Svaki glumac ima ulogu koja mu obilježi karijeru ili je bar podigne na novu razinu, a utjeloviti kneza Miškina u Dostojevskovom Idiotu sigurno je jedan od najvećih glumačkih izazova. Naš današnji gost, riječki glumac Deni Sanković, do te je kompleksne uloge stigao uzbudljivim i bogatim putem. Nakon diplomiranja na Akademiji u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, godinama je pekao zanat kao nezavisni umjetnik na scenama od Zagreba i Brijuna pa sve do Grčke i Mađarske, da bi 2021. postao stalni član ansambla HNK Ivana pl. Zajca. Iza njega su već deseci uloga, prestižna nagrada publike Galiano Pahor te inozemni TV izleti za BBC i RTL+, a danas s njim razgovaramo o ulasku u lik Miškina, kazališnom odrastanju i izazovima koje nosi glumački poziv. Premijera je idući petak – 25. rujna.
Kako funkcioniraju spoj Kicine redateljske preciznosti i Martinićeva suvremenog teksta te gdje se u tom prostoru smjestio tvoj Miškin?
Kica je nevjerojatan poznavatelj Dostojevskoga i njegova režija, u spoju s Martinićevim tekstom, vrlo precizno komunicira s Dostojevskim kroz današnji svijet. Zaista je dubok i detaljan u režiji, što glumcu pomaže da što dublje i jasnije uđe u ulogu i situacije u kojima se lik nalazi.
Teško je toliki roman adaptirati za kazališnu predstavu, ali ono što mi je najvažnije u Martinićevoj adaptaciji jest to što se nije izgubila glavna nit: kakav je to svijet u kojem dobrota ne može opstati? Moj se Miškin nalazi između svega toga: dijelova romana koji su mi iznimno dragi, Kicine režije i teksta na koji se oslanjam kako bi naš suvremeni Miškin bio vjerodostojan nastavak onoga iz romana. U Martinićevoj adaptaciji ostaje prepoznatljiv svijet Idiota, ali dobivamo prostor da ga gledamo iz današnje perspektive, rekao bih mladih ljudi, i da se pitamo što nama danas znače empatija, ljubav, novac, status i potreba da budemo prihvaćeni.
Koliko je danas radikalno i glumački izazovno igrati čovjeka čija je jedina “mana” to što je apsolutno dobar i lišen egoizma?
Igrati Miškina izazovno je zbog cijele njegove filozofije i duboke empatije. On nas suočava sa samima sobom. On nas ne snubi u ljubavi, ali nas prosi. Ne voli samo pravom ljubavlju nego i iz sućuti. Njegova je ljepota unutarnja i nema veze s vanjštinom. On redefinira. Zato je radikalan. Ali nevjerojatno je da jest. Nevjerojatno je da je danas biti dobar radikalan potez. Kakav je to svijet u kojem je to istina? Dobrota se često izjednačava sa slabošću i naivnošću, a zapravo je upravo suprotno. Ona je ogromna moć. Miškin nudi specifičnu filozofiju i emotivnost koje je izazovno glumiti jer ih svakodnevni čovjek nema. Potrebno je zaći duboko u sebe i pronaći svojeg Miškina. U svijetu koji je otuđen i prednost daje individualizmu, površnosti i materijalnim stvarima, on ga popravlja. Studirajući Miškina i utjelovljujući ga, osjećam kao da na sebe stavljam ruho novog rođenja. I mislim da nam je danas to svima potrebno.
Kako na sceni gradiš Miškinovu epilepsiju i ta specifična stanja u kojima se spajaju tjelesni slom i trenuci visoke svijesti i svjetlosti?
Najzanimljivija pojava u njegovim napadajima upravo je ta svjetlost u trenutku visoke svijesti. Kako on sam opisuje: tada nestaju sve sumnje, nemiri i ljudske patnje, a zamjenjuje ih osjećaj beskonačne radosti, razumijevanja i unutarnjeg mira te sve napokon ima smisla. Sam rezultat tog tajanstvenog trenutka zapravo je najviši stupanj ljepote, svijesti i sklada. Fascinantan je naš mozak koji, pod određenim frekvencijama i u tim ekstremnim stanjima, ima mogućnost dosegnuti razinu svijesti u kojoj sve odjednom ima smisla, u kojem odjednom koristi sve one dijelove koji su mu inače utišani. Sve to gradim suptilno i iz suosjećanja, pokušavajući ne svesti njegovu epilepsiju samo na fizički simptom, nego je razumjeti kao dio njegova dubokog unutarnjeg svijeta.
Miškin je razapet između suosjećanja prema Nastasji i ljubavi prema Aglaji – kako pristupaš njegovoj nesposobnosti da izabere i potrebi da spasi drugoga?
Miškin voli Nastasju iz dubokog osjećaja suosjećanja i razumijevanja. Ona predstavlja njegovu moralnu i emotivnu borbu; njegovo okretanje prema njoj govori o njegovoj potrebi da spasi nekoga tko je posebno ranjiv i pogođen.
S druge strane, njegova ljubav prema Aglaji strastvenija je i više intuitivna. Ona predstavlja stabilnost, ljepotu i povezanost sa svijetom. Ovdje je ljubav više usmjerena na emocije i fizičku privlačnost. I jedna i druga ljubav postoje, iskrene su i duboke i ne pobijaju jedna drugu. To što Miškin voli Nastasju ne znači da ne voli iskreno Aglaju. Miškin time preispituje jesmo li ljubav sveli na posjedovanje. Možemo li voljeti samo jednu osobu i poništava li ljubav prema jednome automatski ljubav prema drugome? Izgleda da je nesposoban izabrati, ali je zapravo jedino sposoban iskreno voljeti. I tu zaista mnogo dobivam od svojih partnerica, Aleksandre Stojaković Olenjuk kao Nastasje i Nike Grbelje kao Aglaje. Obje su toliko strastvene i suverene. Aleksandra u Nastasji vješto pokazuje svu njezinu bol, strast i unutarnja previranja, dok Nika kao Aglaja očajnički, odrješito i snažno trči prema svojoj ideji ljubavi. Naći se između te dvije sile i dviju toliko posvećenih glumica, poznavajući roman i tekst koji nam je dan, te biti otvoren pri prihvaćanju obiju duša, jednakih u ljubavi, svake na svoj način – upravo to stvara našeg Miškina.
On funkcionira kao lakmus-papir koji u drugima provocira ono najbolje i najgore. Koliko je iscrpljujuće na sceni biti to “čisto zrcalo” za ostale likove?
Vrlo je obogaćujuće biti na sceni kao Miškin, otvoren i sa suosjećanjem prema svima, ali to svakako može biti iscrpljujuće. Igrati Miškina znači produbiti svoja osjetila i fokus te biti u neprestanome suosjećanju s drugima. Miškina iscrpljuje upravo njegov dar prekomjerne empatije. On upija gotovo svaku unutarnju agoniju osobe s kojom ostvari kontakt. Ono što ga slomi upravo je nemogućnost popravka – empatija koja rezultira svojevrsnom distopijom duše jer nema rješenja za patnju kojoj svjedoči. Kao što Miškin kaže: “Nemam osjećaj za mjeru, a to je glavno, to je možda najvažnije!” – gotovo isto osjećam u stvarnom životu. Iscrpljujuće je živjeti u ovom svijetu, u osjećaju nemoći i nepovjerenju pokraj toliko informacija i slika koje su dostupnije no ikad, pokraj toliko zastrašujućih pojava. Miškin nam zapravo govori da se vratimo sebi, svojemu srcu i djetinjstvu, u kojem postoji nešto dublje od svih naših misli, nešto što nitko ne može uništiti. I tu se sjetimo što znači biti čovjek.
Gdje privatno pronalaziš dodirne točke s Miškinom i koliko ti je njegova dječja perspektiva i iskrenost bliska? I kako je ne usmjeriti protiv nas samih?
Veoma mi je bliska njegova dječja perspektiva i doživljaj prirode, djece i svijeta. Vrlo sam se brzo i snažno sprijateljio s njim čitajući roman. Kada gledam ljude, i ja ih katkad zamišljam kao djecu. To me nekako smiri i daje mi hrabrosti da im priđem ili ih jednostavno vidim bolje. Nekima dijete odmah vidiš na licu, a nekima se moraš zagledati malo dublje u oči. Svi smo mi bili djeca. Svi smo nečija djeca i djeca djece. Svi smo gledali na svijet nekoliko godina bez ikakvih znanja osim onih koja su dolazila iz naših vlastitih čistih osjetila, igre, šutnje i snova.
Mislim da svi u sebi imamo taj dječji pogled, samo ga s vremenom zatrpamo iskustvom, strahovima i potrebom da se zaštitimo. Kod Miškina me privlači upravo to što još uvijek gleda u dubinu ljudskih dječjih tajni. A možda je najteže upravo sačuvati taj pogled, a ne okrenuti ga protiv sebe. Biti otvoren prema ljudima ne znači dopustiti da te sve što dolazi od njih povrijedi ili preplavi. Mislim da i u toj dječjoj iskrenosti mora postojati neka vrsta svijesti o vlastitim granicama. Miškin nema osjećaj za mjeru i upravo zato njegova dobrota ponekad postaje i njegova najveća slabost. Volio bih zadržati njegovu sposobnost da vjeruje, da vidi čovjeka ispod svih njegovih obrana, ali i naučiti gdje završava suosjećanje, a počinje gubitak sebe. Možda je to ono što svakodnevno pokušavamo naučiti: kako ostati otvorenog srca, a ipak sačuvati sebe. O dobroti moramo brinuti, kao i jedni o drugima.
Dostojevski kroz Rogožina i Miškina suprotstavlja razornu strast i duhovnu ljubav. Kako si s kolegom gradio taj specifičan odnos mračnog i svijetlog antipoda?
Taj se odnos gradi prije svega slušanjem i povjerenjem. Rogožin i Miškin naizgled su potpuno različiti, ali su zapravo snažno povezani. Rogožin je poput tamne strane Miškina. Obojica su snažno vezana uz Nastasju, obojica je vole, ali iz potpuno različitih pobuda. Rogožin kroz strast, posjedovanje i tamu, a Miškin kroz suosjećanje, prihvaćanje i ljubav koja ne želi posjedovati. S kolegom Petrom Baljkom, koji igra Rogožina, bilo mi je važno da ne igramo samo suprotnosti nego i tu njihovu duboku povezanost jer obojica su vezana i jedan za drugoga, poput braće. Mislim da jedan drugoga na sceni čine vidljivijima.
Koliko ti riječki kazališni kontekst i ritam grada daju prostora i slobode za ovako zahtjevne i, na neki način, rizične uloge?
U Rijeci je sjajno živjeti i raditi. Mislim da Rijeka ima neku svoju posebnu slobodu i otvorenost koja je važna za kazalište. Ima prostora za različite ljude, različite poetike i različita pitanja, a za ovakve ti uloge upravo treba prostor u kojem možeš riskirati, pogriješiti, tražiti i ponovno početi. Rijeka je poput filmske kulise u kojoj se jednom šetnjom pronađu sloboda i inspiracija, bilo pogledom na more, šarmantnu industrijsku zonu ili kroz gusti drvored Pećina ili Trsata. Poseban je to grad, ovdje sam rođen i, naravno, vrlo ga dobro poznajem, kao i njegove skrivene kutke. Rijeka mi daje prostor i slobodu i zbog ljudi s kojima radim. Kada postoji povjerenje unutar ansambla, onda si slobodniji otići dalje nego što bi možda otišao sam, a tog povjerenja ovdje ima jako puno.
Kako balansiraš intenzitet glumačkog života i rad na ovako teškim psihološkim ulogama s održavanjem vlastite svakodnevice?
Mislim da je važno imati nešto što nema veze s kazalištem. Glumački posao zna biti toliko intenzivan da čovjek lako počne živjeti samo kroz ono što trenutno radi. Zato pokušavam zadržati svoju svakodnevicu, odnose s ljudima, vrijeme za sebe i stvari koje me vraćaju u stvarnost. Imam sreću da još uvijek nakon probe mogu otići na more, zaroniti, plivati i nakon takvog osvježenja doći k sebi. Kod ovakve je uloge posebno važno odmoriti se. Kazalište je mjesto u kojem mogu otići do kraja, a onda se vratiti sebi.
Miškinov idealizam završava krahom. Ostaje li u tebi nakon izlaska iz uloge išta od njegove dječje nevinosti ili te ovaj proces natjerao na veći obrambeni zid prema svijetu?
Mislim da više ostaje nego što nestaje. Ova me uloga nije natjerala da izgradim veći zid prema svijetu, nego da budem svjesniji onoga što je iza njega. Miškinov krah ne doživljavam kao dokaz da je njegova dobrota bila pogrešna, nego više kao upozorenje koliko je teško biti otvoren u svijetu koji često ne zna što bi s takvom otvorenošću. Još smo uvijek u procesu rada na predstavi i Miškin je stalno negdje uz mene.
Fotografije: Dražen Šokčević, Darija Jelinčić (iz predstave Idiot)
Pogledajte i:
Najbolji filmovi na Netflixu: Što gledati večeras bez gubljenja vremena
