Priča o Bartolu Stepaniću – mlađoj publici poznatijem jednostavno kao Baks – nije priča o klasičnom estradnom izračunu. Ona je puno više nalik skici jednog generacijskog osjećaja koji je tražio svoj glas u tišini pandemijskog lockdowna 2020. godine. Dok je svijet stajao, sedamnaestogodišnji učenik zagrebačke Tehničke škole sjeo je uz računalo sa svojim prijateljem i producentom, bez velikih pretpostavki o tome što bi trap trebao ili morao biti. Iz te čiste, skoro djetinje radoznalosti i spontanog slaganja prvih bitova nastao je album Izgubljen u novom svijetu (2020.), a ubrzo i Nakon Svega (2021.).
Baks nije tražio scenu; scena je potražila njega.
S prelomnim projektom DOPAMIN (2023.) i njegovim nastavkom DOPAMIN 2 (2024.), postalo je jasno da više ne govorimo samo o klupskoj zabavi, nego o izvođaču koji s nevjerojatnom lakoćom spaja ranjivost i klupsku euforiju. Pjesma “mama, zaljubio sam se u njene ožiljke” pretvorila se u neslužbenu himnu generacije koja svoje emocije ne skriva iza tvrdih poza, nego ih nosi kao ordenje.
Danas, uoči izlaska svog petog studijskog albuma BUNNY i ususret trećem velikom solističkom koncertu u zagrebačkom Boćarskom domu (predviđenom za 24. listopada 2026.), Baks djeluje zrelije, ali bez one teške, usiljene ozbiljnosti. Njegov novi materijal donosi 12 pjesama, među kojima su već dobro poznati hitovi “PUDLICA”, “KISS” i energijom nabijeni “PUSH TO START” s Hiljsonom Mandelom, kao i intrigantne suradnje s Miach (“KATE MOSS”), Špirom, Tejom i Sjenom (“TIGIDI”), sastavom 30Zona (“PHOTO FINISH”) te srpskim reperom Foxom (“MURAKAMI”).
S Baksom razgovaramo o zvuku koji se mijenja, autentičnosti u eri umjetne inteligencije, odrastanju pred kamerama i mikrofonom, te o tome kako sačuvati vlastitu dušu kada generacijski klupski hitovi postanu ozbiljan posao.
Baks – Između sintetskog zvuka i ljudske emocije
Kako zapravo počinje tvoja ljubav prema glazbi? Ako se vratimo nekoliko godina unatrag, prije nego što je Baks postao ime koje pune dvorane, što je bilo ono prvo što te potreslo i natjeralo da povjeruješ da i sam imaš nešto za reći?
Sve je krenulo nekako kada sam opsesivno slušao dubstep. Tek kasnije, negdje 2016. i 2017., otkrio sam Travisa Scotta i Lil Uzi Verta. To je bio moj prvi pravi susret s tim zvukom. A onda se pojavio Klinac. On mi je bio najzanimljiviji jer mi je bio blizu, bio je dostupan, razumio sam o čemu govori. U sedmom razredu sam do škole slušao samo njegove pjesme. Tek 2020. godine, za vrijeme lockdowna, pomislio sam: „Hajde da probamo i mi.“ Znao sam lika koji je radio elektroničku glazbu, EDM i dubstep. Pitao sam ga bi li radio sa mnom. Prvo sam ja slagao neke svoje bitove, on mi je pomagao, a onda smo rekli – idemo napraviti pjesmu. Izbacili smo prvu, pa idući tjedan drugu, pa treću… I na kraju smo rekli: idemo napraviti cijeli album. Nismo imali što izgubiti. Nisam ni znao kako izgleda domaća scena, tko su začetnici. Išli smo potpuno slijepo, iz čiste zafrkancije i užitka.
Tvoj zvučni krajolik prilično je fluidan – prelijeva se iz trapa u house, pop, pa čak i pop-folk motive. Kako ti danas, s distance od pet albuma, opisuješ to što radiš? Je li ti žanr uopće važan?
U najširem smislu, rekao bih da je to zabavna glazba. U užem – tu ima doista svega: elektronike, housea, trapa, hip-hopa. Način izvedbe je hip-hop, delivery i stav su reperski, ali instrumentali su u posljednje vrijeme sve više plesni, klupski. Zapravo se u trapu već godinama zadržao taj isti stav – auti, ljubavne teme, provokacija – samo se žanrovi ispod toga mijenjaju.
Kad spominješ tekstove i taj specifični trap stav – u tom žanru žene su se često figurirale na vrlo objektificirajući način. Kako ti danas gledaš na te tekstove i zamjeraju li ti slušateljice takav pristup?
Posljednje dvije godine trudim se to izbjeći. Kad sam tek kretao, mislio sam: „Aha, ovo je taj žanr, tako svi briju, pa moram i ja.“ Ali to zapravo nikada nije bila moja autentična priča. Svi ti prvi albumi… kad ih danas pogledam, budu mi nekako neugodni. Bude mi blesavo izvoditi neke stare fraze. Ali opet, volim stajati iza toga jer znam da mi je u tom trenutku, s 16 ili 17 godina, bilo brutalno. Danas puno više pažnje posvećujem tekstu. Na početku mi je bilo bitno samo da je vibe dobar, da je plesno i da nosi energiju. Sad shvaćam koliko je tekst zapravo ključan ako želiš trajati.
Kako pišeš? Događa li se to u tišini ili u buci svakodnevice?
U tišini mi je najgore. Nikada ne pišem u tišini. Uglavnom se vozim u autu, slušam neke podcaste ili YouTube videa u pozadini i u mobitel zapisujem te takozvane starter linije. Imam cijelu kolekciju tih prvih stihova u bilješkama. Iz nule, samo nad samim instrumentalom, teško mi je krenuti. Emotivna pjesma ne mora nužno ići na lagani instrumental – nekad je puno jači kontrast kad iskrenu emociju staviš na brz, energičan beat.
Danas se u kreativnim industrijama puno govori o umjetnoj inteligenciji. Glazba se generira u sekundi. Kakav je tvoj stav prema AI-ju u umjetnosti?
Imam izrazito otpor prema tome. To nema dušu. I to je jedina istina koju o tome mogu reći. Najviše me plaši što neki ljudi uopće ne primjećuju da slušaju pjesmu koju je napravio algoritam. Meni je nesavršenost u glazbi ključna. Ponekad je taj prvi, krivi, nesavršeni vokalni take koji snimiš puno bolji i ima više sosa nego stotinu perfekcionističkih pokušaja. Ne podržavam korištenje AI-ja u bilo kakvom kreativnom smislu – bilo da su to slike, tekstovi ili glazba. Ako se koristi za ugovore, pravne stvari ili pisanje mailova – u redu, to su uredski poslovi. Ali u umjetnosti, čim izbaciš ljudsku grešku i emociju, izgubio si sve.
Pričaš o publici s puno poštovanja. Kako se nosiš s kritikama i tko je zapravo tvoja publika danas?
Kad sam tek kretao, slušala me uglavnom srednjoškolska ekipa. Danas se ta demografija raširila – od klinaca od 11 godina do ljudi od 35. Ali neka najuža jezgra su mladi između 14 i 22 godine. Što se kritike tiče, prije tri godine bilo mi je puno teže čuti negativan komentar nego danas. Naučio sam se nositi s tim. Uvijek pokušavam shvatiti tko je s druge strane: je li to netko tko me samo želi isprovocirati ili netko tko doista voli moju glazbu i želi čuti napredak. Rado poslušam svaku konstruktivnu kritiku. Ljudima nekad treba godina ili dvije da prihvate kad napraviš neki žanrovski zaokret ili probaš nešto novo, ali to je dio moje evolucije.
Novi album BUNNY i koncert u Boćarskom domu pred vrata stižu s novim vizualnim identitetom i merchom. Što možemo očekivati?
Album donosi 12 pjesama na kojima sam radio s ljudima koje iznimno cijenim. Gostovanja su raznolika – od Hiljsona, Miach i Foxa do 30Zone, Špira, Teja i Sjene. A što se tiče Boćarskog doma 24. listopada – pripremamo sjajan party. Osim majica i klasičnog mercha, radimo i kolaboraciju s Lys Beauty Studijom, pa ćemo na koncertu imati i štand s press on noktima. Želim da koncert bude iskustvo, a ne samo odrađena gaža.
Fotografije: Yem
