Uvijek je neobično i nekako dirljivo gledati kako stvoritelji vlastitih i naših, kolektivnih mitologija stare, dok svjetovi koje su izmaštali ostaju zauvijek mladi i neokrznuti zubom vremena. Kad se u osamdeset i drugoj godini života George Lucas sprema presjeći vrpcu na otvaranju svog monumentalnog muzeja narativne umjetnosti u Los Angelesu – projekta u koji je ulio više od milijardu dolara vlastitog novca i punih dvanaest godina iscrpljujućih borbi s arhitekturom, urbanizmom i birokracijom – u toj se slici (nužno) skriva nevjerojatna simbolika. Čovjek koji nam je dao Zvjezdane ratove i Indianu Jonesa, redefiniravši pojmove pop-kulture i filmske industrije, otvoreno priznaje kako ga je gradnja ovog impresivnog zdanja u Exposition Parku “skoro slomila”. Ali tko god imalo poznaje njegov životni i stvaralački put, zna da Lucas jednostavno ne zna odustati: kad god postane najteže, njegova je deviza bila i ostala sasvim jednostavna – prosto moraš staviti jedno stopalo ispred drugog, staviti povez na oči i gurati naprijed.
Nakon povijesnog otvorenja, u kojemu se kulturna javnost i čitava holivudska elita slivala na prilaze novom hramu vizualnog pripovijedanja, vrijedi detaljno rekapitulirati kako je sve počelo, gdje su korijeni njegove estetske revolucije i zašto nas ovaj tihi, introvertirani umjetnik još uvijek toliko snažno fascinira.
Zamalo kobni skretaj i rođenje vizionara iz prašine Modesta
Priča o Georgeu Lucasu lako je mogla otići u sasvim drugom, tragičnom smjeru i ostaviti svijet bez jedne od najvažnijih filmskih franšiza u povijesti. Mladić rođen 14. svibnja 1944. u kalifornijskom gradiću Modestu, kao sin vlasnika lokalne papirnice i majke koja je često izbivala zbog narušenog zdravlja, odrastao je u tihom svijetu mašte. Bio je strastveni čitač klasičnih avanturističkih romana poput Robinsona Crusoea i Otoka s blagom, neumorni sakupljač stripova i fascinirani student povijesti.
No, u tinejdžerskim godinama njegova je najveća i jedina prava opsesija bila brzina. Lucas je živio za brze automobile, utrke i miris oktana na lokalnim cestama, sanjajući o karijeri profesionalnog vozača. Sve do lipnja 1962. godine, kada je samo nekoliko dana prije mature doživio stravičnu automobilsku nesreću. Njegov se autobianchi prevrnuo nakon sudara s drugim vozilom, a Lucas je čudom preživio s teškim ozljedama pluća i tijela. Dugi mjeseci rehabilitacije i suočavanje s vlastitom smrtnošću na samom pragu punoljetnosti natjerali su ga da zauvijek odustane od automobilizma i potpuno preispita svoj životni smjer.
Posttraumatski zaokret odveo ga je na filmski odjel Sveučilišta Južne Kalifornije (USC) u Los Angelesu. Ondje, u kreativnom naboju šezdesetih, pod utjecajem suborca Johna Miliusa i opusa japanskog velikana Akire Kurosawe – čiji će Skriveni dvorac kasnije poslužiti kao izravna inspiracija za Star Wars – Lucas otkriva vlastiti vizualni jezik. Njegov studentski rad, futuristički vizualni esej Electronic Labyrinth THX 1138 4EB, osvaja prvu nagradu na Nacionalnom festivalu studentskog filma 1965. godine, najavljujući dolazak beskompromisnog autorskog glasa.
Od undergrounda do nostalgičnog megahita
Ubrzo nakon diplomiranja, Lucas dobiva stipendiju u studiju Warner Bros., gdje postaje bliski suradnik i prijatelj s Francisom Fordom Coppolom. Njihovo prijateljstvo izrodit će idejom o stvaranju neovisnog produkcijskog utočišta za mlade autore – tako nastaje legendarni studio American Zoetrope.
Suprotstavljajući se tadašnjem krutom i konzervativnom sustavu velikih holivudskih studija, Lucas pretvara svoj nagrađivani studentski film u cjelovečernji redateljski debi THX 1138 (1971.). Distopijska, hladna i vizualno fascinantna alegorija o robotiziranom, dehumaniziranom društvu budućnosti dobila je poštovanje i visoke ocjene kritike, no izostao je komercijalni uspjeh u kinima. Film je bio premračan i previše intelektualno distanciran za širu publiku.
Poučen tim iskustvom, Lucas shvaća da, ako želi izravno komunicirati s gledateljima, mora pronaći emociju. Godine 1971. osniva vlastitu tvrtku Lucasfilm Ltd., te piše i režira American Graffiti (1973.) – nostalgijom prožetu, iznimno toplu kroniku maturantske večeri i potrage za identitetom u ranim šezdesetima, izravno inspiriranu vlastitom mladošću u Modestu. Snimljen u nepunih mjesec dana s budžetom manjim od milijun dolara, film postaje nevjerojatan kino-hit, zarađuje desetke milijuna dolara i osvaja pet nominacija za Oscara, dokazujući da Lucas posjeduje izvanredan osjećaj za ritam, glazbu i psihologiju mase.
Mit o galaksiji i tehnološka revolucija zvana ILM
Uspjeh Graffitija osigurao mu je financijsku neovisnost i prijeko potreban autorski autoritet da nagovori studio 20th Century Fox na projekt koji su svi u industriji smatrali čestim proizvodom ludila: klasičnu svemirsku operu. Znanstvena fantastika sedamdesetih bila je cinična, mračna i politički obojena, no Lucas je želio stvoriti moderan mit za mlade generacije. Želio je vratiti na ekran viteške ideale, borbu dobra i zla, Joseph Campbellovu strukturu junakovog putovanja, zaboravljeni šarm holivudskih pustolovina i koncept Silina (The Force) – sveprožimajuće duhovne energije koja povezuje sva živa bića.
Kada je shvatio da postojeći studijski kapaciteti i tadašnja tehnologija ne mogu vizualno pratiti njegovu maštu, Lucas je 1975. godine napravio vizionarski potez: osnovao je vlastiti studio za specijalne efekte, Industrial Light & Magic (ILM). Ondje okuplja mlade inženjere, umjetnike i sanjare koji doslovce izumljuju nove kamere, kompjutorski upravljane sisteme i modele.
Kada se Star Wars (kasnije preimenovan u Episode IV: A New Hope) pojavio u kinima 25. svibnja 1977. godine, izazvao je kulturni potres. Film je zaradio više od 775 milijuna dolara diljem svijeta, osvojio šest Oscara i stvorio do tada neviđen globalni fenomen. Lucas je nakon toga prepustio redateljske stolice nastavaka The Empire Strikes Back (1980.) i Return of the Jedi (1983.) Irvinu Kershneru i Richardu Marquandu, preuzevši ulogu vizionarskog izvršnog producenta i scenarista. Paralelno s time, u suradnji sa Stevenom Spielbergom, stvarao lik neustrašivog arheologa Indiane Jonesa (Raiders of the Lost Ark, 1981.), čime je čvrsto osigurao status neprikosnovenog graditelja modernog pop-kulturnog kanona.
Za Lucasa, proces stvaranja nikada nije bio tehnička rutina, već neprekidna borba s materijalom. Kako je i sam u više navrata naglašavao, naučiti tehničku stranu pravljenja filmova zapravo je vrlo jednostavno, no naučiti o čemu uopće praviti filmove i što sadržajno reći – u tome leži prava težina umjetnosti. Proces snimanja često je opisivao kao kaos u kojem je pravljenje filma nalik pokušaju gašenja požara rešetkom. U tom kaosu opstaju samo oni koji posjeduju neustrašivu maštu, jer snovi su iznimno važni i ništa se ne može ostvariti ako se najprije usrdno ne zamisli.
Povratak režiji, prodaja Disneyju i vizija novog hrama
Nakon što se krajem devedesetih vratio u redateljsku stolicu kako bi snimio prequel trilogiju (The Phantom Menace, 1999.; Attack of the Clones, 2002.; Revenge of the Sith, 2005.) – kojom je pionirski uveo digitalnu fotografiju i CGI u masovnu upotrebu – Lucas 2012. godine povlači potez koji je šokirao Hollywood. Prodao je tvrtku Lucasfilm kompaniji Walt Disney za 4,1 milijardu dolara.
Iako je pripremio opsežne narativne skice za vlastitu novu trilogiju (Epizode VII, VIII i IX), odlučio se povući. Shvatio je da bi mu za realizaciju novih filmova trebala čitava dekada intenzivnog rada, pa je u svojim kasnim šezdesetima radije odabrao posvetiti preostalo vrijeme obitelji, filantropiji i svom životnom projektu: muzeju narativne umjetnosti.
Danas, s osobnom imovinom koja se procjenjuje na preko 5,3 milijarde dolara, Lucas djeluje uglavnom iz sjene. Ipak, povremeno zna iznenaditi javnost neočekivanim potezima.
No, kruna njegovog zrelog doba upravo je otvoreni Lucas Museum of Narrative Art. Osnovan u suradnji sa suprugom, utjecajnom poslovnom ženom Mellody Hobson, muzej nije osmišljen kao spomenik Lucasovoj vlastitoj kinematografiji, već kao slavlje vizualnog pripovijedanja u najširem smislu. Udomljavajući desetke tisuća radova – od ilustracija Normana Rockwella, preko klasika stripa, narodne umjetnosti i slikarstva, pa sve do vrhunskih filmskih storyboarda i konceptualnih crteža – muzej slavi ljudsku potrebu da od prapovijesti do danas priča priče kroz sliku.
Privatni život daleko od reflektora: Obitelj, Skywalker Ranch i filantropija
Nakon što se povukao iz samog vrha holivudske produkcijske mašinerije, George Lucas svoj je privatni život nastojao održati iznimno mirnim, posvećujući se obitelji, stvaranju vlastitog utočišta i dobrotvornom radu.
Njegov prvi brak bio je s filmskom montažerkom i dobitnicom Oscara Marcijom Lou Griffin, s kojom se vjenčao 1969. godine te 1981. posvojio kćer Amandu. Nakon razvoda 1983. godine, Lucas je tijekom osamdesetih bio u medijski eksponiranoj vezi sa slavnom pjevačicom Lindom Ronstadt. Kao samohrani otac posvojio je kćer Katie (1988.) te sina Jetta (1993.), koji su se kasnije i sami kreativno uključili u rad na projektima iz svijeta Zvjezdanih ratova.
Novo životno poglavlje započinje 2006. godine kada upoznaje poslovnu ženu i investicijsku stručnjakinju Mellody Hobson. Par se vjenčao 22. lipnja 2013. godine na njegovom kalifornijskom imanju, a u kolovozu iste godine dobili su kćer Everest Hobson Lucas uz pomoć zamjenske majke.
Danas Lucas primarno živi u okrugu Marin u Kaliforniji, u sklopu svog privatnog imanja Skywalker Ranch — izoliranog utočišta osmišljenog kao oaza za filmske autore i kreativce. Svoju višemilijardersku imovinu i vrijeme uvelike usmjerava u obrazovne reforme i humanitarni rad, ponajprije kroz zakladu George Lucas Educational Foundation.
Filozofski odjek i bezvremenske poruke
Osim što je zauvijek izmijenio ekonomiju i tehnologiju Hollywooda, George Lucas ostaje zapamćen i kao scenarist čije su rečenice ušle u svakodnevni govor i filozofiju suvremenog društva.
Kroz lik mudrog učitelja Yode u The Phantom Menace, Lucas je sažeo pravu psihološku opomenu o ljudskoj prirodi, podsjećajući da je strah tek prvi korak koji nezaustavljivo vodi prema ljutnji, ljutnja prema mržnji, a mržnja izravno u patnju. Jednako tako, kroz političku dramu i usta tragične junakinje Padmé Amidale u Revenge of the Sith, ostavio je jednu od najcitiranijih političkih kritika u modernom kinu, upozorivši gledatelje sjetnom rečenicom o tome kako sloboda najčešće ne umire u krvi i ruševinama, nego uz gromoglasan pljesak zavedene mase.
Fotografije:Profimedia
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
