Filmski festival u Veneciji ove nas godine iznova suočava s prostorom u kojem se pretapaju prava arhitektura – ona kamena, impozantna i opipljiva – i one daleko suptilnije, krhkije strukture koje nose ljudske odnose, brakove i usamljene ženske sudbine. Kroz film. Kinematografija nas tako vodi od vizionarskih građevnih prostora u dokumentarcu Wima Wendersa o Peteru Zumthoru, pa sve do intimnih, delikatnih balansa između parova iz potpuno različitih društvenih slojeva u novom ostvarenju Lee Chang-donga. U isto vrijeme, Andrea Pallaoro s filmom The Echo Chamber oživljava posljednji scenarij Bernarda Bertoluccija uz impresivnu glumačku postavu na čelu s Alicijom Vikander i Susan Sarandon, dok May el-Toukhy u drami Woman Unknown majstorski razotkriva kako se i najsolidniji brakovi, građeni godinama, mogu srušiti poput kule od karata pred samo jednom prešutkanim tajnom.
Ipak, najsnažniji društveni komentar ove godine ne dolazi samo iz same filmske fikcije, već s crvenog tepiha i iz festivalske statistike koja iznova razotkriva duboke probleme unutar industrije. Kada je Greta Scarano zakoračila pred fotografske objektive, njezin je potez bio akt čiste političke nužnosti: izvadila je crveni ruž i na vlastitom licu iscrtala simbol borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja. U trenutku kada crna kronika neprestano bilježi zastrašujuće brojke femicida i pokušaja femicida, njezin je gest bio glasan podsjetnik da festival više ne može obitavati u zoni čiste estetike. Neutralnost više nije opcija, a zauzimanje jasnog stava postalo je neodgodiva obveza.
Filmski festival u Veneciji: Nevidljivost ispred i iza kamere
S druge strane platna, May el-Toukhy – inače jedina redateljica u igranoj konkurenciji od dvadeset i jednog filma u borbi za Zlatnog lava – otvara pitanje nevidljivosti žena unutar i izvan filmskog kadra. Njezin film prati Marie, mladu sluškinju u posatnoj Danskoj čija se stabilna budućnost u bogatoj obitelji naglo urušava pod sjenkom prošlosti i prijašnje veze s njemačkim vojnikom. To je potresna priča o ženama koje su desetljećima nosile sramotu i javnu stigmu, ostajući potpuno lišene glasa i svedene na objekte tuđe osude.
Simptomatično je kako ta priča o ženskoj nevidljivosti na ekranu savršeno zrcali nevidljivost iza same kamere. Dansko-egipatska redateljica otvoreno ističe kako je ulazak u filmski svijet za autore i dalje prožet teškim strukturnim preprekama. Dok su njezini muški kolege s akademije snimali odmah po završetku studija, njoj je trebalo više od šest godina za debitantski film, a borba za financiranje, produkcijske uvjete i prohodnost prema velikim festivalima i dalje ostaje neusporedivo teža za autorice. Unatoč kratkotrajnom zamahu koji je donio pokret MeToo, brojke ponovno padaju, vršeći tihi povratak na stare patrone.
Iako vodstvo Filmskog festivala u Veneciji ustraje na tezi da je jedini kriterij selekcije umjetnička kvaliteta, ostaje činjenica da ako su sami temelji industrije postavljeni neravnomjerno, i šanse za ulazak u festivalsku elitu postaju jednako krhke. Venecija tako ostaje visjeti u “procjepu” između opasnosti od urušavanja vlastitih staromodnih struktura i one jedine neupitne konstante – nesebične ljubavi prema filmu koja sve ove krhotine i dalje drži na okupu.
Naslovna fotografija: Profimedia
Pogledajte i:
Dojmljive uloge i glumci: Koje su filmske izvedbe obilježile 2026. do sada? I što nas čeka u Veneciji
Fenomen zvan Tom Holland: Kako je bivši plesač postao jedini glumac koji je pokorio i Marvel i Christophera Nolana
