i privatno. Postala sam majka. To je nešto što svakako mijenja pogled kako na svijet koji me okružuje, tako i na sve priče, ali i ideje o odrastanju mlade djevojke. Čitajući bajke, svaki se put iznova iznenadim koliko se naš pogled na njih kroz godine mijenja, a kako je onaj prvi, dječji, uvijek najnježniji, čist i pun razumijevanja prema jedinoj suštini – prema ljubavi i prema vjeri u dobro koje pobjeđuje zlo. Osobno i dalje želim vjerovati u to. Iako me svakodnevica u Srbiji često opovrgava i tjera u bijes i očaj, želim vjerovati da su čuda moguća, da to dobro mora naći pravi put i izboriti se do kraja! Za mene je “…And they lived happily ever after…” divna metafora za nadu i utjehu da je zauvijek moguće i da je ljubav vječna.
Fotografije: Iz filma Pukotina u ledu, Profimedia
