Dok ovo ljeto medijski prostor zauzimaju i osvajaju vizualno raskošni kadrovi snimljeni na 35-milimetarskoj filmskoj traci, u kojima Dakota Johnson i Alexander Skarsgård glume par ljubavnika u potjeri duž sunčane kalifornijske obale za novu kampanju parfema Valentino Vendetta, jasno je da je riječ o nečemu što nadilazi klasičnu reklamu. Pod redateljskom palicom Romaina Gavrasa, uz fotografiju kultnog dvojca Inez & Vinoodh i taktove bezvremenskog hita “It’s a Sin” grupe Pet Shop Boys, stvoren je mini road movie impresivne estetike.
Glumci, koji se privatno poznaju više od desetljeća, po prvi puta profesionalno surađuju, a Dakota u svom stilu u medijima zbija šale nazvavši kolegu “Alexander Scarfsgård” zbog njegovog nošenja tankog šala na golo tijelo ispod sakoa.
Istovremeno, ove jeseni u fokusu je i na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje glumi u 17-minutnom kratkometražnom filmu Flesh Impact redateljice Maggie Gyllenhaal. Film, zamišljen povodom stogodišnjice rođenja Marilyn Monroe, kroz uloge Dakote i legendarne Ellen Burstyn redefinira mit o ikoni 20. stoljeća, dajući joj prostor da napokon progovori.
Pa ipak, izvan skupih kampanja za Valentino i festivalskih crvenih tepiha, u načinu na koji Dakota zauzima prostor ima nečeg duboko anahronog, gotovo drskog. Dok leži na mramornom podu za potrebe intervjua za za magazin Hollywood, u apartmanu hotela Chancery Rosewood u Londonu, ogrnuta bijelim perjem brenda Annie’s Ibiza i s Boucheron dijamantnim prstenom u obliku mačke koji joj bljeska na prstu, ona ne mora glumiti estetiku starog Hollywooda. Ona ga jednostavno nosi u tijelu, u načinu na koji presijeca zrak, u onoj specifičnoj, urođenoj ležernosti koju ne možete naučiti na satovima glume. Zgrada u kojoj se nalazimo nekadašnje je američko veleposlanstvo na Grosvenor Squareu, sa zlatnim orlom na krovu, novinaru na opasku o starom Hollywoodu odgovara s onim svojim prepoznatljivim, suhim, polusvijesnim humorom: “Zbilja? Ovo sam ja u obični utorak…“
Ali iza te fasade duhovitosti i neodoljivog holivudskog šarma, saznajemo krije se nešto daleko slojevitije. Dakota nije samo glumačko ime s naslovnica; ona je arheolog vlastitog naslijeđa, kći Melannie Griffith i Dona Johnsona, unuka kultne Hitchcockove muze Tippi Hedren i odrastala pod okom očuha Antonija Banderasa. Ona je izravni potomak jedne filmske dinastije, ali i žena koja je čitav svoj život posvetila tome da dokine mit o samoj sebi, odbijajući biti bilo čija projekcija. “Mislim da se nosim jednostavno kao ja,” objašnjava u spomenutom intervju. “Odrasla sam uz mamu i baku koje su glumice. Način na koji se kreću i komuniciraju s ljudima vrlo je intenzivan. Valjda sam upila dio toga. Ali trudim se ne pokušavati biti išta određeno.“
Dakota Johnson – i lavovi i tigrovi
Kada Dakota govori o svojoj baci Tippi, njezine priče ne nalikuju na uobičajena obiteljska sjećanja. One imaju okus “magičnog realizma” usred Kalifornije. Njezina baka u svom je rezervatu Shambala u najboljim danima držala sedamdesetak spašenih lavova i tigrova, dva slona i tronogog crnog leoparda po imenu Boo. Slavne fotografije koje je magazin Life objavio još 1971. godine prikazuju obiteljski dom u kojem je 200 kilograma težak lav Neil opušteno šetao pokraj bazena i kuhinje, pa čak i dijelio krevet s Melanie dok je bila tinejdžerica.
Dakota se prisjeća kako je baku posjetila za Majčin dan: „Ima 95 godina, ali fura divlju modu. Imala je mramorno zelene dugačke nokte, crveni ruž, crveno sjenilo i tie-dye zelenu majicu s lavovima i tigrovima… Kad odem u rezervat, ima nekoliko lavova koji se, ako se naslonim na ogradu, dođu maziti uz mene. Tko zna što će se dogoditi u životu? Možda naslijedim nekoliko lavova i tigrova…“
No, iza te bajkovite i nadrealne kulise skrivala se znatno teža, oštrija stvarnost. Odrastanje u obitelji čiji je svaki korak bio medijski eksploatiran i pod neprestanim povećalom javnosti, gdje su se roditelji borili s ovisnostima, donijelo je rane koje su se ranije nego obično morale početi liječiti. “Na terapiji sam od svoje četvrte godine. Moja obitelj bila je toliko poznata. Odrastanje u tako javnoj obitelji, s tim stvarima koje su se stalno povlačile po medijima i događale unutar kuće, bilo je izazovno. Ali to me odvelo na put duboke znatiželje prema samoj sebi – prema učenju, rastu i konstantnom propitivanju kako bih se mogla iscijeliti.“
Upravo je ta rana trajektorija oblikovala njezin specifičan pogled na glumu. Dok mnogi glumci traže potvrdu u izvanjskom pljesku i medijskoj pažnji, Dakota u glumu unosi childlike play – dječju igru. “Sve je to igra, pravljenje da je nešto istina. Čak i u scenama gdje sam potpuno skrhana, dođe mi da se nasmijem jer je sve to zapravo apsurdno. Dječja igra znači biti otvoren prema univerzumu, inspiraciji i mašti.”
Bunt na Juilliardu i miris znoja u West Hollywoodu
Unatoč holivudskom pedigreu, njezin odlazak iz roditeljskog doma bio je čin čiste, gotovo inatljive neovisnosti. Njezin otac Don Johnson postavio je obiteljsko pravilo o kojemu je kasnije često javno govorio u medijima: ako ide na fakultet, ostaje na obiteljskom budžetu. Ako ne ide – financijska se pipa zatvara. Dakota je odlučila aplicirati na samo jednu školu: prestižni Juilliard u New Yorku.
Događaj na audiciji danas zvuči kao scena iz kakvog autorskog filma. Zatekla se među dvjestotinjak mladih glumaca na grupnom zagrijavanju i u sebi pomislila:“Jebeš sve ovo.“ Kada su je tražili da pjeva, nije imala pripremljenu pjesmu jer nije ni znala da je mora pripremiti. U glavi joj je svirao tek izašli album In Rainbows grupe Radiohead. Odabrala je pjesmu Nude – kompoziciju koju je praktički nemoguće otpjevati ako niste Thom Yorke. “Potpuno sam to sjebal“smije se. “Rekli su mi da neću dobiti drugu audiciju, a ja sam rekla: ‘Fer.’ I odselila sam se iz kuće.“
Put prema vlastitoj neovisnosti otvorio se na zračnoj luci, gdje je kao šesnaestogodišnjakinja s majkom naletjela na Naomi Campbell. Slavna manekenka pogledala je mršavu, krakatu i, kako Dakota sama kaže, “čudnjikavu” djevojku i rekla da bi trebala modelirati. Dakota je to objeručke prihvatila – ne zbog modnih pista, nego zbog želje za vlastitim novcem kako bi mogla otići. Potpisala je za agenciju IMG, odradila dva posla i sa osamnaest se godina, u društvu svog psa Zeppelina, odselila od kuće. Živjela je u trošnom stančiću u West Hollywoodu s žoharima, automobil su joj konstantno obijali, a ona je odlazila na audicije odlučna u tome da sama plaća svoje račune.
Od Pedeset nijansi do Seana Penna i stroja za istinu
Iako ju je planetarni uspjeh serijala Pedeset nijansi sive izbacio u vrh komercijalnog Hollywooda, Dakota je svjesno izbjegla zamku ukalupljivanja. Uslijedio je niz autorski hrabrih odabira: rad s Lucom Guadagninom na filmovima A Bigger Splash i mračnoj Suspiriji, uloga u The Lost Daughter Maggie Gyllenhaal, The Peanut Butter Falcon, te komorna drama Daddio u kojoj igra uz Seana Penna. Upravo joj je Penn na snimanju tog filma dao nadimak koji joj možda najbolje pristaje: “stroj za istinu”.
Njezina reputacija beskompromisno iskrene osobe prožima sve njezine javne istupe – influenceri poput Blakelyja Thorntona upravo su je zbog odbijanja da u intervjuima glumi lažnu finu holivudsku osobu prozvali „malim demonskim kaosom“. U svijetu gdje su glumci naučeni dati sterilne, PR-ovski ispeglane odgovore, Dakota djeluje osvježavajuće i nepredvidljivo. “Morala sam sama naučiti kako biti svoja,” priznaje. “Nekada sam probala sve te uloge, pitala se tko sam. Ali to je iscrpljujuće. Radije bih sebe poznavala sve više i bila što unikatnija.“
Interes prema stvarnosti
Danas, kroz svoju produkcijsku kuću TeaTime Pictures, Dakota pretvara tu svoju potrebu za istinom u konkretna filmska djela. Preuzimanje kontrole nad produkcijom za nju je bilo poput “paljenja prekidača” u mozgu. Trenutno proučava Jungovu psihologiju i knjigu She Roberta A. Johnsona o ženskoj psihi, a u planu ima i režijski debi – film koji je napisala njezina prijateljica, autistična umjetnica i glumica Vanessa Burghardt.
Želi pričati priče o istini žena, a ujedno nerijetko tvrdi da Voli filmove koji su provokativni – emotivno, intelektualno ili vizualno. I volim filmove s ženskim likovima koji su eksplozivni, suzdržani, složeni ili tihi. Ne želi klišee kakve mainstream industrija često gura. Tvrdi da želi stvarnost.
Njezini najnoviji naslovi izravno se bave iskrenošću u odnosima. U filmu Materialists Celine Song (gdje glumi uz Pedra Pascala i Chrisa Evansa) istražuje se uloga novca u ljubavi, dok Splitsville hrabro propituje otvorene brakove. Tvrdi, također da je zanima ‘kako ljudi biraju voljeti jedni druge’. Ulazimo u fazu čovječanstva gdje su neki ljudi dovoljno sretni da budu stvarno svoji i vole onako kako žele. Ne postoji jedan točan odgovor u ljubavi. Samo: svakome njegovo, tvrdi Dakota.
Dakota Johnson nije preživjela Hollywood i medijske pritiske tako što ih je pobijedila, nego tako što ih je odbila uzeti za ozbiljno. Između djetinjstva s lavovima, borbe za vlastitu neovisnost i autorskog sazrijevanja iza kamere, ona ostaje rijetka pojava – žena koja ne glumi istinu, nego je živi.
Fotografije: Profimedia
Pogledajte i:
Dojmljive uloge i glumci: Koje su filmske izvedbe obilježile 2026. do sada? I što nas čeka u Veneciji
Fenomen zvan Tom Holland: Kako je bivši plesač postao jedini glumac koji je pokorio i Marvel i Christophera Nolana
